Bio je hrvatski etnomuzikolog, etnolog i orguljaš te zastupnik teze o neslavenskom podrijetlu Hrvata
Dana 1. travnja 2021. godine u jutro primio sam tužnu vijest da je preminuo moj dobri prijatelj mr. sc. Krešimir Galin, akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u domovini i dijaspori, sa službenim švicarskim statusom akademije u Baselu. Nazvao me njegov sin i priopćio tužnu vijest, koja mi je zvučala kao neukusna travanjska šala: Krešimir umro? “Pa, na prvi travanj: ti se ružno šališ.“ Da, umro je i iza sebe ostavio nedovršen etnološki i etnomuzikološki opus, koji je zahvatio u grandioznu ideju: Hrvati imaju najdrevnije podrijetlo, njihovi instrumenti ih prate zajedno s njihovim etničkim migracijama i povijesnim grbovima. Odmah se našlo srbijanskih krivotvoritelja povijesti (Deretić i mnogi drugi) da temeljem objavljenih podataka preokreću ideju u korist od Bugara otpalih Srba. No, tko je bio akademik Galin i što je radio i napravio?
Mr. sc. Krešimir Galin (rođen 1947. u Varaždinu) magistrirao je studij etnomuzikologije 1983. godine, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a prije toga studij etnologije na Filozofskom fakultetu, kao i studij muzikologije i crkvenih orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, tako da je stekao akademske naslove: magistar etnomuzikologije, profesor muzike, akademski muzičar, profesor muzikologije i profesor etnologije (u međuvremenu je apsolvirao i studij prava u Zagrebu). Krešimir Galin djelovao je u svojstvu glazbenog pedagoga preko 15 godina. Predavao je 8 godina u svojstvu višeg predavača predmet “Uvod u etnomuzikologiju” na odsjeku za glazbenu kulturu na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu, i godinu i pol (drugi semestar 2006. godine i cijelu školsku godinu 2007./2008.) kao profesor glasovira na Rock Akademiji u Zagrebu kao i niz godina na odsjeku za zabavnu glazbu na srednjoj muzičkoj školi „Vatroslav Lisinski“), kao i profesor glazbene kulture (na osnovnoj školi „Oton Iveković“ i gimnaziji „Lucijan Vranjanin“).
Kao znanstveni asistent radio je gotovo 20 godina u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (tada Institut za narodnu umjetnost, Zavod za etnologiju i folkloristiku), gdje je provodio znanstvena etnomuzikološka i etnoorganološka istraživanja na terenu i objavio oko dvadesetak znanstvenih radova u zborniku radova Instituta, Zborniku radova Udruženja folklorista a kasnije i u Grobničkom zborniku (u izdanju Čakavske katedre). Dva puta bio je izabran za predsjednika Hrvatskog društva folklorista. Kao voditelj seminara za svirače tradicijskih hrvatskih glazbala više puta djelovao je na Ljetnim školama folklora (Punat na otoku Krku, Korčula) u organizaciji Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske i u Grožnjanu, centru Hrvatske glazbene mladeži u Istri. Do sada je u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Austrija, Švicarska, Mađarska, Irska, Makedonija, Crna Gora) postavio 48 izložbi “Hrvatska narodna glazbala” s pratećim glazbenim radionicama (poduka sviranja i izrade određenih glazbala) i održao isto toliko predavanja na otvorenjima istih uz glazbeni „performance“ (svirka na dvojnicama /istarskim i zagorskim/, istarskim šurlama, istarskim sopilama, istarskom mihu i dalmatinskim diplama, svirka na svirali bez rupica za sviranje, zujalici, zvrku, kao i izvedbe nekoliko narodnih pjesama), te brojna predavanja u organizaciji drugih ustanova.
Izradio četiri jedinstvena DVD-a u Hrvatskoj: 1- Vodič kroz izložbu (autor K. Galin komentira svako izloženo glazbalo); 2 – Kampananje na Grobnišćini (jedinstvena 500 godina stara tradicija svečanog izravnog zvonjenja crkvenim zvonima – kada zvonar drži klatno zvona u ruci i s njime ritmički udara o stjenku zvona – u gradu Grobniku ritmička formula se prenosi s malog, na srednje i veliko zvono i zatim se ponovo ciklički izvodi). 3-Hrvatska narodna glazbala-dokumentarne terenske video snimke svirača iz Hrvatske. 4- Grobnička tradicijska glazbala i glazba. Krešimir Galin je pripremio za tisak i dvije knjige: „Hrvatska narodna glazbala“ (oko 200 stranica) i „Tragom zvuka i običaja – Eseji o pretpovijesti i etnogenezi Hrvata na temelju novih tumačenja podrijetla narodnih običaja, funkcije i simbolizma hrvatskih narodnih glazbala u običajima kao i arheoloških nalaza glazbala“ (cca 500 str), ali ta djela uslijed preuranjene smrti, do koje je došlo primanjem MRNA cjepiva, u vrijeme lažne pandemije, nikada ne će ugledati svjetlo dana, jer državne službe nikada nisu pokazivale interes za očuvanjem hrvatskog narodnog identiteta. Galinov rad uključuje i bogatu zbirku svih hrvatskih narodnih instrumenata za koje niti jedna državna institucija nije pokazala interes da ih sačuva, tako da će Hrvati ostati i bez sačuvane zbirke hrvatskih tradicionalnih instrumenata.
