Irinej Bulović – Capo di capo u SPC-u – koji se kameleonski prilagođavao svim sustavima i vođama
U zemlji koja želi mir i susjedske odnose, teško je ignorirati poruke i djelovanja koja sve više podsjećaju na politiziranu i nacionalistički obojenu verziju crkvenog autoriteta. Je li Srpska pravoslavna crkva — kroz utjecajne pojedince i mreže — postala ozbiljna prijetnja stabilnosti i međunacionalnim odnosima u regiji? Sve glasniji primjeri nacionalističke retorike, miješanje vjerskog autoriteta s politikom i optužbe o manipulacijama u Podgorici (koje neki tumače i kao odmazdu prema Turskoj) zaslužuju pažnju i javnu raspravu. Vrijeme je da se otvoreno postave pitanja: tko profitira od takve politike, koje su posljedice po suživot i kako bismo zaštitili povjerenje između naroda i vjerskih institucija?
“Patristička crkva” nije termin za određenu crkvu, već konvencionalni naziv koji opisuje cjelokupnost učenja i filozofije crkvenih otaca, odnosno duhovnih vođa i teologa ranog kršćanstva (otprilike prvih osam stoljeća). Njihova djela činila su osnovu kršćanske doktrine i svjetonazora, postavljajući temelje za svu kasniju kršćansku misao.
Devijantna „teologija“
U svjetlu ovoga, što nije u redu s takozvanom srpskom crkvom? Naravno, mnogo toga — jer su svojom devijantnom “teologijom” učinili toliko loših usluga samom kršćanstvu, a da ne spominjemo pravoslavlje.
Sve je počelo s njezinim 44. poglavarom SPC-a, izabranim 1. prosinca 1990. za duhovnog vođu Beogradske patrijaršije, poznate pod akronimom SPC. A također i glavnim akterom Irinejem Bulovićem, vječnim “kalifom u sjeni”, suflerom i “glavnim igračem”, Capo di capo u SPC-u, koji se kameleonski prilagođavao svim sustavima i vođama — počevši od Mire Marković, žene Slobodana Miloševića i njezine stranke JUL, pa sve do Putina. Iste 1990. godine, kao i Pavle Stojićević, postavljen je za episkopa bačkog i ustoličen u Novom Sadu, 23. prosinca iste godine.
Tih devedesetih, dok su paravojne grčke formacije ratovale protiv bosanskih muslimana u Bosni, ovaj lik je tvrdio da je “rođen u Srbiji, ali će umrijeti kao Jelin”, odnosno kao Grk.
Sada je već ponovno mutirao i kaže da je “rođen u Srbiji, ali će umrijeti kao Rus”! I zakleo se na vjernost Vladimiru Putinu, trenutno najvećem ratnom zločincu na svijetu.
I kao što se mijenjaju nečije želje, što tko želi biti u budućnosti, mijenja se i ime i prezime. U stvarnosti, Irinej Bulović je Mirko Karanušić. Naravno, svi koji se bave ovom temom znaju da su Karanušići Hrvati, uglavnom iz područja Trogira. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u gradovima Splitu i Trogiru.
Bulović – Hrvat!
Pavle Stojićević, s očeve strane, je Okrajnov, ali mu nisu dopustili da koristi očevo prezime, već majčino, koje se povezuje s hrvatskim, pa je taj kompleks nosio cijeli život. Njegove kolege su se često šalile s njim na tu temu, što je još više produbilo njegovu kompulzivnost — počeo je sebi sugerirati da je Srbin, veliki Srbin, i da mora biti ksenofobičan prema drugim narodima.
A onda je izbio rat na tadašnjim jugoslavenskim prostorima, koji je razvio njegovu mizantropiju, tako da je počela bubriti u svakoj pori njegova bića i rasti kao mlada djetelina poslije ljetne kiše. Srpska crkva pod njegovim patrijarhalnim vodstvom, koja je tijekom postojanja Jugoslavije važila za discipliniranu organizaciju, počela se transformirati u nešto do tada potpuno neprepoznatljivo.
