SOLUS CATHOLICUS – “In odium fidei”

Film sasvim jasno govori o mučeništvu 66 širokobrijeških franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.

U Hrvatskoj već više od 70 godina buja mržnja i to prema – katolicima i Katoličkoj Crkvi. Danas je od strane ljevičarskih bojovnika i tzv. „boraca“ za ljudska prava normalno govoriti o tim istim ljudskim pravima. Ali – samo onda kada ta prava vrijede za mrzitelje hrvatstva i katoličanstva, velikosrbe, političke jugoslavene, radikalne gay aktiviste i progonitelje Crkve. A takvo divljanje i mržnja vrlo lako se može dokazati. Prije svega terminologijom koja se širi protiv Katoličke Crkve. Katolike i svećenike se naziva „klerofašistima“, „kleroustašama“, „štakorima“, „reakcionarnim elementima“. To je sasvim vidljivo i u medijima od nekih pojedinaca i kolumnista komunističke orijentacije.

Prije nekoliko dana u Katehetskom Centru župe Gospe od Brze Pomoće u produkciji internentske TV Laudato prikazan je film „In odium fidei“. Film sasvim jasno govori o mučeništvu 66 širokobrijeških franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945. Ti ljudi su ubijeni na razne mučke načine. Ali je sasvim poznato da se prije samih zločina širila propaganda o „koljačima u franjevačkim habitima“ i „klerofašistima“. Takva je psihologija mrzitelja i ubojice. Kada donese odluku da će ubiti ili na razne druge načine progoniti objekta svojega prezira, on stvara intelektualnu ili duhovnu klimu, ozračje koje će pogodovati opravdanju tih njegovih zlodjela koja čini. Tako da se od 1945. pa do danas ništa nije promijenilo u mentalnom sklopu komunista i njihovih elemenata koji se očituju u hrvatskom medijskom prostoru. Prije nego što će vas progoniti on vas proglasi genocidnim, progasi vas „fašistom“. I to je to. To je sotonska i pokvarena lažljiva propaganda koja nema u sebi niti zrnce humanosti, a poziva se na humanost. Hercegovački franjevci koji su bili ubijeni i zatvarani bili su ljudi koji su istinski voljeli Krista, Crkvu i svoju domovinu, koji nikome nisu nikakvoga zla nanijeli, koji su voljeli svoj narod i služili mu. Oni su bili promicatelji obrazovanja, karitativnog djelovanja, kulture i duhovnosti u sredini u kojoj su djelovali. Bili su obljubljeni u narodu. I većina njih je završila svoj život metkom u potiljak ili kazamatima samo zbog toga što su nosili franjevački habit. To je ono što je činjenica. To je ono što je živa istina i o čemu treba govoriti.

Međutim, današnjim komunistima i ljevičarskim fanaticima nije u interesu da se govori i komunističkim zločinima. Njima je drug Tito i dalje Bog, kao što su im partizanski divljaci koji su činili zločine i dalje narodni heroji i veliki ljudi „naših naroda i narodnosti“. Franjevci iz Širokog Brijega nisu bili nikakvi „ustašofili“, niti „rekacionarni elementi“, niti „klerofašisti“, nego ljudi koji su služili svojem narodu i voljeli svoj narod čistim srcem i nesebičnom ljubavlju. Potrebno je raditi na tome da se takvo što više nikada ne ponovi, ali i da se ne zaboravi. Jer, ako zaboravimo sve one zločine koji su se događali nad ovim prostorima, osobito prema katolicima, ali i prema drugim istinoljubivim i miroljubivim ljudima, oni bi se vrlo lako mogli ponoviti. Ne postoji tragičnija stvar ili pojava, nego kada se kroz širenje netrpeljivosti nanovo zaziva duh osvete i mržnje prema ideološkim neprijateljima. Postoji još i tragičnije pojava, a ona se javlja onda kada se ti zločini na bilo koje načine opravdavaju ili prešućuju. Zato je važno neprekidno govoriti činjenice, otvoriti se ljubavi, istini, i dobroti. Jer, onaj koji širi i promiče istinu, sigurno je na dobrom putu, osobito kada je riječ o onim činima ili zločinima koji se prešućuju ili na bilo koji način opravdavaju. A o tome nam na najsavršeniji način govori film „In odium fidei“.

Pavle Primorac