Relatione d’Alcuni Costumi de’Sig.i Ambasc. Moscoviti (Izvještaj o nekim običajima gospode moskovskih veleposlanika)
Talijanski rukopis iz 1656. godine naslovljen je kao Relatione d’Alcuni Costumi de’Sig.i Ambasc. Moscoviti (Izvještaj o nekim običajima gospode moskovskih veleposlanika). Iako je barokni krasopis na slici vrlo gust i zahtjevan za čitanje, uvodni dio jasno postavlja ton cijelog pisma.
Izvještaj iz 1656. godine o moskovskim veleposlanicima u Livornu iznimno je zabavan povijesni dokument jer slikovito prikazuje “sudari kultura” između profinjenog talijanskog baroka i tradicionalne, izolirane carske Rusije tog doba [image_DP1q05.png].
Evo ključnih i najzanimljivijih detalja koje su talijanski promatrači zabilježili u ovom i sličnim izvještajima iz tog razdoblja:
Što je Talijane najviše šokiralo i fasciniralo?
- Higijenske navike: Talijanskom plemstvu, koje je u to vrijeme već koristilo parfeme, maramice i fine tkanine, ruski su običaji bili neobični. Zabilježeno je da su se ruski izaslanici rijetko kupali na zapadnjački način, ali su zato tražili specifične parne kupelji i konzumirali nevjerojatne količine češnjaka i luka, što je domaćinima otežavalo bliske diplomatske razgovore.
- Prehrana i alkohol: Izvještaj opisuje fascinaciju količinom hrane i pića koju je delegacija mogla konzumirati. Posebno se isticala njihova ljubav prema žestokim pićima (ranim oblicima vodke i rakija) te navika da piju u golemim količinama do kasno u noć, što je često završavalo glasnim prepirkama unutar samog veleposlanstva.
- Fizički izgled i odjeća: Za razliku od Talijana koji su nosili perike, bili obrijani i odjeveni u usku svilu, Rusi su stigli u dugim, teškim kaftanima obrubljenim skupocjenim krznom, s golemim bradama koje su u Rusiji bile simbol muškosti i pravovjerja. Talijani su ih opisivali kao “orijentalne” i egzotične figure.
- Strogi strah od cara: Zapadni promatrači bili su fascinirani razinom straha i strahopoštovanja koju su veleposlanici imali prema svom caru (tada Alekseju I. Romanovu). Svaki put kada bi se spomenulo carevo ime, svi prisutni Rusi morali su ustati, skinuti kape i duboko se nakloniti. Ako bi netko pogriješio u carevoj tituli, uslijedile bi stroge fizičke kazne unutar same delegacije.
- Zašto su uopće bili tamo?
– Ovo poslanstvo imalo je važnu misiju. Car Aleksej I. želio je stvoriti protuotomansku koaliciju s europskim silama (uključujući Veneciju i Papinsku državu) te osigurati trgovačke rute za rusku robu (krzno, vosak, kožu) na Sredozemlju. Budući da su u Livorno stigli brodom, morali su proći kroz karantenu i protokolarni prihvat u Toskani prije nego što nastave put prema Veneciji.
Za Talijane je ovaj posjet bio ravan dolasku bića s drugog planeta, pa su ovakvi anonimni izvještaji kružili među plemstvom kao vrhunska društvena kronika i zabava.
Službeni susret moskovskih veleposlanika predvođenih Ivanom Čemodanovom s toskanskim velikašima i lokalnim vlastima u Livornu pretvorio se u pravi barokni teatar, obilježen potpunim kulturološkim nesporazumima i rigidnim protokolom.
Talijanski izvori i arhivski dokumenti o ovom neobičnom susretu bilježe nekoliko fascinantnih pojedinosti:
- Paranoja oko carevih darova
Rusi su sa sobom nosili goleme količine skupocjenih krzna (poput samurovine i hermelina) te dragocjenosti koje su bile namijenjene kao službeni carski darovi talijanskim vladarima [image_DP1q05.png]. Tijekom prvog susreta s toskanskim dužnosnicima u Livornu, veleposlanici su odbijali ispustiti te darove iz ruku ili ih predati na čuvanje. Prema protokolu moskovskog dvora, predaja dara smatrala se svetim činom, pa su ruski stražari s isukanim sabljama danonoćno čuvali škrinje, sumnjajući da ih profinjeni Talijani žele prevariti ili pokrasti.
