Svaki kulturan Hrvat i inozemac bi morao kada dođe u Dubrovnik posjetiti sestre franjevke i Siguratu!
Dvije crkve u Gradu posebno volim, najmlađu (dovršenu 1725., vjerojatno i najveću) svetoga Ignacija i najstariju očuvanu, Siguratu, koja spada među najmanje veličinom.
Dok se isusovci pompozno nameću u prostoru, bilo gledani sa mora, bilo sa lijepih skala koje sliče na rimski Španjolski trg, dotle je Sigurata skrivena i neugledna u ulici Od Sigurate, između Palmotićeve i Medovićeve, istočno od franjevaca, poviše Prijekoga.
Tu ne prestaje paradoks, ugođaj kasnobarokni na svodu jezuita mene sjeća na paradižet (žutobijeli tekući preslatki kolač sa snijegom od bjelanca i čajnim kolutićima i malo korice domaćeg limuna), jezuiti imaju sjajnih intelektualaca a malo umjetnina.
Da, jezuitima se zna čuveni graditelj iz Trenta Andrea Pozzo (1642. – 1709.)
Tko je i kad Siguratu gradio gubi se u tami vremena.
Sigurata je dom skromnih franjevki i bratima bratovština, posebno češljača i grebenara vune, koji štuju osobito svetoga Vlaha (Blaža). Od starine su tu bratimi kovači i kotlari.
Njeno istočno pročelje ima jasan i jednostavan renesansni izgled, bočna krila su nadograđena u XVII. stoljeću. Mudri graditelji su ostavili jezgru, tj. crkvicu gotovo nedirnutom. Prepoznali su u toj ukočenoj bizantskoj geometriji (južnodalmatinski tip jednobrodne crkve sa pravokutnom izduljenom apsidom i malom okruglom kupolicom) drhtaj iskrene pobožnosti i ozbiljnosti. Ona bi mogla postojati već u X. stoljeću, možda su temelji i stariji, ali povijesni izvori je spominju tek 1281. godine.
Ostaci starog oslika na zidu su mizerni, neke crvene i crne vitice pri oltaru.
O tome je kvalitetno pisao fra Anđelko Badurina (1935. – 2013.), vrsni povjesničar umjetnosti. Franjevac Srećko Badurina (1930. – 1996.) također je iz Luna na Pagu, bio šibenski biskup. To su zaslužni intelektualci, nažalost slabo poznati široj javnosti.
Sâm naziv Sigurata potječe od Transfiguratio Domini, pa se gubljenjem tran i f od siguratio dobila Sigurata.
Ispred crkve su grobne ploče od kojih je posebno zanimljiva ona iz 1422. koju nije uspjela dešifrirati ni izuzetno stručna profesorica latinskoga i francuskoga Tamara Gović. (1978.). Ne radi se tu o natpisu na bosančici (zapadni tip ćirilice), niti armenskom pismu. Tu su i dva groba iz 1808. godine (čini mi se jedan je pokojnik bio liječnik).
Na južnoj strani crkve je oltarić zvan “Oltar Bambina”, djeteta Isusa. Taj kipić je darovala sestra Ruđerova Anica Bošković dominikanki koja ga je oporučno ostavila Sigurati. Šteta što male replike toga bambina (ili sličice) časne ne prodaju, ljudi bi to voljeli imati. O tome sam već pisao u Hrvatskom fokusu.
Pismo sestre Anice Bošković
Od 7 Boškovića koju su doživjeli punoljetnost, 3 su svećenika i jedna časna sestra. Potomaka imali nisu.
Pokli ufam da imaju prid očima, izvarsne izglede od Ljubice, ne će moć inako, negli okoristit se mudrijem naucima staroga Lovorka, i tlačeći hrabreno svjetovne ispraznosti posvetit svoje sarce, i sve želje prisvetom djetešcu koji sam dostojan je sve naše ljubavi. Ah, koliko srećna i čestita cjenila bih su! kadbi po ovem putu kojagodi od njih nadomjerila za mene, stavljajući u djelo ono, što sam ja valjda poznala, i nigda ispunila. A vi ljubljena braćo sljedite nastojat svegjer na veću slavu Božju, za koje bili ste tako milostivo odabrani, i spomenite se od mene svetome posvetilištu, i u vašijeh molitvah da i ja stečem onu blaženu svarhu za koje smo stvoreni; neka sasve razdjeljeni na ovemu svijetu, budemo na drugomu po sve vjekuvječanstvo u Bogu sjedinjeni.
Iz Dubrovnika na 1757. 24. decembra
ljubeć vas sestra Anica Bošković
Uklesani natpis
Ispred Sigurate je prema predaji bio kamen s uklesanim napisom o navodnom boravku sv. Franje u Dubrovniku, a koji da je boravio u blizini današnjih jezuita.
U vrlo lijepoj etnografskoj zbirci franjevki od Sigurate (vrata prema ulici M. C. Medovića) nalaze se pored bambina i vrlo star prikaz dubrovačkog broda, te tkalački strojevi i alati (mahom iz XVII. stoljeća) koje su časne sestre rabile. Tu su i afričke maske i jedan lijep rad Josipa Lalića (1867.-1953.), Splićanina koji je emigrirao u Italiju. Taj solidni postimpresionist prikazuje južne skale od dominikanaca, dok su bile kutijaste i decentne, doduše od skromnog materijala. Danas su od lijepog i bijelog kamena, ali kružne, vrtoglavo strme i preširoke.
Sestre posjeduju i crteže nepravedno zaboravljenog modernog slikara fra Ambroza Testena (1897.-1984.).
Samostan ima i zanimljivu vezu sa Židovima, ali o tom nekom drugom prilikom.
Svaki kulturan Hrvat i inozemac bi morao kada dođe u Dubrovnik posjetiti sestre franjevke i Siguratu!
