Krenula je Jelena iz Novog Sada sa svojim “jugom” za Hrtkovce
(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.
Ivan Balenović
Sutradan, odmah ujutro, krenula je Jelena iz Novog Sada sa svojim “jugom” za Hrtkovce i tu su, uz pomoć Markove majke, do ručka ona i Marko potovarili u njega i u Markov „jugo“ sve sitne stvari, koliko ih je moglo stati. Bile su to osobne bakine stvari, nešto garderobe, posteljine, nešto posuđa, neke knjige, četiri velika goblena, koje je baka izradila još neposredno poslije udaje, neke dragocjenosti, suveniri i stvarčice za koje je bila emotivno vezana. Poslije ručka se i baka spremila i ona i Jelena su pošle za Novi Sad. Baka je i sada bila posve pribrana iako je dobro shvaćala da je ovo rastanak za sva vremena od Hrtkovaca i od kuće u kojoj je proživila skoro šezdeset godina. Vidjelo se da joj je teško, osobito kada se opraštala od Kinga, iako je sve to htjela sakriti. On ju je, kao da zna da baku vidi posljednji put, samo tužno gledao, a njoj su u očima zasvijetlile suze.
Marko je ostao sačekati Ivana Mladenovića, da mu u kući pokaže gdje je što i da mu preda ključeve. Jeleni je rekao da mu se odmah javi čim s bakom i stvarima stigne u Novi Sad. Pretpostavljao je da će Ivan doći prije mraka, ili bar rano navečer, pa bi se i on zaputio za Novi Sad. Međutim, prošlo je osam sati i Ivana još nije bilo, a nije se javljala ni Jelena. Nazvao je telefonom Novi Sad i Jelena je rekla da su upravo toga trenutka stigli.
– Znači li to da ste imali nekih problema?
– Jesmo. Ali ništa ne brini, sve se završilo u redu, a priča nije za telefon. Ispričat ću ti sve kada dođeš. Je li stigao Ivan?
– Nije. I vi isto ništa ne brinite što mene nema, vjerojatno ću i prenoćiti ovdje i ako Ivan dođe, jer je već kasno. Ne želim putovati noću s ovim stvarima.
– U redu. Čuvaj se. Volim te.
– I ja tebe volim. Čuvaj se i ti. I ništa ne brini.
Ivan je došao oko devet. Bilo je nevjerojatno da je prošao kroz kapiju, kroz ajnfort i preko cijelog dvorišta do vrata nove kuće, gdje je pozvonio, a da se King nije oglasio. Zato se Marko neobično iznenadio zvonu na vratima, a da prije toga nije čuo Kinga da je bar jednom zalajao. Kroz glavu mu je prošlo svašta, pa i najgora varijanta: zamjena kuća je namještaljka, Kinga su ubili iz pištolja s prigušivačem još na kapiji, i sada dolaze likvidirati i njega.
„Kolt“ koji je kupio od Tune imao je uza se, a očev „mauzer“ je sklonio među stvari u Jelenin ,,jugo” i ona ga je ponijela u Novi Sad i ne znajući za njega. Sva su svjetla u kući, kao i svaku noć, bila pogašena i stao je kod ulaznih vrata u predsoblju, sa strane, te tiho otkočio pištolj i osluškivao. Onda se zvono ponovno oglasilo. Inače ugodni ding-dong, sada u Markovoj neposrednoj blizini, zvučao je kao eksplozija dviju bombi, jedne za drugom. Zar je moguće, poslije svega, da se ovo ipak završi na najgori način? Sve slike iz života su mu proletjele kroz glavu filmskom brzinom i smirivala ga je jedino pomisao da su mu djeca, njegova mati i Jelena na sigurnom.
– Tko je? – viknuo je strogim, dubokim glasom iz kojeg se trebalo vidjeti da je pripravan i na svaku vrstu iznenađenja.
– Ja sam, Ivan Mladenović – čuo se izvana ugodan, pomalo drhteći glas mladića.
– Jesi li sam? – spustio je i Marko svoj glas.
– Jesam – čulo se izvana.
