Namješteni skandal za predizbornu kampanju

Huliganski napad na ugled hrvatske države i hrvatskoga naroda

Kakve veze ima ''svastika'' s Ličanima? Ljudikanje o politici u ''Ličkim novinama'' (15. 6. 2015.) donosi osvrt o Milanovićevom posjetu Lici, pitajući se da nije bilo svastike na Poljudu bi li se Milanović uopće pojavio među Ličanima. ''Slučajno su lički crveni partijaši imali neki svoj kongres, odnosno po novom, konvenciju, i to na Plitvicama, pa im je slučajno doša i premijer, odnosno šef partije pa se i un raspištoljija o svastici i neprijateljima Rvata i Rvacke. Milanović je po prvi put došao u Liku i Ličko-senjsku županiju i to niko od novinara ne bi ni zabiližija, ko što nije ni zabiližija, da nije bilo fašističke diverzije na stadionu…već su prinosili žestoke izjave protiv – svastike. Pa svastika je uno, pa svastika ne ono, i na kraju – ćorak, a sudionicima kongresa i čelnicima partije – ka obično – šipak i vrtinjak. Nitko od novinara i novinarčića iz nikoliko redakcija koje su tamo bile nije ni spomenija probleme Like i Ličana, a jošte manje Otočačana i Gačana, Krbavaca, Senjana ili ne daj bože Novaljaca koji se valjaju u eurima, koji s drogom stižu na Zrće već nekoliko desetljeća'', piše Marko Čuljat.  

Dakle, da nije bilo svastike na Poljudu ne bi se Milanović suočio s Ličanima! Ovako je iskoristio namješteni skandal za predizbornu kampanju, dao ''podrške partiji koja jošte uvik u oporbi u Lici''. Narodna poslovica kaže: ''Svako zlo ima i svoje dobro'', ali ima zla koje donesi još više zlo. Naime, ''Svastika'' je na Poljudu ujedinila gotovo sve tv-reportere, (ne)hrvatskih tv-medija i (ne)hrvatskih portala i tiskovnih glasila u dokazivanju tko je od njih uspješnije absolvirao (ili pak naknadno naučio) smjernice ''kumrovečke škole'', kako se o nečem takvom javnost mora (jedinstveno) izvještavati. Ne samo da se nitko od svih tih izvjestitelja o ''svastici'' na Poljudu nije čak ni spontano ili nedovoljno svjesno upotrebio bilo koji drugi izraz, osim onog ''službenog'' o sramoti, nego su i sve ''osobne'' prosudbe gotovo doslovce glasile, kao da su napamet naučene, da se radi ''o našoj, hrvatskoj sramoti'', a ne o nečijem nečasnom huliganskom napadu na ugled hrvatske države i hrvatskog naroda. Dakle, sve se je prikazivalo kao da je to napravila Hrvatska kao država, naravno, ''jer je još uvijek pretežno fašistička'', odnosno hrvatski narod, opet naravno, ''jer nije niti prestao biti fašistički'' i tome slično.

Zar ne bi bilo logičnije da su barem neki od njih, ako ne baš svi, odmah i najprije pomislili da je netko Hrvatskoj i hrvatskom narodu iz podlosti, osvete, mržnje i nečasnih pobuda htio nanijeti veliku štetu. A takvih, koji bi to htjeli, u Hrvatskoj je, kako što znamo, oduvijek bilo, a izgleda, nažalost, da ih danas ima više nego što ih je bilo ikada.

Olako prišivanje fašističke primisli

Antihrvatstvo je danas u Hrvatskoj uzelo takvog maha, da se i najčasnijem i najdubljem domoljubu, poput onoga koji je krasio hrvatske branitelje, jednostavno i vrlo olako prišivaju fašističke primisli. Pri tome je posebno tragično da u tom često prednjače ljudi iz najviših vladajućih struktura. O kakvim se legalno izabranih ''predstavnika hrvatskog naroda'' radi, najbolje se vidi iz tek podignutih optužba ili i dijelom već izrečenih osuda Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, protiv osoba kao što su na primjer Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Zoran Milanović, i da dalje ne nabrajamo, a koje osobe to sudište tereti za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa sa podesetak i više optužnih točaka, koje ovdje nemožemo niti trebamo nabrajati.

Iz toga se nameće kao samo po sebi razumljivo pitanje: Zar ne bi bilo moguće da je ''svastika'' djelo (ako ne baš izravno nekog od onih kojima HNES sudi za veleizdaju) barem nekog od njihovih istomišljenika, sljedbenika ili poslušnika? A ako bo to bilo tako, u čemu bi onda to bila ''hrvatska sramota''? Osim možda u činjenici, što smo baš te i takve ''predstavnike'' – sami izabrali! Svima nam je poznato da se očito i pravi krivci brane svim raspoložljivim sredstvima od optužbe. dok smo mi, već od prvih saznanja o podmetnutoj nam podvali, tako samooptužujuće ''priznali krivicu'', da UEFI sad niti ne priostaje drugo, nego da nas kao državu i kao narod – kazni!

Bože, kakav smo mi narod? Ovo pitanje postavljamo sada ne radi ''svastike''. koju svatko neuračunljiv ili neprijateljski orijentiran može podmetnuti bilo kada i bilo gdje i bilo kome, već radi a priore ''priznavanje krivnje'', za koju Hrvatska kao država, Hrvati kao narod, kao ni hrvatski nogomet kao takav, nikakvu krivicu, prema tome niti nikakvu kaznu – snositi ne bi smjeli. Ovo je još jedan postupak (samo u Hrvatskoj!) kao onaj kod parlamentarnih izbora, kao da ne znamo drugčije postupiti nego – nepromišljeno i samoporažavajuće!

Rudi Tomić