Matija Ban – šef srbijanske tajne službe
Škrta je vijest je da je u Kotoru dubrovački svećenik Ignjat Ban otvorio masonsku ložu Sveti Ivan. Ništa neobično za ono doba da je masona bilo u crkvi, pa i sam austrijski car Josip II. bio je mason, kao i biskup zagrebački Maksimilijan Vrhovac, koji kao patriot i dobročinitelj valjda nije bio upoznat s planovima iluminata. Godine 1800. do 1815. nadbiskup, i to posljednji, dubrovački bio je Nikola Ban. Nakon njegove smrti nema novoga nadbiskupa, već upravljaju kapitularni vikari do 1830. kada Dubrovnik postaje obična biskupija.
Nikola Ban rođen je 1736. godine (17. travnja), umrije 15. travnja 1815. Školovao se u Dubrovniku. Svećenik postaje od 1759. godine. Zaređen je od Anđela Lupi(s)a. Otac mu je Marin, majka Marija rođena Vitković.
Papa Pijo VII. imenuje ga 1800. nadbiskupom; prije toga bio niz godina tajnik nadbiskupije. Bio je skupa sa Ferićem i zadnji je trebinjsko-mrkanski biskup od 1792. godine. Prema Viniciju Lupisu, koji citira tajnika biskupije don Antu Dračevca (1920. – 1993.), dajem ove podatke. Josip Bersa navodi da je Nikola Ban bio pošten i iskren, ali strašno surov čovjek, ta ga je ta surovost osamila. Prilično čudna definicija, poštenjak koji vrti sa Francuzima, i vrti se kao bandijera ili kokot na krovu, te svećenik koji je surov?! (op., T.T.).
Položio zakletvu vjernosti i Francuzima 1800. i Austrijancima 1814. godine. Okružnicom o novačenju izazvao revolt većine svećenika, antifrancuski (tj. antimasonski) orijentiranih. Ta okružnica objavljena u časopisu “Srđ” 1905. godine.
Matija Ban, književnik, sin Ivana Bana i Katarine Šilježar (Petrovo Selo kraj Dubrovnika, 16. XII. 1818. – Beograd, 14. III. 1903.). Filozofiju (kod o. Anđela Maslaća), retoriku i pedagogiju (kod o. Nika Arbanasa) slušao privatno kod svećenika u Dubrovniku. U franjevački red stupio 1834., ali je već 1835. odustao od svećeničkoga poziva i zaposlio se kao pisar u odvjetničkoj kancelariji. Godine 1839. otišao u Carigrad, a 1844. u Beograd, gdje ga je Ilija Garašanin (1812. – 1874.), s grofom Adamom Czartoryskim (1845. – 1912.), jedan od tvoraca ideje Velike Srbije pridobio za politički program oblikovan u Načertaniju (1844.). Kao tajni agent srbijanske vlade i zagovornik velikosrpskih ideja došao 1848. u Hrvatsku. Godine 1849. pokrenuo i uređivao prva tri godišta časopisa Dubrovnik (vrlo značajan časopis za kulturu u kojem su surađivali i Hrvati i Srbi i politički srbokatolici), predavao francuski jezik na beogradskom Liceju i Vojnoj akademiji, a od 1861. do umirovljenja 1878. upravljao presbiroom. U književnosti se javio talijanskim dramama (Il terremoto di Ragusa, 1835.; Dobroslavo, 1836.; Fingallo, 1837.; Moscovita, 1839. Sastavljao pjesme u duhu slavenofilstva i srpskoga nacionalnog programa i tematski slične romantične epove (Lazar, novski vojvoda, 1879.; Prometej, 1884.). Zapaženije mjesto u njegovu opusu zauzima 14 drama i tragedija, vezanih uz slavensku povijest (Miljenko i Dobrila, 1850.; Mejrima ili Bošnjaci, 1851.; Car Lazar, 1858.; Marta Posadnica, 1871.; 1880.; Jan Hus, 1884. i dr.