Iz Ivanova se glasa vidjelo da je uplašen i Marko je shvatio da je momak zapravo u puno gorem položaju od njega. Ako je sam, da pozvoni noću na vrata zamračene kuće jednoga Hrvata u nepoznatome selu, trebalo je hrabrosti. No, ni on, ni Marko, kao ni mnogi drugi, nisu imali kud, život ih je postavio u situacije kakve, samo kratko vrijeme unazad, nisu mogli ni sanjati. Mnogi su u ovoj ludnici izgubili i život, a njih dvojica još uvijek samo traže spas.
Marko sada nije znao što da čini s pištoljem. Da li da dočeka Ivana s cijevi uperenom u njega i tako se osigura od neke nepredviđene situacije, ili da oružje sakrije tako da Ivan i ne sluti kako ga je do maloprije imao u rukama.
A ako je ovo ipak sve samo klopka? Riskirao je. Stavio je „kolt“ na brzinu u perilicu, koja je stajala tu odmah iza otvorenih vrata kupaonice, odnosno u njezin bubanj s nešto prljava rublja, kojeg mati nije stigla oprati. Upalio je svjetlo iznad ulaza izvana, na terasi, i širom otvorio vrata. Pred njime je stajao visok, lijep i crnomanjast momak dvadesetih godina i usiljeno se smješkao, vidno prestrašen. Nestala je svaka Markova bojazan i jedino ga je još nevjerojatno zbunjivao njegov dragi King. On je mirno sjedio na stražnjim nogama uz samoga Ivana, kao što je to znao činiti jedino s Markom, gledajući Marka svojim pametnim očima, kao da hoće reći: ,,Eto, doveo sam ti novoga gazdu”.
– Ja sam Vesnin tata – rekao je Marko Ivanu i pružio mu ruku.
Muški su se rukovali i Ivan se smirio čim su ušli u dnevnu sobu. Tu su do kasno u noć razgovarali.
Marko Tomlekin iz Hrtkovaca i Ivan Mladenović iz Osijeka, koji se do ove noći nisu poznavali niti znali da jedan i drugi uopće postoje, razgovarali su o svemu i svačemu, kao da se dobro znaju, ali se dugo nisu vidjeli. Ivan je bio veoma prijatan i odgojen mladić. Marko je doznao da je gotovo godinu dana boravio u Engleskoj, jer se bojao da ga Hrvatska ne mobilizira, a nije htio ni u srpske dobrovoljce. Čim su mu roditelji rekli da su odlučili mijenjati svoju kuću za neku u Vojvodini, došao je u Suboticu kod prijatelja, jer je prijetila opasnost da ga Englezi protjeraju u Hrvatsku. I ovdje se krije od mobilizacije i ne zna kako će sve to završiti do kraja, ali se nada da će sve to proći dok ga otkriju, tu, u ovim Hrtkovcima, za koje je prvi put prije tek nekoliko dana čuo i da postoje.
Znači, Ivanova je mati tražila baš selo, a Marko i njegova mati su mislili da ona takvo što nikako ne će htjeti! Ustvari, ona možda i nije željela živjeti na selu, ali zbog sina je to učinila. Marko je pomislio na svoga Igora, također ne znajući kako će se s njime sve do kraja završiti. Za sada ima sreću da još nije dorastao za vojsku, ali ni to nije tako daleko.
Oko ponoći je Marko Ivanu namjestio majčin krevet u spavaćoj sobi, a on je razvukao trosjed u dnevnom boravku, na kojemu su inače spavali on i Jelena ako bi prenoćili u Hrtkovcima. Tada bi mama zatvarala vrata svoje sobe i od dnevne sobe bi je dijelilo predsoblje, a sada su Marko i Ivan ostavili otvorena vrata svojih soba, kao da su tako uvijek noćili u Hrtkovcima. Čak su izmijenili još po nekoliko riječi ležeći u svojim krevetima, poželivši na kraju jedan drugome laku noć.
