LAŽ NA LAŽ – Obespravljeni Hrvati, povlašteni Srbi(janci) (5)

Pokolj Hrvata katolika započeo je u Kraljevini Jugoslaviji

Ako govorimo o zločinima nad hrvatskim narodom on je od istog zločinca započeo još 1918. godine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a sukladno programu Velike Srbije. Naime, to je razdoblje u kojem velikosrpski ideolozi, u skladu s programom Ilije Garašanina o velikoj Srbiji, realiziraju taj program. Realizirat taj program znači osvajati teritorij i u tom pravcu uvoditi osvajačku politiku represivnim aparatom, po svim segmentima nacionalnog identiteta naroda koji se osvaja, a to su bili Hrvati i Hrvatska.

Trg bana Josipa Jelačića 5. prosinca 1918.

Kako će Hrvatima biti u toj Kraljevini SHS, pokazali su Srbi već 5. prosinca 1918. godine, prvim masovnim pokoljem Hrvata na Trgu bana Josipa Jelačića. Tog dana su domobrani i građani Zagreba, spontano izašli na ulice Zagreba, protestirajući protiv „ujedinjenja“ sa Srbijom u zajedničku državu Kraljevinu SHS. Tada su Srpski oružnici s balkona okolnih zgrada, mitraljezima otvorili vatru na goloruke prosvjednike domobrane i građane Zagreba. Tada je ubijeno 13 Hrvata domobrana i civila, a ranjeno još 17 građana Zagreba.

Naređenje za pucanje na prosvjednike i taj pokolj u Zagrebu, dao je tadašnji Ravnatelj zagrebačke policije Budislav Grga Anđelinović (djedov brat Vesne Pusić – dosadašnje predsjednice HNS-a, velike antihrvatice, slijednice djedove orjunaške politike, te Zorana Pusića, provjerenog mrzitelja svega što je hrvatsko). Tada su uhićena 23 visoka domobranska časnika, koji su suđeni na zatvorsku kaznu od 18 mjeseci do 10 godina, a hrvatsko domobranstvo obezglavljeno. Od tada se nastavlja potpuna obespravljenost Hrvata, progon, kundačenje, zatvaranje i likvidacije, te pljačka hrvatskih dobara, koja se različitim intenzitetom  nastavljena je sve do početka 1941. godine, do propasti prve Jugoslavije.

Kako je Hrvatima bilo u Kraljevini SHS, o tome, Miroslav Krleža rezimira proteklih deset jugoslavenskih godina (1918. – 1928.): „dvadeset i četiri političke smrtne presude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona“. Kako se velikosrpska oligarhija nije mogla pomiriti da Hrvati, putem svojih poslanika u Skupštini Srbije traže neka prava, odlučili su i to spriječiti. Tako su organizirali atentat na Stjepana Radića i ostale hrvatske poslanike. Atentat je, 20. lipnja 1928, godine, izveo Puniša Račić, član Radikalne srpske stranke. Tada je ubijen Pavle Radić i Stjepan Basarićek, teško ranjeni Stjepan Radić koji je,  od posljedica ranjavanja, je umro 8. kolovoza 1928. godine.

Nasilje srpske vojske i žandara nastavljeno je pune 22 godine, do pada Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Gotovo nije bilo dana da netko od Hrvata nije ubijen. Tokom povlačenja srpske vojske iz Hrvatske, vršina su masovna ubojstva hrvatskih civila. Veliki broj hrvatskih vojnika ubijeno je po kasarnama jer su se veselili raspadu Kraljevine. O masovnim ubojstvima civila na području cijele Hrvatske, u knjizi „Blaženi Alojzije Stepinac“ opisuje Ivan Gabelica. Ta velikosrpska politika, i nesmiljenom dozom mržnje prema svemu što nije srpsko, nastavljena je 1945. godine.

(Nastavak slijedi)

Ivan Runje