Zapravo je pjesnik bio očajan u stilu Gundulića i narodne pjesme, pisac osrednji.
Treba istaknuti da se kao i Medo Orsat Pucić (1821. – 1882.) i Luka Zore (1846. – 1906.) zalagao za ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije.
Zore je iako politički srbokatolik bio u Zadarskom Dalmatinskom saboru zastupnik Hrvata narodnjaka.
Banova vila uništena je u Prvom svjetskom ratu, ali ostao je naziv Banovo brdo u Beogradu.
Citirat ću meni nimalo nakloni i simpatični Portaloko. “Napokon se u 21. godini slomio (Matija Ban). Napušta Dubrovnik i odlazi na čarobni i misteriozni istok, u Tursku, konkretnije u Istanbul. Za tako daleki put trebalo je i novaca i potpore. Tko se pri tome zauzeo za jednog svrzimantiju nije jasno. Svakako, postaje on učitelj na privatnim turskim školama u glavnom gradu. Najednom obilje novca, kupuje imanje kraj Burse u Maloj Aziji, a uskoro pohađa tursku vojnu akademiju, bolje rečeno njezin francuski licej, na slikovitom otoku Halki (turs. Heybeli Ada) u Mramornom moru. I danas na tom otoku postoji Kadetska pomorska škola turske mornarice. Francusku vojnu školu u Turskoj mogla je pohađati samo osoba od najvećeg povjerenja turske i francuske vlade. Kako je to Banu uspjelo? Čini se kako je on već tada bio dobro plaćeni agent goleme špijunske mreže, koju je na Balkanu uz pomoć Francuske i Engleske razapeo poljski plemić grof Adam Jerzy Czartoryski sa ciljem potiskivanja, a onda i uništenja Austrije i Rusije. Iza svega je kao i uvijek stajalo slobodno zidarstvo, koje se sukobljavalo na nacionalnoj osnovi. Uskoro je Czartoryski skrenuo pogled na dva naroda, Srbe i Hrvate. Pri tome su mu Srbi bili značajniji jer su već bili nacionalno osviješteni. Na vlasti je u Kneževini Srpskoj bio knez Aleksandar I. Karađorđević, sin Karađorđa. On je netom uz pomoć Francuza zbacio kneza Miloša Obrenovića ubojicu svoga oca.
Matija Ban – šef srbijanske tajne službe
Matija Ban, rođen kao Hrvat i katolik, dolazi u Beograd, pristupa u ‘Tajno demokratsko panslavističko društvo’, koje je u Beogradu utemeljio František Zach, agent Czartoryskog. U tom društvu Ban upoznaje Iliju Garašanina, ministra unutarnjih poslova, šefa srbijanske tajne službe, te službenog autora famoznih ‘Načertanija’ (Nacrta) srbijanske ekspanzionističke politike, koji će biti tajni do 1903.!
Ljudevit Gaj je također bio pouzdanik Czartoryskog, a k tomu je radio i za rusku, austrijsku i britansku tajnu službu. Većina hrvatskih intelektualaca nije o tome imala pojma. Oni su se zanosili ‘domoljubnim ilirstvom’, sanjajući nekakvu Arkadiju, dok se oko njih zbivala industrijska revolucija i rušio se drevni aristokratski poredak, kao i tradicionalne katoličke vrijednosti.
