Kako je Patinoj majci vjenčani prsten završio u svrakinom “stanu”
Nenad Pata spominje Josipa Pepicu Kovačevića, antikvara koji je imao izvrsnu zbirku poštanskih maraka, programa, plakata, fotografija, dopisnica idr. Pa kad je srpskocrnogorska granata uništila arhiv Ljetnih igara, Pepica je poklonio dio svojih obilatih materijala. Pepica je vodio i crkveni zbor. Njegov sin Dubravko 1955. je preko očeve građe, ali i arhivskog istraživanja napisao solidno djelo o dubrovačkim festanjulima, organizatorima feste sv Vlaha.
Jednom je prigodom pjevač Vladimir Ruždjak odjeven na Lokrumu upao u more, te se prehladio. Serenada u palači Sponzi je otkazana, ali je sarajevsko “Oslobođenje” donijelo impozantnu pohvalnu kritiku pjevačevog nastupa, koji se naravno nije dogodio.
Da je bilo više ribe nego danas svjedoči Pata, kako su jutrom kod Lokruma “hitali” po kilo i pol kanjaca, smokava, vladina, fratara, pjeraka, škrpinica i kokota. Danas samo sićušni crneji i zmijolike murine su česti.
Znao je kapetan Nardelli govoriti otvoreno, te ga jedan od policiota (milicionera), Pata kaže dogona, dotjera u suca za prekršaje Brillija. Sudac kao razuman čovjek videći kapetana koji je prebacivao partizane sa Visa u Italiju, te osobno upoznao diktatora Broza, pokuša smekšati stvar.
Kapetane, Vas kao zaslužnog građanina ne ću kaznit, ali… Ali baba i 40 hajduka, domene kapetan.
Zvonko Ređo bio je dobrotvor, prava osoba za rad u socijalnoj službi. Ljudi su ga voljeli i poštivali. Svoju barku, a bila je tek malo veća od bonkulovića (gurmana) na vesla je vodio do klisure Orsule blizu današnjega Belvederea.
Zvonko je volio zaribat sa Vlahom. Jednom je škerca (šale) radi Zvonko dao za zidati vrata od Vlahove butige, dok je onaj bio na putu. Vlaho se začudio, pa ne znajući da je posrijedi šala zvao policiju. Policajac dodirne “ciglu” i nasmije se prevari. Cigle su zapravo bile imitacija od tvrdog papira, tzv. kvinte.
Patinoj majci se dogodila čudna stvar, zamalo pa čudesna. Nestao joj je vjenčani prsten, kojeg je uvijek pri radu odlagala na špaheru (kuhalu). Skoro je optužila sluge, ali je prebolila gubitak ne želeći da strada netko nevin. Uskoro su našli prsten u visokoj rupi na zidinama u svrakinom “stanu”.
Pata iznosi problem u Zagreb filmu s popularnim crtićem profesor Baltazar. Tri autora, Zlatko Grgić Grga, Boris Kolar i Ante Zaninović Zane, su videći dobar međunarodni odjek serije tražila veće honorare. “Kupio” ih je jeftino, osigurao je da se knjige snimanja prave u Dubrovniku. Ravnatelj Excelsiora Rafo Rodin je lukavom Pati vrlo povoljno ustupio sobe za umjetnike. Gospar Luko Prlenda je preuzeo lokal od Marka trovača (nije istoimeni glazbenik), tako zvan jer je Marko pružio ribu uvijek na istom ulju. Tu se moglo dobro i povoljno jesti, pa su dolazile i TV ekipe. Jedan od razloga dodatne popularnosti bilo je što Luko kao navijač stavio znak zagrebačkoj Dinama.
Za mlađe valja rijet da je to bilo hrvatstvo onog doba, navijati za Dinamo.
Ne znam je li taj Luko, ili neki drugi Prlenda nakon obiteljske tragedije usvojio djecu. Plemenito i vjerničko djelo.
Kada su Banje postale popularna plaža, na stijene Kožmarde preselile su udovice i usidjelice, kojima su vreva i preslobodni kostimi smetali. Nevolja je što se u blizini nalazila klaonica.
Pata se sjeća tih žena sa velikim šugamanima (ručnicima), klobucima i ombrelinima. Kako su mulci u gladno doba krali naranče od blagih dumana na Dančama, koja se stijena zvala Turčin a koja Žudio, to mislim da zanima samo lokalce.
Na Lokrumskim stijenama svaka je familija imala svoju postu (mjesto), djeca su lovila ribe na trstiku, a majke nosile tečice sa hranom. Tako se prije klimatizacije provodilo ljetne dane.