O knjizi “Hrvatska narodna glazbala…“ Krešimira Galina
Knjiga u opsegu od 200 stranica, opremljena s DVD-om s jedinstvenim snimkama autentičnih svirača, gotovo na svim tipovima tradicijskih glazbala iz cijele Hrvatske i bogato ilustrirana digitalnim fotografijama hrvatskih narodnih glazbala u boji, zemljopisnim kartama rasprostiranja, ikonografskim i povijesnim izvorima za svako pojedino glazbalo nosi naslov “HRVATSKA NARODNA GLAZBALA U OBIČAJIMA, PROSTORU I VREMENU”. Taj naslov se po prvi puta pojavljuje na području Hrvatske i jedinstven je zbog svog znanstveno-popularnog pristupa. Sadržaj knjige je obilježen s brojevima međunarodno prihvaćene (prihvatio ju je Savjet za tradicijsku glazbu – ICTM =International Council for Traditional Music pri UNESCO-u) znanstvene klasifikacije (HS = kratica za autore klasifikacije : Hornbostel i Sachs) i stručnim nazivom iza kojeg slijede dijalektalni nazivi glazbala. Prema navedenoj klasifikaciji su predstavljeni svi tipovi i varijante glazbala iz sve 4 glavne skupine:
1 – Idiofona tj. samozvučna glazbala; 2 – Membranofona tj. opnozvučna glazbala; 3 -Kordofona glazbala tj. žicozvučna; 4 – Aerofona glazbala tj. zrakozvučna. Svako glazbalo je obrađeno prema shemi Evropskog priručnika folklornih glazbala (“Handbuch der europaischen Volksmusik-instrumente”) tj. istoimenog projekta ICTM-a, što znači da su za svako glazbalo obrađeni: 1 – Terminologija (nazivi samih glazbala i njihovih dijelova); 2 – Ergologija (proces izrade glazbala kao i građevni materijali); 3-Akustičke osobitosti (tonski nizovi i tehnika sviranja); 4 – Glazbeni repertoar (instrumentalna obredna svirka,plesovi i pjesme); 5 – Društvena uloga (obredna, zabavna funkcija i dr.); 6 – Povijesni izvori koji obuhvaćaju pisane izvore, arheološke nalaze glazbala, ikonografske izvore poput reljefa, skulptura, mozaika, fresaka i dr.).
Zbog osnovne popularizatorske koncepcije knjige, u popularnom pripovjedačkom tekstu naglasak je stavljen na društvenoj ulozi glazbala, obrednoj, zabavnoj funkciji, zatim mitskim izvorima i specifičnom simbolizmu pojedinih glazbala koji se sačuvao samo kod nas u Hrvatskoj i može izvrsno poslužiti u promidžbi hrvatske (tradicijske) kulturne baštine u turizmu, kao i potaknuti na stvaranje novih suvenira. Jednako su vrijedni povijesni podaci koji svjedoče o dugotrajnom povijesnom kontinuitetu upotrebe pojedinih tipova glazbala na području Hrvatske od pretpovijesti, od brončanog doba, od vremena rimske vladavine Ilirikom, pa sve do današnjeg vremena. Ti podaci pokazuju sjajnu očuvanost nekih posebnosti (istarska glazbala i istarska ljestvica, reglasta klepetalka, zvrk “buga – čiga ), ali i prastaro evropsko i mediteransko kulturno zajedništvo (primjerice lirica u Grčkoj, Turskoj i drugdje). Autor knjige, magistar etnomuzikologije, Krešimir Galin, jedini je hrvatski etnoorganolog, nakon Kuhača i Širole, po struci i etnolog koji je uspio sakupiti te jedinstvene podatke i pripremiti za objavljivanje u popularnom obliku zanimljivog štiva, ali tu knjigu Hrvati više nikada ne će moći pročitati.