Da bi uspješno obavljao svoju ulogu međunarodnog agenta, morao je Ban mimikrirati svoju političku djelatnost. Do kraja života ostao je skriboman, koji je napisao čak 40 tisuća stihova! Njegovu književnu produkciju objavila je Matica srpska u osam svezaka! Bio je potpuno netalentiran, njegovi ga stihovi i brojne povijesne drame, u kojima do nebesa uzdiže Srbiju, ali je tu i dubrovačka povijest, kao i neke teme iz hrvatske povijesti u službi ‘jugoslovenstva’, nisu preživjele. Glumljeno ili ne, izjašnjavao se Srbinom. Srbi mu, naravski, nisu vjerovali. Iako je postao odgojiteljem Aleksandrovih kćeri, profesorom na beogradskom liceju, od 1861. do 1880. šef ‘press-biroa’ srbijanske vlade, Srbi su ga uvijek koristili za tajne operacije kao velikosrpskog agenta. Naročitu ulogu imao je 1848. On je bio veza srpskog patrijarha Josifa Rajačića i Ljudevita Gaja pokušavajući pridobiti bana Josipa Jelačića da u Srbiji instalira ponovno Miloša Obrenovića i da se posredno bori za Veliku Srbiju. U Vojnoj krajini u Hrvatskoj držao je velikosrpske govore, u Zadru tiska proklamaciju pozivajući Srbe i Hrvate da se priklone Vojvodini i Srbiji u borbi protiv Mađara. Bio je odgajatelj kneza Aleksandra Karađorđevića (1806. – 1885.), vladao 1842. – 1858., ne miješati s jugokraljem istoimenim) i njegovih kćeri. Prvi je uporabio riječ četnik. Bio je odgojitelj i kralju Petru Karađorđeviću.
Puno svećenika, osobito bivših bilo je jugoslavenske orijentacije, pa i velikosrpske. Mnogi od njih bili su članovi masonerije, podsjećam samo na Đuru Vilovića, Viktora Novaka, Ljudevita Vuličevića.
Mitrofan Ban
Mitrofan Ban je hrvatskoga podrijetla, zadnji je mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve. Mitrofan Ban, (na crnogorskoj ćirilici Митрофан Бан, Grbalj, Boka Kotorska, 1841. – Cetinje, 30. IX. 1920.) od 1884. do 1918. mitropolit i poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve.
Mitrofan Ban je osnovnu školu pohađao u Kotoru. Episkop Stefan Knežević ga je zaredio u čin đakona 27. lipnja 1865. godine, a u čin prezbitera 2. listopada 1866., potom odlazi u Kneževinu Crnu Goru. Od 1869. je Mitrofan Ban upravitelj manastira Morača. Aktivno je sudjelovao u crnogorskoj borbi protiv Turaka i oslobađanju Kolašina. Za mitropolita crnogorskog je 1884. postavljen odlukom kneza Nikole I., rukopoložen je (“hirotoniran”) 18. travnja 1885. u Petrogradu. Nakon hirotonije, ruski car Aleksandar III. primio je u posjet Mitrofana i kazao mu: “Meni je također drago što ste Vi rukopoloženi za episkopa u Rusiji. To pokazuje duhovnu vezu između Ruske i Crnogorske Crkve.” Od 1905. je poslanik u Crnogorskoj narodnoj skupštini. Godine 1910. je u pismenoj zahvalnici kralju Nikoli, napisao: “Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Premilostivi Gospodaru, Četrdeset godina već je prošlo, od kako mi je velika sreća u udio pala da stupim na službu Crnogorske Crkve – na službu Vaše, Gospodaru, junačke države“.
Tijekom austrougarske okupacije Crne Gore (1916. – 1918.) surađivao s okupacijskim vlastima i osudio, zbog oštrih represalija spram civilnoga pučanstva, akcije crnogorskih komita koje je predvodio general Radomir Vešović. Bio je suglasan s odlukama Podgoričke skupštine 1918. o aneksiji Crne Gore Srbiji. Sazvao je koncem 1918. Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne Crkve i objavio ujedinjenje Crnogorske pravoslavne Crkve sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Odlikovan je Zlatnom medaljom Obilić, Redom Svetog Save, Danielovim redom, Ruskim Ordenom Svete Ane i Svetog Aleksandra Nevskog te Bugarskim Ordenom Svetog Aleksandra.