- Sukob oko skidanja kape (Pitanje časti)
Prvi izravni diplomatski razgovori zamalo su propali zbog šešira. Za barokne Talijane, skidanje kape bio je znak opće kulture i pozdrava. Za moskovske izaslanike, međutim, skidanje kape pred bilo kime tko nije bio njihov car (ili osoba ravna njemu) smatralo se teškom uvredom za čast cara Alekseja I. Rusi su zahtijevali da toskanski dužnosnici prvi skinu svoje kape i duboko se poklone carskom pismu koje su donijeli. Tek kada je postignut kompromis da obje strane skinu pokrivala za glavu u točno istom trenutku, susret je mogao službeno započeti.
- “Nazdravljanje” do iznemoglosti
Kada je službeni dio susreta završio, domaćini su priredili raskošan banket. Za toskansko plemstvo, večera je bila prilika za laganu konverzaciju uz umjereno ispijanje vina. Rusi su, pak, susret shvatili kao natjecanje u izdržljivosti. Svaki put kada bi se tijekom večere nazdravilo zdravlju toskanskog velikog vojvode ili ruskog cara, svi prisutni morali su iskapiti goleme pehare do dna. Talijanski domaćini brzo su se našli u problemu jer nisu mogli pratiti tempo ruskih diplomata, koji su pak svako odbijanje daljnjeg pića tumačili kao diplomatsku uvrdu.
Nakon što su u Livornu “probili led” i usuglasili ove neobične barokne protokole, Čemodanov i njegova delegacija krenuli su dalje prema Firenci i Veneciji, ostavljajući iza sebe lokalno stanovništvo u potpunom čuđenju, ali i s pregršt materijala za pisanje ovakvih tajnih izvještaja [image_DP1q05.png].
- Veliki trgovački fijasko s krznom u Veneciji
Glavni cilj veleposlanika Ivana Čemodanova bio je prodati golemu količinu carskog krzna (samurovine i lisice) u Veneciji kako bi tim novcem financirali misiju i kupili oružje za cara. Međutim, napravili su katastrofalnu pogrešku: stigli su u Italiju usred vrućeg ljeta. Venecijanski trgovci uopće nisu bili zainteresirani za teško, zimske krzno po cijenama koje su Rusi tražili. Budući da su tjednima odbijali spustiti cijenu, krzno je u skladištima počelo propadati od vlage i moljaca. Na kraju su ga morali prodati u bescjenje, proglasivši misiju ekonomskom propasti.
- Sukob s talijanskim slikarima
Toskanski vladar želio je ovjekovječiti dolazak ove egzotične delegacije i naredio je lokalnim umjetnicima da naslikaju portret veleposlanika. Rusi su to glatko odbili i doživjeli potpuni šok. U to vrijeme u Rusiji je slikanje živih ljudi (izvan svetih ikona) smatrano grijehom, magijom ili urokom koji “krade dušu”. Tek nakon dugih pregovora i objašnjenja da je to izraz vrhunske časti, Čemodanov je nevoljko pristao sjesti pred slikara.
- Diplomska pljačka vlastitih sluga
Ruski su veleposlanici imali neograničenu vlast nad svojom pratnjom. Talijani su s užasom bilježili da su veleposlanici znali javno bičevati svoje sluge i vojnike za najmanje sitnice. Još veći skandal izbio je kada se otkrilo da su veleposlanici potajno uzimali i prodavali džeparac te sitne darove koje su talijanski domaćini davali nižim članovima ruske delegacije, smatrajući da sve što uđe u posjed delegacije pravno pripada isključivo njima i caru.
