SVIJET 2015. – Izranjavan i nervozan – cijeli je svijet na rubu

Usporavanje kineskog gospodarstva počelo je dovoditi do globalnih posljedica

Ove se godine činilo da se u veće centre moći diljem cijeloga svijeta uselio osjećaj nelagode i strepnje. Od Pekinga do Washingtona, od Berlina do Brasílije, od Moskve do Tokija, vlade, mediji i građani bili su nervozni i nabrušeni. Takva je globalizirana tjeskoba neobična. Posljednjih 30 godina i više postojala je najmanje jedna svjetska sila koja je djelovala suludo optimistično. Krajem 1980-ih Japanci su još uvijek uživali u desetljećima dugome usponu i samouvjereno kupovali imovinu diljem svijeta. Amerika se 1990-ih naslađivala pobjedom u Hladnome ratu i dugotrajnim gospodarskim rastom. Početkom 2000-ih EU je bio u dobrome raspoloženju, pokrenuo je jedinstvenu valuti i gotovo udvostručio broj svojih članica. A većinu proteklog desetljeća rastuća je politička i gospodarska moć Kine izazivala poštovanje u cijelom svijetu.

No trenutačno se svi veliki igrači doimaju nesigurnima, a ponekad i ustrašenima. Jedina djelomična iznimka na koju sam ove godine naišao bila je Indija, u kojoj se čini da atmosferu među poslovnom i političkom elitom još uvijek podiže želja premijera Narendre Modija za reformama. Za razliku od Indije, u Japanu nestaje vjere u to da se radikalnim reformama poznatima kao „Abenomija” može uistinu prekinuti začarani krug duga i deflacije u zemlji. Japanske strahove ojačavaju trajne tenzije s Kinom. Međutim, moj je glavni dojam s posjeta Kini početkom godine bio da se i stanje u toj zemlji čini mnogo nestabilnijim nego prije samo nekoliko godina. Era u kojoj je vlada s lakoćom ostvarivala rast od osam ili više posto godišnje završila je. Sve je više briga zbog domaće financijske stabilnosti, što se pokazalo previranjima na šangajskoj burzi tijekom ljeta.

Međutim, glavni je uzrok nesigurnosti politički. Vodstvo predsjednika Xi Jinpinga dinamičnije je od stila njegovih prethodnika, no ujedno je i manje predvidljivo. Među dužnosnicima i poslovnim ljudima širi se strah jer se boje da će biti zahvaćeni protukorupcijskim mjerama koje su dovele do uhićenja više od stotinu tisuća ljudi. Usporavanje kineskog gospodarstva počelo je dovoditi do globalnih posljedica. Kada je Kina bila motor prodaje robe na svjetskom tržištu, povukla je za sobom Brazil, čije se gospodarstvo na nju priključilo kao da skija na vodi za kineskim gliserom. Međutim, ove godine brazilsko gospodarstvo potopili su valovi i smanjilo se za 4,5 posto. Predsjednica Dilma Rousseff našla se u korupcijskom skandalu, a njezini protivnici nastoje dovesti do njezina opoziva.

Raspoloženje u Europi također je sumorno. Godinu su obilježila dva krvava teroristička napada u Parizu. U srpnju se činilo da se nazire eskalacija gospodarske krize koja opsjeda kontinent već godinama, i to zbog toga što je Grčka plesala po rubu isključenja iz eurozone. Za to vrijeme Njemačka, koja se dosad isticala kao svijetli primjer političke i gospodarske snage, počela je nailaziti na poteškoće s prihvatom više od milijuna izbjeglica, od kojih većina bježi od sukoba na Bliskome istoku. Euro je već izazvao podjele između Njemačke i nacija južne Europe, a izbjeglička kriza dodatno je produbila jaz između Njemačke i zemalja na istoku kontinenta. U međuvremenu Britanija prijeti odlaskom iz EU-a, a francuski glasači sve se više okreću ekstremnoj desnici.

Pokušamo li ocijeniti godinu prema ekonomskim pokazateljima, SAD bi trebao biti iznimka u svom tom sivilu. Ta je zemlja u šestoj godini gospodarskog rasta. Nezaposlenost iznosi otprilike pet posto. SAD dominira internetskim gospodarstvom. Međutim, raspoloženje javnosti nije blistavo. Mogućnost da republikanci, jedna od dvije velike američke političke stranke, zaista nominiraju Donalda Trumpa, surova demagoga, za kandidata za predsjednika države, ne ukazuje na to da su u Americi na miru sami sa sobom. Trumpova cijela kampanja i kampanja njegovih glavnih konkurenata za nominaciju Republikanske stranke zapravo se temelji na pretpostavci da je Amerika u opasnome padu. Ostavimo li po strani te lokalne čimbenike, postoje li zajednički elementi u toj svjetskoj nelagodi? Svjetsko gospodarstvo očigledno se još nije u potpunosti oporavilo od financijske krize. Raširen je i strah od toga da bi se nakon godina iznimno heterodoksne monetarne politike mogla spremati još jedna financijska ili gospodarska kriza.

U političkom i sigurnosnom pogledu, nastavlja se implozija Bliskog istoka. Vanjske sile pokazale su se nesposobnima da obnove red u regiji i počinju shvaćati da se nered širi u Afriku i Europu u vidu izbjeglica i džihadističkog terorizma. Najznačajniji zajednički nazivnik ujedno je faktor koji je najteže točno prepoznati – riječ je o bujanju antagonizma spram elita, pri čemu se kombinira nezadovoljstvo zbog nejednakosti i bijes zbog korupcije koji možemo primijetiti u najrazličitijim zemljama, primjerice Francuskoj, Brazilu, Kini i SAD-u. U Americi i Europi takvi se prigovori često povezuju u sveprisutan narativ o nacionalnoj dekadenciji. Ti društveni i gospodarski problemi imaju političke nuspojave, što jača potražnju za „snažnim” vođama kao što su Xi, Trump ili Vladimir Putin, koji (doduše licemjerno) obećavaju da će se boriti protiv korumpiranih elita, zalagati za malenog čovjeka i da će se znati zauzeti za naciju.

Zbog sumornog raspoloženja u svijetu međunarodni politički sustav djeluje poput pacijenta koji se još uvijek s poteškoćama oporavlja od teške bolesti koja je počela financijskom krizom 2008. Ako ne dođe do novih negativnih šokova, oporavak bi se trebao nastaviti postupno, a najgori politički simptomi mogli bi izblijedjeti. Međutim, pacijent je osjetljiv. Dođe li do još jednog teškog šoka kao što su veliki teroristički napad ili ozbiljno pogoršanje gospodarskog stanja, moglo bi biti pravih nevolja.

Gideon Rachman, The Financial Times, London