Kada god napravim skulpturu u gipsu, razmišljam kakva će biti u bronci
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar i slikar Josip Konta, rođen je 1946. godine u Livnu. Godine 1972. diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Od 1972. do 1974. suradnik je Majstorske radionice Antuna Augustinčića. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i svijetu. Sredinom studenoga predstavlja se s MALOM RETROSPEKTIVOM u zagrebačkoj galeriji caffeu Lav.
• Od sredine studenoga možemo vidjeti Vašu retrospektivu nakon polustoljetnog rada. Koliko djela izlažete?
– Izlažem tridesetak djela.
• Riječ je samo o slikarskim ciklusima?
– Uglavnom da.
• Koliko ste do danas zaokružili ciklusa?
– Ni sam ne znam, za ovu prigiodu odabrano je nekoliko temeljnih, ključnih ciklusa.
• Najvažniji motiv u Vašem opusu jest Grupa.
– Ciklus Grupa zaista je jako važna, a ponekad taj ciklus zovem Ljudi. Grupa je iznjedrila moje druge cikluse, Plesači, Jahači, koji se isprepliću u mom stvaraštvu posljednjih 30 godina.
• Oduvijek Vas je zanimalo otuđenje kod ljudi, alijenacija?
– I dalje promatram te odnose među ljudima, nastojim prodrijeti što dublje. Mnogo je ljudi skupa ali osjećaju da su sami. Gomila usamljenih pojedinaca koje ne mogu smoći snage pronaći u sebi Čovjeka.
• Kako se „Grupa“ kao motiv razvijala?
– Ta je Grupa stalno u pokretu jer život je u pokretu, i kad naizgled miruje. Svi se gibamo, tražimo se, znate u mom pozivu nije primarno ni slikarstvo ni kiparstvo, već promišljanje, o svemu, o životu i smrti.
• Vaše slikarstvo i kiparstvo potiče razmišljanje o otuđenju ali istodobno i nudi odgovor a to je ljubav, razumijevanje, suosjećanje.
– Svakako, ja osobno apostrofiram kod čovjeka, ljubav, druženje, ali je otuđenje neporecivo prisutno i postoji. Međutim, volim poetičnost pa tako i promišljam, a poetičnost je dobar lijek za otuđenost.
• Gledam skulpture u Vašem atelijeru i osupnut sam njihovom ekspresijom boli, očaja.
– Životni ciklus čovjeka, ili, ako želite, životni ciklus ljudske rase isprepleten je sa boli i očajem, a možda ipak manje sa srećom. Sretni trenuci su kraći, a ponekad ili češće od toga uzrok im je privid i prijevara. U boli i očaju, privida nema. Tada se težina života ne može zanijekati. Sretni su oni koje je život poštedio svoje ćudi. To sam želio zabilježiti. U tom kontekstu, i način pristupa modeliranju je jako bitan. S druge strane moram napomenuti da kada god napravim skulpturu u gipsu, razmišljam kakva će biti u bronci.
• Jeste li zadovoljni izvedbama u bronci?
– Općenito, kada vidim svoj rad gotov, uvijek pomislim kako sam ga mogao i drugačije napraviti. Ja sam zadovoljan dok radim skulpturu. Isto razmišljanje postoji i kod slikanja. Mnoge sam u potpunosti iznova napravio, prekrio staru sliku i napravio novu.
• Kako ste odabrali radove za retrospektivu, Vi ste plodan autor a prostora nije bilo previše?
– Sve je izabrano u zajedničkom dogovoru, svojevrsni kompromis obzirom da smo tražili „živi“ prostor. Tek je vrlo maleni dio izabran.
• Kada ćemo vidjeti veliku retrospektivu.
– U pregovorima smo. Valjalo bi prikazati sedamdesetak skulptura, reljefa i oko stotinjak slika.
• Slikate redovito?
– Da, vratio sam se konjima da tako kažem. Slikam dosta i more i oblake, tražim svjetlost.
• Što je ključno u Vašem pristupu moru?
– Svjetlost i sjena. Njihova igra ili borba. Samoća, koja je svejedno prisutna u razigranosti ili energiji koju nudi more. Uglavnom nema kopna ili nije vidljivo. Naslikano more je nepoznanica i čuvar drevnih tajni koje skrivaju dubine. Dok slikam more, otvaraju se brojna pitanja i razmišljanja o životu i čovjeku. Ne znam točno što je iza, a osjećam da postoji poruka koju čovjek ne zna, ili ne želi pročitati. Slično je i kad slikam pejzaž.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više