Dotad nepoznate memoare Životopis ili uspomene iz života Mitropolita Mitrofana Bana 1990. za tiskanje je priredio dr. Vuk Minić. Postoje podaci o tome da je mitropolit Mitrofan Ban bio prinuđen da izjavi svoju volju onako kako je to tražila državna i crkvena vlast u Kraljevini SHS. Drugim riječima, bio je izložen prinudi i prijetnji sebi i cijeloj svojoj široj familiji. Mitrofan Ban je na samrti engleskom diplomati grofu Johnu de Salisu, bivšem doajenu diplomatskog kora na Cetinju, rekao da se pod prijetnjom smrti izjasnio za prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i da moli crnogorski narod za oproštaj.
– Komanda Crnogorskih trupa u Gaeti (Italija), između ostalog, navodi da je na samrti kod Mitrofana Bana “nastupila griža savjesti i pri potonjem izdisaju molio je sa suznim očima sve prisutne, da budu tumači njegovog pokajanja”, zato “što je dao svoj mitropolitski pristanak za uništenje Crne Gore od strane Srbije”. (Državni arhiv Crne Gore, FE, Ministarstvo Vojno 1920.-1922., f. 91 II) i “Skrivana strana istorije-crnogorska buna i odmetnčki pokret 1918-1929”, dokumenti, Tom III, Bar, 1997, str. 1623.-1624., Dr Š. Rastoder).
U nekrologu od 21. 3. 1902. “Crvena Hrvatska” piše da je Ban izjavljivao da je po njemu Dubrovnik srpski, ali mu je budućnost u Hrvatskoj. Po istom listu bio je vjerskim pitanjima indiferentan, u privatnom životu dobar i prijazan. Kćeri su mu prešle na pravoslavlje. U sukobu Hrvata i Srba držao se neutralno. (?!, op., T.T.).
Zgodno je kazati da je režim Obrenovića u Srbiji (1883. – 1903.) bio proaustrijski, te da se vremenski poklapa (ne slučajno) s vladavinom bana Khuena-Hédervárija u Hrvatskoj.
Za kraj vijest “Prave Crvene Hrvatske” od 5. rujna 1896. godine o ženidbi kralja talijanskoga Umberta sa crnogorskom princezom Jelenom: “Što se pak govorilo o velikom oduševljenju u Crnoj Gori ni to ne stoji. Istina je da je okolica knjaževa oduševljena (knjaz, pa kralj Nikola) (pak bilo i prividno), ali nije prosti crnogorski puk. Ko ne vjeruje umoljen je neka amo dogje, pak će se lako uvjeriti. Crnogorci koji silaze u Boku žalošću govore o prelazu Jelene na katoličanstvo. Ovemu su krivi popovi i kalugjeri koji su bili vini narodu Crne Gore pre(d)stavljat katolike, te “nevjerne Latine” u najcrnijim bojama, kao kakova strašila. Zato puk ne može da shvati ovaj prelaz, a još manje da to mitropolita Mitrofan Ban uzimlje na znanje bez opaske, a da kalugjeri i popovi brane, oni koji su dosad proklinjali i anatemisali i pljuvali na one koji bi se odrekli srpskog pravoslavlja!”
Ovim tekstom iznosim stanje kakvo je bilo kada su se Hrvati osjećali ugroženim austrijskom ili mađarskom prevlašću, naše XX. stoljeće je obilježeno srpskom dominacijom. Neke stavove i politike treba gledati u duhu vremena, a ne smatram da je bilo čiji imperijalizam ili šovinizam dobroćudan ili pohvalan. Nažalost imali smo posla s balkanskim (osim kneza Pavla) Karađorđevićima i vremenom fašizma i komunizma.
Sasvim drugačiji je duh prosvijećenoga čovjeka iz Podunavlja Dositeja Obradovića (Ciacova, Austro-Ugarska, 17. veljače 1739. – Beograd, 28. ožujka 1811.) i njegov prijateljski stav prema Albancima i Hrvatima, pa i čovječanstvu uopće. Obradović Srbima treba biti uzor, a prodane duše kojegod nacije i vjere bili ne treba častiti! Čitati treba Obradovićevu lektiru “Život i priključenija”, pisanu pod utjecajem ruskoga i hrvatskoga jezika.