Iz te organizacije počele su se širiti negativne vibracije, sugerirajući da iza njih stoji nametnuti, reklamirani autoritet — patrijarh Pavle. I u samom gnijezdu te organizacije, smještenom u srcu starog Beograda, dovođeni su ljudi iz područja gdje vlada mržnja prema drugim narodima, posebno prema svojim susjedima i njihovoj religiji i kulturi.
Ovi likovi imaju toliko zajedničkog s kršćanskom vjerom i izvornim učenjima Isusa Krista (kojeg navodno slijede) koliko i glazba Jimija Hendrixa s pjesmom Mile voli disco Fahrete Jahić, alias Lepe Brene.
Pošto je takav milje okupirao Beogradsku patrijaršiju i uspio mizoginim porukama otjerati sve okolne narode i narodnosti, započeo je obračun s onima koji nisu ravnopravni ni u samoj Srbiji — sa zdravim i izvornim tkivom srbijanskog društva koje ne želi mržnju, već suradnju i suživot.
Znali smo da će to biti slučaj, budući da su „okupatori“ već zauzeli vjerske, političke, državne, novinarske i druge pozicije koje državu čine državom. Koristeći polugu arogantne sile, identičnu onoj koju su koristili protiv svojih susjeda u Bosni i Hrvatskoj prije tri desetljeća, ovaj kartel sada želi zakucati posljednji čavao u lijes mrtve Srbije. Takav zugzwang Mirko Karanušić, alias Irinej Bulović, ovih dana koristi protiv jedinog vjerskog vođe iz Srbije da bi ga stavio na stup srama, razapeo, vezao u prijenosnom smislu — Njegovog Visokopreosveštenstva Arhiepiskopa i Mitropolita žičkog, Gospodina dr. Justina.
Razlog?
Jer je, iz ljubavi, manastir pod njegovim upravljanjem — Studenica — dočekao studente muslimanske vjeroispovijesti. Što nije negativno, već toliko pozitivno da je pisac ovih redova jednostavno zadrhtao od predusretljivosti kakva se dugo nije vidjela u našim krajevima.
U to ime, student Inas Hodžić na svom je Instagram profilu napisao kratku, ali inspirativnu poruku: “Zahvalan sam manastiru. Manastir je prelijep, kao i priroda. Ovo je pravo iscjeljenje duše, vratilo nam je energiju da nastavimo dalje.”
A Mitropolit Justin Stefanović, mitropolit žički, kratko je prokomentirao: “Manastiri pripadaju narodu — ne režimu!”
Pismo je kratko, jasno i koncizno. Ovo je Srbija, a Srbi nisu željeli ratove sa svojim susjedima — njih su nametnuli oni koji su okupirali državu i crkvu, poput sadašnjeg patrijarha tzv. Srpske pravoslavne crkve u Beogradskoj patrijaršiji. On potječe iz sela Crnča kod Dervente, odakle vuče korijene taj patrijarh koji ima državljanstvo Republike Srpske. Njegov otac rođen je u selu Brezičani, gdje danas živi Porfirijev ujak Slobodan. Takozvana “Osma ofenziva” dovela ih je u Vojvodinu.
Mi u Srbiji nastavit ćemo se boriti s dobrotom kojom naši manastiri zrače — i ponosni smo na to, jer znamo da će na kraju svjetlost pobijediti tamu!
A djedovi 70+ doseljenici i mutivode u Srbiji ne će još dugo donositi zlu krv ovdje, jer to nije u srpskoj prirodi — za razliku od njih. Mi i naši susjedi želimo živjeti u miru i ljubavi, kao što je to oduvijek bilo kod nas uz dobro poznatu devizu:
“Brat je mio, ma koje vjere bio!”
