Nijedna ozbiljna država ne može ignorirati stotine tisuća vlastitih građana, Hrvatska pak to čini već desetljećima
Nijedna ozbiljna država ne može ignorirati stotine tisuća vlastitih građana, Hrvatska pak to čini već desetljećima. Dok se zemlja suočava s jednom od najdubljih demografskih kriza u Europi, pitanje političke zastupljenosti hrvatskih državljana izvan zemlje i dalje se promatra kroz stare ideološke sukobe. Umjesto da se raspravlja o tome kako povezati domovinsku i izvandomovinsku Hrvatsku, javnost se desetljećima uvjerava da je najveći problem navodni politički utjecaj dijaspore. Međutim, podaci govore drukčije. Ne samo da dijaspora ne odlučuje izbore u Hrvatskoj, nego je upravo ona jedna od politički najmanje zastupljenih skupina hrvatskih državljana. To je dokazano još prije šest godina u znanstvenom radu „Utjecaj dijaspore i recentnoga iseljavanja na rezultate izbora u Republici Hrvatskoj“ (Jurić, 2020.).
Mit koji je nadživio činjenice
Hrvatska dijaspora je zapravo cijelo vrijeme služila kao svojevrsni politički simbol na kojem su se gradile ideološke podjele. Tvrdnja da dijaspora odlučuje izbore u Hrvatskoj je toliko puta izrečena da je s vremenom postala gotovo općeprihvaćena činjenica. Naša pak analiza izbornih rezultata od 2010. do danas pokazuje da hrvatska dijaspora jedva da sudjeluje na izborima, a kamoli da ih presuđuje. Unatoč tome, stvoren je dojam da negdje izvan Hrvatske postoji golemo biračko tijelo koje presudno određuje političku budućnost zemlje, dok je zapravo ono politički potpuno marginalizirano.
Primjer Njemačke posebno je ilustrativan. U državi u kojoj živi više Hrvata nego u BiH, od 400.000 hrvatskih državljana na parlamentarnim izborima 2020. glasovalo je svega 2.103 birača. To predstavlja izlaznost od približno 0,7 posto potencijalnog biračkog tijela. U Irskoj, jednoj od glavnih destinacija novoga hrvatskog iseljeništva, na predsjedničkim izborima 2015. godine glasovao je samo jedan birač. Ako je dijaspora doista toliko moćna koliko se često tvrdi, kako onda objasniti ovakve brojke? Kako objasniti činjenicu da se čak i u Bosni i Hercegovini, koja se tradicionalno smatra politički najaktivnijim dijelom hrvatskog iseljeništva, broj birača koji sudjeluju na hrvatskim izborima u posljednjih desetak godina višestruko smanjio – s približno 90 tisuća na približno 20 tisuća birača?
Svakako je ovom doprinijelo i to što se velik broj hrvatskih državljana u inozemstvu suočava s administrativnim i logističkim preprekama koje otežavaju ostvarivanje biračkog prava. U brojnim državama birači moraju putovati stotinama kilometara (negdje čak tisuće) kako bi došli do najbližega diplomatsko-konzularnog predstavništva. Paradoksalno, u doba digitalne revolucije Hrvatska još uvijek nije pronašla model elektroničkog glasovanja koji bi omogućio stvarnu političku participaciju svojih građana izvan zemlje.
Nova dijaspora koju politika nije primijetila
Od ulaska Hrvatske u EU nastala je nova hrvatska dijaspora. Međutim, značajan dio tih ljudi formalno nije evidentiran kao dijaspora. Mnogi su zadržali prebivalište u Hrvatskoj ili su iskoristili mogućnost privremene odjave prebivališta, čime su i dalje ostali birači u svojim izbornim jedinicama. Posljedica je situacija u kojoj službene statistike ne odgovaraju stvarnim migracijskim procesima. Zbog toga pitanje dijaspore nije samo pitanje tri, pet ili deset zastupničkih mjesta. Ono je postalo pitanje vjerodostojnosti biračkih evidencija i usklađenosti izbornoga sustava s demografskom stvarnošću.