- Panika zbog kazališta i opera
Kada su ih domaćini u Veneciji iz najboljih namjera odveli u operu (koja je tada bila vrhunac europske kulture), ruski izaslanici nisu shvatili da je riječ o glumi. Scenu u kojoj glumci pjevaju o ubojstvu i izdaji protumačili su kao stvarnu opasnost i urotu, zbog čega su u ložama posegnuli za oružjem, spremni braniti svoj život prije nego što su ih domaćini uspjeli smiriti. (ovdje je lijepo sjetiti se P. P. Njegoša i njegova djela “Gorski vijenac”)
- Oduzimanje robe i dugovi: Budući da su carsku robu (skupocjena krzna i ljekoviti korijen rabarbare) zbog vlage, moljaca i lošeg tajminga prodali u bescjenje, car Aleksej I. naredio je detaljnu istragu. Sav prihod koji su ostvarili jedva je pokrio troškove njihovog povratka brodom preko Amsterdama i Arhangelska. Nakon povratka, popisan je svaki milimetar luksuznih talijanskih tkanina (poput baršuna i satena) koje su donijeli, te im je veći dio oduzet u korist carske riznice kako bi se namirio gubitak. [1, 2, 3]
- Kraj političke karijere: Čemodanov je bio visokopozicionirani dvorjanik (tzv. stolnik). Iako nije javno pogubljen, povijesni zapisi pokazuju da je nakon ovog debakla bio potpuno uklonjen iz diplomatske službe i s carskog dvora. Izgubio je sav politički utjecaj, a njegovo se ime više nikada nije pojavilo u važnim državnim dokumentima. [1]
Spas u pedantnom izvještaju (Statejni spis)
Ono što je vjerojatno spasilo Čemodanova od tamnice ili Sibira bio je njegov iznimno detaljan službeni dnevnik (Statejni spis ili Статейный список). On je caru predao pedantne, opširne zapise o svemu što je vidio u Zapadnoj Europi – od geografije i utvrda do opisa europskih vladara, zakona, pa čak i funkcioniranja karantene u Livornu. [1, 2]
Taj je dokument u Moskvi prepoznat kao iznimno vrijedan obavještajni i geografski materijal o zapadnom svijetu, što mu je ublažilo konačni carev gnjev.
- Fascinacija tiskarskim strojevima i novinama
Jedna od stvari koja je najviše zadivila Čemodanova bila je brzina kojom Europljani šire informacije. Prvi put se susreo s konceptom tiskanih novina i javnih tiskara. U izvještaju s čuđenjem opisuje kako zapadnjaci na papiru tiskaju “svjetske vijesti, priče o ratovima i događajima na dvorovima” te kako obični građani to mogu kupiti i čitati, što je u tadašnjoj Rusiji (gdje je pismenost bila niska, a informacije strogo kontrolirane) bilo nezamislivo.
- Čuđenje europskim ženama i slobodi kretanja
Čemodanov je bio šokiran društvenim statusom i slobodom žena u Italiji i Nizozemskoj. U Moskvi su žene iz plemićkih obitelji živjele u potpunoj izolaciji u posebnim dijelovima kuće (terem) i rijetko su izlazile u javnost bez pratnje i velova. Čemodanov s čuđenjem piše kako europske žene “slobodno hodaju ulicama, sjede na javnim mjestima, razgovaraju s muškarcima koji im nisu rod i sudjeluju na gozbama bez ikakvog srama”.
- Divljenje zapadnoj medicini i ljekarnama
Tijekom boravka u talijanskim gradovima, delegacija je morala proći kroz stroge karantene zbog kuge. Čemodanov je bio impresioniran organizacijom europskih ljekarni i razinom medicinske skrbi. Detaljno je opisao kako liječnici u Livornu i Firenci pripremaju lijekove od raznih biljaka i minerala te kako su bolnice čiste i dobro organizirane, što je caru bilo vrlo zanimljivo jer je Rusija u to vrijeme oskudijevala školovanim liječnicima.
- Kritika “previše ležernog” vjerskog i dvorskog života
Iako je cijenio tehnologiju, Čemodanov je smatrao da su Europljani duhovno i moralno “pokvareni”. Za njega je katolička i protestantska Europa bila previše opuštena. Zamjerao im je što se na dvorskim audijencijama previše smiju, šale i gestikuliraju rukama, umjesto da održavaju strogu, gotovo religioznu tišinu i strahopoštovanje kakvo je vladalo na moskovskom dvoru. Također je zabilježio da su europski crkveni obredi previše “kazališni” i da im nedostaje prava skrušenost.
- Pohvala pomorskoj moći i brodogradnji
Kao diplomat koji je u Italiju stigao brodom oko cijele Europe, Čemodanov je s velikim poštovanjem pisao o europskim lukama, brodogradilištima i pomorskim kartama. Posebno je pohvalio nizozemske i venecijanske inženjere, ističući kako njihovi brodovi s lakoćom plove oceanima i prenose goleme količine robe, što je kasnije poslužilo kao rani poticaj Rusiji da i sama počne razmišljati o izlasku na mora.