5000 godina povijesti simbola hrvatskog kulturnog identiteta
Prema Galinovim istraživanjima (kojih je ključni dio Galin objavio u zborniku Hrvatsko-irske kulturne veze, br. 3) najstariji poznati arheološki nalaz pletera (tropleta) je iz Sumera, južne Mezopotamije, i datira se 2400 godina pr. Krista. Gotovo istovremeno na vrču iz Suze u Elamu u iranskom gorju Zagros na jednom vrču nalazimo zajedno prikazane simbole pletera (tropleta) i šahovnice. U Sumeru je zabilježeno i ime nepoznatog (neopisanog) glazbala, „gusilim“. Arheološki nalaz iz Ura (Sumer, 2600 g. pr. Krista) dva para svirala (zlatnih i srebrnih) s rasporedom rupica (4:1) kao na dalmatinskim diplama (danas 6:2;5:1;6:0) potvrđuje prisutnost najstarijih simbola hrvatskog kulturnog identiteta. Na medaljonu iz Suse u Elamu (2400 g. pr. Krista) prikazana su dva svirača tambura dvožica. Takva koncentracija arheoloških nalaza ne može biti slučajna.Kako su najnovija genetska istraživanja utvrdila trajanje tzv „ hrvatskog haplotipa EU 7 i njegovog muškog kromosoma označenog markerima M 89-T i M 170 na približno 25.000 godina (prema istraživanjima dr Dragana Primorca i suradnika i dr Jurića) a njegovo podrijetlo na Bliskom istoku, znanstveno je osnovano povezati kretanje prahrvatskog etnosa (Kurawatha, tj.Kura , Hurita ili biblijskih Horita iz Kavkaza) s arheološkim nalazima njihovih tipičnih simbola kulturnog i etničkog identiteta, pleterom, šahovnicom i glazbalima poput tambura dvožica (trožica- antičke pandore; i četverožica), dipli, praporaca i drugih tipova glazbala.
Motiv pletera se može pratiti od najstarijih arheoloških nalaza u Sumeru i Elamu preko područja Zagros planine u Iranu (antičke države Luristana, Urartu i Armenije) preko Grčke do Hrvatske. Lokaliteti tih nalaza poklapaju se s nalazima drugih kulturnih elemenata (glazbala, toponimi i drugo).
Pisani povijesni antički izvori tvrde da su Huriti (Kurijci, Kuri) zapravo jonsko grčko pleme. Na taj način pisani izvori potvrđuju da su prahrvatski kulturni elementi, tj. huritski, ustvari oni kulturni elementi koji su se dosad pripisivali najstarijem grčkom plemenu koje je prvo naselilo egejske otoke i Grčku, Jonjanima. Taj pisani dokaz se nadopunjuje širenjem prahrvatskih simbola pletera i šahovnice kao i prahrvatskih glazbala tambura dvožica i trožica, dipli na grčkim otocima i kopnom, kao i hrvatskim imenima mjesta na Kreti, u Mikeni i drugdje.
Iz povijesnog pregleda upotreba motiva šahovskih polja, tj. protošahovnice (to je Galinov naziv), a zatim uokvirene šahovnice na keramici kao standardiziranog simbola identiteta (s promjenljivim brojem polja) može se zaključiti da je najstariji motiv protošahovnice nastao na tlu sjeverne Mezopotamije (Arpačija, iz kasnog Halaf perioda, oko 4500. g. pr. Krista) i Irana (na području Sistan i Kirman oko 2500 godina pr. Krista), a migracijom poljoprivrednog stanovništva u Europu, nazvanom neolitska revolucija, vjerojatno je prenesen i stvaran i sačuvan, održavajući se kontinuirano na povijesnom području Hrvatske. Počevši od najstarijih arheoloških potvrda neolitske protošahovnice na keramici iz Smilčića, Starčevačke kulture, Butmirske kulture, Retz-gajary i Reštani dosegao je simboličku standardizaciju u Vučedolskoj kulturi (uokvirivanjem i vjerojatnim značenjem tj. registriranjem broja plemenskih poglavara prisutnih na Saboru), koju u identičnom obliku nastavljaju Japigi, Peuceti i Mezapi u Italiji (1200. do 800. godine prije Krista), zatim na otoku Kreti, pa konačno u Iranu (obredna zdjela iz Tepe Sialka, 1100. do 900. godine prije Krista). Oblici protošahovnica koji se javljaju zajedno ili vremenski paralelno s motivom drva života, koja je utvrđena kao tipično mitanska tj. za vrijeme mitanske države Hurita u Mezopotamiji (15. i 14. st. pr. Krista) migrirali su na područje današnjeg Izraela, dok su puno ranije (3000. do 2500. g. prije Krista) migrirali s područja Irana (iz Tepe Hisar u Queta kulturu u Baludžistanu), Baludžistana (iz Queta i Loralaj u predharapsku kulturu Amri-A u dolini Inda; i iz Čašmi Ali i Togau) sve do Indije. Najveći indijski ep Mahabharata opisuje bitku Kurawa (Kurawatha) i Pandava.
Niz arheoloških nalaza i toponima kao i kulturnih činjenica potvrđuju da su Kurawe tj. Kurawathi, ustvari Kuri, odnosno Huriti, biblijski Horiti ili Hoviti, preci Hrvata s Kavkaza.
Ovim izlaganjem ukratko je rečeno sve što je govorio i radio akademik Galin i s tim izlaganjem budućoj generaciji zainteresiranih, ako ih bude, ostaje putokaz za daljnje istraživanje.