Posebno je zanimljivo da je današnje ograničenje na tri zastupnika rezultat političkog kompromisa iz 2010. godine. Tada su HDZ i SDP tijekom ustavnih promjena postigli dogovor kojim je broj zastupnika iz XI. izborne jedinice trajno ograničen na tri mandata. U međuvremenu uslijed iseljavanja demografska struktura se radikalno promijenila. Upravo zato legitimno je postaviti pitanje odgovara li rješenje iz 2010. godine stvarnosti iz 2026. godine.
Hrvatska nije europska iznimka
Pri tome valja naglasiti da Hrvatska nije nikakva europska iznimka. Jedan od najčešćih argumenata protiv političke zastupljenosti dijaspore jest tvrdnja da ljudi koji ne žive u Hrvatskoj ne bi trebali sudjelovati u odlučivanju o hrvatskoj politici. Međutim, suvremena međunarodna praksa govori drukčije. Više od stotinu država svijeta omogućuje svojim državljanima glasovanje iz inozemstva. U Europi je to standard, a ne iznimka. Francuska bira posebne zastupnike svojih građana izvan zemlje u Nacionalnu skupštinu i Senat. Italija ima zasebne izborne okruge za dijasporu, a Portugal posebne zastupnike iseljeništva. U usporedbi s njima, hrvatski model s tri zastupnika zapravo je među restriktivnijima u Europi.
Pritom mnoge države upravo u dijaspori vide jedan od svojih najvećih razvojnih resursa. Irska, Poljska, Izrael i Armenija desetljećima grade sustavne veze sa svojim iseljeništvom. Razlog je jednostavan. Dijaspora nije samo biračko tijelo. Ona predstavlja izvor investicija, znanja, međunarodnih kontakata, gospodarskih veza i potencijalnih povratnika. To posebno vrijedi za Hrvatsku.
Hrvatsko iseljeništvo desetljećima je pomagalo svoje obitelji kroz doznake, ulaganja i humanitarnu pomoć. Tijekom stvaranja hrvatske države upravo je dijaspora odigrala važnu političku, diplomatsku i financijsku ulogu. Mnogi pripadnici iseljeništva sudjelovali su i u obrani Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Zbog toga se pitanje političke uključenosti dijaspore ne može svesti na dnevno-političku računicu ili na pitanje hoće li određena stranka dobiti jedan mandat više ili manje. Pravo pitanje glasi želi li Hrvatska svoje građane izvan zemlje promatrati kao privremeni izvor doznaka i investicija ili kao sastavni dio hrvatske političke zajednice.
Država koja desetljećima gubi stanovništvo ne može ignorirati činjenicu da se značajan dio njezinih državljana nalazi izvan njezinih granica. Hrvatska je danas istodobno domovinska i izvandomovinska zajednica. Zbog toga rasprava o dijaspori ne bi smjela biti svedena na sukob ljevice i desnice. Ona mora postati dio šire strategije demografske obnove, povratka iseljenika i povezivanja Hrvatske s vlastitim ljudskim potencijalom izvan granica države.
Ako Francuska smatra da njezini građani u New Yorku, Londonu ili Singapuru zaslužuju svoje zastupnike, teško je tvrditi da Hrvatska može ignorirati svoje građane u Münchenu, Dublinu ili Beču.
Zbog toga pitanje dijaspore nije samo pitanje tri, pet ili deset zastupničkih mjesta. Ono je postalo pitanje vjerodostojnosti biračkih evidencija i usklađenosti izbornoga sustava s demografskom stvarnošću. Pravo pitanje glasi kakav odnos Hrvatska želi graditi prema vlastitim građanima izvan zemlje. Želi li ih promatrati kao privremeni izvor doznaka i investicija ili kao sastavni dio hrvatske političke zajednice? To pitanje postaje još važnije u trenutku kada Hrvatska postaje useljenička zemlja za Aziju i Afriku. Dok stotine tisuća hrvatskih državljana žive izvan domovine, dio novih useljenika dugoročno će steći državljanstvo i biračko pravo. Zato rasprava o dijaspori nije pitanje prošlosti, nego pitanje budućeg identiteta, sastava i političke budućnosti Hrvatske.
