Pragmatični šešeljevci osvojili apsolutnu vlast u Srbiji

Josipovićev "glavni analitičar" po stajalištima je bliži srpskom pravnom timu u Haagu nego li hrvatskom

Parlamentarne izbore u Srbiji pratila je Radmanova Kukuvizija skoro kao da su bili u Hrvatskoj. A nije se trebala toliko uzbuđivati jer je odavno bilo jasno tko će tamo pobijediti. Kako se nakon pobjede pohvalio Aleksandar Vučić, Miloševićev ministar, i uvjerljivije je pobijedio nego li „onomade“ Slobodan Milošević. Vučić je dakle bolji Srbin od Miloševića.

Politička metamorfoza Vučića i Nikolića

Pratili smo političko umivanje, „brijanje“ i „lifting“ lijevih i desnih srbijanskih četnika, neofašista s „ovih prostora“. SNS izvorno je Šešeljeva stranka, šešeljevac je Toma Nikolić predsjednik Srbije, štoviše vojnik šešeljevac u okolici Vukovara 1991. i vojvoda četnički, zaprisegnut ispod Romanije. Aleksandar Vučić je kao mladi četnik šešeljevac u funkciji generalnog tajnika SRS-a u Glini 1995., četrdesetak kilometara zračne udaljenosti od Zagreba, u praskozorje Oluje, grmio kako će Glina uvijek biti – Srbija. Nakon što su se šešelj-četnici tamo oko 2008. politički „obrijali“ Vučić je još zborio o granici na liniji „Karlovac-Karlobag-Virovitica“. Rano je bilo za odricanje od „linije“, a Toma Nikolić je i kao Predsjednik Srbije govorio o „srpskom Vukovaru“. U vrijeme te političke metamorfoze, kako medijske informacije govore, „umivati“ ih je počeo naš dragi sugrađanin Cavtaćanin Monty. Dobar pos'o je učinio. O tome smo ovdje pisali, nije nam to prvi glas. Preobraziše četnike, pa ih dovedoše na vlast, a bradate poslaše ovih dana na Krim. Ne znam zašto ih, kao gubitnike, Rusi nisu obrijali i protjerali, a u ruskom interesu je bilo nabiti ih nogom u guzicu, no to je ruska stvar.

Stiže novi „bejbi“ vožd

I tako Srbima ovlada Aleksandar Vučić, politički preobraženi veliki „bejbi“ Srbin. Zastat ću ovdje i upozoriti na činjenicu kako ideolozi, politički vođe toga neočetništva, pri čemu staro četništvo smatram fašizmom (preciznije nacizmom) prije fašizma, nemaju ama baš nikakve sličnosti sa slikom, imageom, stereotipom „pravog“ četnika  s „terena“. Svi su naime fino izbrijani, daleko prije s umiljatim „bejbi  facama“, nikakvi grubijani. Slobodan Milošević, Bora Jović, Mile Martić, Milan Babić, Vojka Šešelj, Arkan, Toma Nikolić, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, demokrati Boris Tadić i likvidirani Zoran Đinđić, „socijalist“ Dodik… Ne mogu se prisjetiti, tek je valjda Vuk Drašković neuredni bradonja, a Radovan Karadžić je nekako boemski, „pjesnički“ tip. Čak i u fazi kad se skrivao kao doktor iscjelitelj više je podsjećao na nekog indijskog gurua nego na četnika s Ravne gore. 

Ma „mila djeca“, doma bi ih pozvao na rakiju, nikada ni pomislio kako su baš ti i takvi, većina od njih poslali JNA i onakve u Vukovar  koji su marširajući razrušenim gradom od Slobe tražili salate uz hrvatsko meso kojega su već imali. Svakakvih metamorfoza bješe na „ovim prostorima“ samo od 1990., no moram priznati kako je metamorfoza dijela Šešeljevih radikala u SNS, među njima poglavito Tome Nikolića i Aleksandra Vučića svakako najveća. Neobično je  zanimljiva i duboka ta „politička pragmatika“, trebalo je za nju dubinskih „restauratorskih“ zahvata pravih majstora političke i medijske „restauracije“, a i put je dug. Od Antina gdje je 1991. „dragovoljio“ Toma Nikolić, od Sarajeva i Pala gdje ratovao Vučić, pa preko Gilne… Čudi joj se čak i Voja Šešelj. Iako su ga izdali, a bio je za njih „brat“ Šešelj, „dobar čovek“, a sada „lažov (Vučić) u Haagu svejedno uživa, očekujući svojedobno Nikolićev posjet Zagrebu.  Veselio se Voja kako će „četnički vojvoda Toma tamo postrojiti  ustaše“. Nekim čudom nije bilo tog državničkog posjeta, pa nije bilo ni postrojavanja, ali je Vučić, još za Sanadera bio u Kninu. I tako dobiše Srbi velikog pragmatičara i proeuropejca, i prozapadnjaka Vučića za vožda.

