Budućnost je pripala grobljima

Od žitnice do mitnice

Mir nad slavonskim poljima,
živote više ne gase puške.

Ti svejedno nemaš koga podojiti,
a leđa ti pate pod težinom grudi
punih gorka mlijeka,

svijena kao grana neobrane kruške.

Pred kućom na cesti sve češće viđaš
djecu s kovčezima punim znanja
u nevinim, prebijelim rukama
i plačeš, znaš, vratit se ne će,
i nemaš melema da rane zavidaš,
a boli te presječen korijen
i tvrdoća njihovih još nestečenih žulja,
daleka slutnja ljubavnog šapta
na neznanu jeziku i zaborav
u šuštave novčanice uvijen.

Muk nad slavonskim poljima,
svrću oči suncokreti.
U tebi kuca toplo srce, a nema nas.

Zaludne su suze nad mrtvim snovima,
nad odbrojanim otkosima trava
i zaboravljenim riječima žetvene pjesme.
Jučer je budućnost pripala grobljima.

Ne plači zemljo, krikni naglas!

Anđelka Korčulanić