Zar nam športska natjecanja i slikokazne priredbe mogu dati povod, da se pokaže i sa jedne i sa druge sirane toliko bezsavjestnosti i neodgovornosti?
NA RAZMIŠLJANJE MUSLIMANIMA I KATOLICIMA – (D.K.), „Osvit“, Sarajevo, broj 71 – 11. srpnja 1943.
Mi znamo, da u ova ratna vremena svaki pojedinac polaže težak izpit o svom karakteru, a mi svi polažemo sudbonosan izpit o svojoj zrelosti za život i za prijelaz ili u sretniju budućnost ili u propast. Nikada na strahovitije podpun način nije čitava naša pojedinačna i narodna sudbina stavljena u naše ruke nego sada.
Ta naša i neposredna i ona dalja budućnost stoji pred nam kruto, neumoljivo i bez cjenkanja. Nisu u pitanju sitnice.
Za vieke viekova…
Nisu u pitanju namještanja, povjereničtva, kuće, zemlje, ni bilo kakva pojedina dobra materialnog ili duhovnog reda. U pitanju je sve.
I to sve ovisi o nama. O svakome napose i o svima skupa.
Ako budemo sviestni, složni i ako se budemo svi zalagali i to svim srdcem, onda se imamo pravo nadati svakom dobru.
Ako budemo nesviestni, nesložni i ako budemo izmicali svakoj dužnosti borbe i rada za zajednicu, a radili budemo samo za osobne probitke, i onda se posve sigurno možemo nadati — ali onda svakom zlu, pa i onom najgorem i nepopravljivom za vieke viekova.
Ne radi se samo o tom, da budu katolici složni među sobom i muslimani među sobom, — nego naročito i
u prvom redu, da katolici i muslimani budu složni jedni s drugima u radu i u zalaganju za očuvanje i za napredak zajedničke države.
Svaka nesloga između muslimana i katolika ruši temelje hrvatske države, a koristi samo zajedničkom neprijatelju.
A hrvatsku državu trebamo očuvati isto onako, kao što trebamo čuvati svoj život, svoju obitelj, svoju vjeru, svoj imetak i svoju budućnost, — jer to je u ovo vrieme postalo jedno te isto.
Ima li koga, tko to ne uviđa?
Izgledalo bi, da ne može biti tako luda čovjeka ni među katolicima, ni među muslimanima. A ako to netko jasno uviđa, može li bili toliko nesavjestan, pa sijati neslogu među nama? Izgledalo bi, da među nama ne može biti takovih zločinaca.
Pa ipak! Poneki naši ljudi i ponegdje postanu nalik na djecu, koja se u kući prepiru za igračke, i od svoje dreke za sitnice ne čuju kako se neprijatelj šulja oko kuće, da im zapali kuću i skine svima lude glave. — Moglo bi se još razumjeti, da se ljudi ne vole, pa i da prigovaraju jedni drugima. Ali da već prestane smisao za granicu što nam je svima život, a što smrt, to se ne može ni razumjeti, ni opravdali.
Kako da nam ne padnu na pamet sve ove misli, kada prisustvujemo ludim i ne-savjestnim događajima, kakvi su se zapažali kod utakmice „Sašk“—„Đerzelez“, ili u slikokazu „Trebević“ na izvađanju filma „Kapetan Oluja“ Zar nam športska natjecanja i slikokazne priredbe mogu dati povod, da se pokaže i sa jedne i sa druge sirane toliko bezsavjestnosti i neodgovornosti?
Kome to koristi? Jest, mi znamo, da tu radi zmijska i podla promičba zajedničkih neprijatelja. Ali to ne umanjuje odgovornost svih onih naših ljudi, koji ovakovoj promičbi nasiedaju!
Ako nas neprijatelj hoće da zavadi, zar nije razumno i jedino logično, da podviknemo protiv toga neprijatelja, a ne da odmah i ludo prihvatimo uvrede, koje nam taj neprijatelj podmeće da ih nabacujemo jedni drugima.
Sva imena iz kriminalistike, zoologije i iz najmračnijeg podzemlja, — sve je to premalo, da obilježi jednog Hrvata, koji ruši hrvatsku državu razarajući slogu i povjerenje između katolika i muslimana. Takav čovjek nije zaslužio, da ga nosi ova zemlja, koju on takovim radom izdaje i prodaje. Takova bi čovjeka trebala zajednički kamenovati čitava naša narodna zajednica, koju on bezsavjestno razkopava.
Ne individualiziramo ništa.
Ne spominjemo poimenično ni Miju, ni Muju.
Ovu opomenu upućujemo svima, kojih se liče sa visokog, zajedničkog, državnog stanovišta.
U ime naše djece i naše budućnosti. Sloga nam je potrebna kao što nam je potreban i sam život.
Upamtimo!