Taj će zapisati: Kosovo nije Srbija!

Na putu u Euniju najvažniji zadatak će mu biti izgovoriti: „Kosovo,  van iz Srbije“. Vučić će sada pozvati „Srbe na okup“ – za promjenu srpskog ustava da bi iz njega izbacili Kosovo: Kosovo više ne će biti Srbija. Ono je naime u srpskom ustavu i danas srpska pokrajina s posebnim statusom autonomije(!) pa će ga odatle morati brisati vjerojatno jednoglasno SNS, SPS i dva DS-a. Za Božju kaznu taj zadatak će izvršiti bivši šešeljevci i miloševićevci. Tko je sijao taj će i žeti. Ono prapovijesno, mitsko Kosovo odavno je otišlo iz Srbije. Realno, odavno nije bilo srpsko, osim kao srpska kolonija. Tko to može Srbima učiniti? Tek umiveni i „obrijanii“ srpski nacionalist, četnik bez brade. A koga bi Srbi inače i slušali, koga bi Ameri i ostali Srbima i preporučili za vožda do li četnika „pragmatika“.

Aleksandar Vučić – apsolutni pobjednik

Srbija i Kosovo će se ponovno sresti u EU-u, ako u međuvremenu Kosovo, po krimskom modelu, ne završi u Albaniji. Čim je pobijedio Vučić mam su mu isporučili (Ameri) najvećega narkodilera, nekoga  Šarića, neznano odakle. Nije ni započeo novi mandat, a već postigao takav uspjeh u borbi protiv kriminala i korupcije! Što ti je taj „timing“, a bogme i „donacija“. Sve u svemu pod Vučićem Srbija opet diže svoja tri prsta. Ovoga puta jedan je proeuropejski, drugi proamerički, treći proruski, a figa je pak prokineska – igra dakle na sve karte. Kako će ta „neprincipijelna“ koalicija teći, vidjet ćemo.

Hrvatsko srpski „pragmatizam“

Srbija i Hrvatska? Bilo pa prošlo, ne trebamo se voljeti, „idemo dalje“, pa ćemo vidjeti, interesno se povezivati, cvast će „pragmatični odnosi“ između dviju zemalja, ukratko je stajalište Aleksandra Vučića. Slično misli i naša „pragmatičarka“ Vesna Pusić. Ne biste vjerovali, postoji još jedna zanimljiva dodirna „pragmatična“ točka između SNS-a i ovdašnjeg današnjeg HNS-a: obje stranke su se riješile svojega utemeljitelja i vođe za vrijeme dok su oni u zatvoru – Vučić Šešelja, Pusićka Čačića. Naša „pragmatična garnitura“, socijaldemokrati „očišćeni“ od socijaldemokracije, HNS od nacionalnoga, Predsjednik kojemu je „glavni analitičar“ bliži po stajalištima srpskom pravnom timu u Haagu nego li hrvatskom…, teško će se nositi s takvim moćnim Vučićem i jednoglasnom Srbijom.

Na međunarodnoj sceni je slabašna, pogubila je prijatelje ili izabrala krive. Za neke od njih je upitno hoće li uopće htjeti „kontrirati“ ili će igrati onu dječju igru „mir, mir, nitko nije kriv“, pa i dalje od toga – sve više krivnje prebacivati u hrvatsko dvorište. HDZ-u nad glavom  visi sjekira „Fimi medije“, medijski i politički tuče ga se i s lijeva i s desna, a i sam poprilično mlitavo politički baulja, osobito na domaćoj  sceni. Realna opasnost je dakle da ovdje nema tko pratiti u kojem smjeru će ta srpska politička preobrazba ići: hoće li se iz leptira ustvari opet izroditi ružni gubar, hoće li se na finjaka nastojati to isto i s bradom i bez brade, hoće li se nakon „nepostojećeg“ Memoranduma 1 provoditi ovaj, također „nepostojeći“ Memorandum 2…?

Mato Dretvić Filakov