Tu noć Marko ipak nije spavao sve do samoga jutra. Ne iz straha što je u kući nepoznati čovjek iz ,,neprijateljskoga tabora”. Naprotiv, toliko se nije bojao da je zaboravio i na pištolj u perilici. Nije usnio zbog pomisli da posljednji put spava u svojoj kući. Taj je osjećaj neponovljiv, strašan, uznemirujuć i može se poželjeti samo najvećemu neprijatelju. A posve je suluda i iracionalna okolnost bila da je čovjek koji leži u krevetu njegove majke, i s kojim nije bilo šanse da se sretne u životu u normalnim okolnostima, sada vlasnik svega ovog Markovog u Hrtkovcima.
Pitao se kako je mogao dovesti sebe u ovakvu situaciju, a tek pred jutro je shvatio da se nije sam u nju doveo. Čovjek ima samo svoj goli život i eventualno život još ponekog svog najbližeg. Marko je ovo učinio zbog svoje djece, jednako kao i Savina, ne bi li njihova djeca možda živila bolje, svakako mirnije. U krajnjoj liniji, da bi preživila.
Sa svojim životom možeš učiniti što želiš, ali se za život svojih najbližih moraš žrtvovati. I najednom mu nije bilo strašno što će izgubiti Hrtkovce. Već je svanjivalo kada je konačno zaspao, a probudio se poslije manje od jednoga sata kao drugi čovjek.
To nije on, Hrtkovci ne postoje i nisu nikada postojali. A ako i jesu, onda je to nešto što nema veze s njime. Inače, sve što je prošlo je iza njega i obrušava se u bezdan duboke prošlosti, a on nema osjetila koja to uopće mogu registrirati. On, njegova mati, njegova Vesna i njegov Igor, lebde u beskrajnome prostoru koji ima samo budućnost. Je li lud? Ili je toliko zdrav da ovo može posve mirno prihvati?
Ivanu Mladenoviću je ujutro u dvorištu Marko pokazao dokle seže njegovo imanje. Pozdravili su se i u ajnfortu je Marko upalio auto. Kingu je ovo bila poznata stvar i istrčavao bi uvijek ispred kola, trčao bi za Markom niz ulicu i tek kada bi auto već zamicao toliko brzo da ga nije mogao pratiti, stao bi i još bi dugo veselo mahao repom i lajao za Markom, znajući da će se on neizostavno vrati. Od svega toga sada nije bilo ništa. King je mirno sjedio u ajnfortu i kada ga je Marko pomilovao po glavi samo je tužno zacvilio, a njegov pogled Marko ne će nikada zaboraviti. Je li moguće da je sve osjetio, kao da je slušao i razumio svaku riječ i posve dobro znao što se događa? Dugo se u ulici Marko osvrtao u kolima, ali King nije ni izašao iz ajnforta. Znao je da su ga svi njegovi zauvijek ostavili i bio je nesretan.
I danas Marku zastane knedla u grlu kada se sjeti Kinga, najljepšeg, najpametnijeg i najvjernijeg psa kojeg su Tomlekini ikada imali u kući. Ali to je bila njegova sudbina. U stan u Novom Sadu, koji i nije Markov, King nije mogao doći, a ni za njegov prijelaz preko granice u Hrvatsku Marko nije mogao osigurati papire. Na koncu, pitanje je kako bi King i to preživio. Bio bi s bakom, koja ga je hranila i pazila sve vrijeme, ali je samo Marka smatrao svojim gospodarem.
King je kupljen za sto maraka kada je bio veličine malo debljega mačića da u Hrtkovcima zabavlja Vesnu i Igora. To je on savršeno radio dok su sve troje bili mali, a onda se ubrzo pretvorio u prekrasnog vučjaka i vjernog čuvara. Tko ga nije poznavao, ledila bi mu se krv u žilama, ne znajući da će King napasti jedino po Markovoj zapovijedi. A njegov duboki lavež bio je siguran znak za sve ukućane da se na njihovome i njegovu teritoriju nalazi nenajavljeni gost.
Njemački ovčar Aris, kako je bilo službeno Kingovo ime, upisano u njegovu krsnom listu kod Jugoslavenskog kinološkog saveza, rođen je 1. prosinca 1985. u Novom Sadu od oca Larija i majke Rite, kojoj je pradjed po majci, Crveni Maestozo, bio prvak Jugoslavije, umro je samo tri mjeseca poslije odlaska Tomlekinih iz Hrtkovaca. Od tuge. To su Marku u više navrata pričali Hrtkovčani koje je sretao na groblju, obilazeći grobove svoje familije, jedino što je još ostalo njihovo u Hrtkovcima.
Kada je, sa stvarima, Marko došao u Novi Sad, prvo je pitao Jelenu kakvih su ona i njegova mati imali problema na putu i kada je vidio da to s pištoljem nema veze i da ona i dalje ne zna da je u njezinu „jugu“ oružje, posve se umirio, ali se osjećao krivim i lakomislenim što je Jelenu stavio u položaj da eventualno ima velikih poteškoća zbog oružja. I ovako je bila dosta traumatizirana, ne vjerujući da se ovakve stvari mogu događati tu u njezinoj pitomoj i tolerantnoj Vojvodini. Ranije, kada joj je Marko govorio samo o vrhovima ledenoga brijega međunacionalnih odnosa na ovim prostorima, nije mu vjerovala i tvrdila je da on te stvari preuveličava. Najviše je bila iznenađena kada su se upravo dogovorili o svemu u vezi njihova budućeg života s troje djece, a on joj je tada na kraju rekao da u svemu tome ima još jedno veliko ,,ali”.
Marko je znao, čim su se upoznali, da je Jelena Srpkinja i da vjerojatno drži da je i on Srbin, ali nije znao koliko joj to znači. I nije znao šta je očekivala da će joj on reći pod tim velikim ,,ali”, no kada je inzistirala da joj objasni što je u pitanju rekao joj je:
– Znaš, ja sam Hrvat.
Bila je posve zatečena i zbunjena.
– Pa, kakvog to ima značaja? – upitala je začuđeno.
Vidjelo se da je sve očekivala, ali ne i takvu stvar i čitali su se u njezinim očima nevjerica i strah da Marko možda prema njoj ima neke rezerve u vezi toga.
– Što se mene tiče – kazao je Marko – doista nema nikakve veze, ali to jednostavno trebaš znati, jer znam da bi se neke žene poslije takve spoznaje odnosile prema meni posve drukčije.
– Pričaš besmislice – rekla je s olakšanjem.
– Dobro, onda je sve u redu. I ne ćemo više o tome. Nadam se da oboje ne ćemo nikada imati nikakvih poteškoća u vezi toga. Samo moraš biti spremna na neke stvari…
– Kakve stvari? Stvarno pričaš koješta! Što ti je?!
– Dobro, dobro. Nadam se samo da te nikada ne ću morati ni podsjećati na ovaj razgovor.
Ostala je dugo zbunjena ovim Markovim za nju pomalo i tajanstvenim izjavama, ali kada je u Jugoslaviji krenulo prebrojavanje po nacionalnoj osnovi, i kada je u Hrtkovcima počeo kaos, iznenada mu je jednoga dana rekla:
– Sada znam što si mi ono govorio prije sedam godina!
Marko nije ništa rekao, dobro je znao na šta misli. A dijelila je i dalje dobro i zlo s njime.
Jelenu i Markovu mamu je između Jarka i Fišerovog salaša zaustavila prometna policija. Bile su sumnjive s punim autom sitnih stvari, a kada su im uzeli podatke, bilo im je sve još čudnije. Tim više što je Jelena rekla za Markovu majku kako ,,samo pozna ovu gospođu“ i da ju je slučajno povezla. Kako su obje prestrašeno mucale i na pitanja kuda idu i što će im tolike stvari, sproveli su ih u policijsku postaju u Rumi. Tu su ih ispitivali više od sat vremena, sve „u sitna crijevca“, i na kraju ih pitali zašto odmah nisu rekle istinu. Odgovorile su iskreno da je to samo zbog straha da se nešto ne dogodi njihovome Marku u Hrtkovcima, a koji je sin ove stare žene i netko tko ovoj drugoj znači sve u životu.
Marko nije smio ni pomisliti što bi bilo da su u policiji našli „mauzer“ i čim je stigao u Novi Sad pokupio ga je iz Jeleninoga „juga“ i sakrio u garaži.
