Hrvatski Fokus
Kultura

Pišem zbog svih onih kojih više nema

Posebno ne smijemo zaboraviti one koji su pali za domovinu

 
 
Ma, gdje si ti bio? Često bi znale započinjati raznorazne priče i rasprave onih koji su sve to gledali sa sigurne razdaljine i onih koji su to što se događalo najbolje osjetili na svojoj koži. Pišem zbog svih onih koji su bili spremni onda kada je to bilo potrebno i onda kada se davalo ono najsvetije, kada su u istinu  bili spremno i stavili  svoje život na lomaču. Da, svoj život staviti na taj nemilosrdni  oganj što  sve pred sobom nemilosrdno guta, proždire, poput najstrašnije nemani ….RAT,  ljudi rat… Najveće moguće zlo čovječanstva! Od bilo koje druge vrste kataklizme, jer on je predvidiv i ušravljan… vođen od zli ljudi sa zlim namjerama.
Da, gdje si bio?… hm, a nekada davno smjela me je to upitati samo moja majka. Čak ni žena me to više ne pita…
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/12/c2.staticflickr.com_6_5688_23167970389_01e56e07f7_b.jpg
Uostalom, što se zavaravamo i umišljamo, pa koga je uopće to briga. Ta su pitanja i onako već otrcane i zaboravljene fraze nekih vremena kada se živjelo i ginulo za DOM i Domovinu. Danas čak štoviše činjenica da ste sudjelovali u Domovinskom ratu je sramota, čudni ste i čudno vas gledaju kada to kažete. Kao da ste recimo pali s Marsa… u najmanju ruku.
Doduše ni prije nisam,  a niti sada imam neku preveliku potrebu pisati samo o sebi… nije mi to ni bila namjera.  Reći ću kako sam odlučio i namjerio i kako ću nastojati koliko god mogu  ne navoditi i kititi ovaj tekst imenima, koliko god to budem mogao izbjeći radi samoga sadržaja,  iz prostog razloga  što uvijek postoji mogućnost nekoga izostaviti, naravno nenamjerno i tada ste u problemu… Osim toga ima ljudi koji i ne vole niti ne žele publicitet bilo koje vrste, a i sam, sam, dijelom takav. Može vam se recimo desiti da zaboravite ljude, kao puno njih koji nisu na spisku toga nadasve slavnog“famoznog“ registra (znate na koji mislim).  Na žalost mnogi koji su trebali nisu na njemu,  dok su suprotno tome mnogi i mnogo, pa i previše  onih drugih čega smo svjedoci, koji su znamo kako i na koje načine dospjeli na njega.  No, nije bitno, napomenuh to tek neka se zna, jer mi nije namjera gubiti vrijeme  trošiti riječi i raspravljati i polemizirati o tome… Ne želim im davati publicitet i njihovim imenima onečistiti ove moje stranice.
 
Pitam se! Volio bih znati je li to toliko godina poslije nekom uopće i važno? Naravno, osim meni  samome, to jeste svakome osobno koji je u tome sudjelovao na ovaj ili onaj način. Svjedoci smo… zasigurno da ne. No nije to toliko niti bitno, ali bitno je da se ne smije  to po nikoju cijenu zaboraviti… ne smijemo ne zapisati i ostaviti našoj djeci u naslijeđe, što je to bilo, to je naša moralna i svaka druga obveza, povijest jednog naroda i obaveza prema onima koji su bili i onima koji će ostati poslije nas… Naša djeca nadasve. Posebno ne smijemo zaboraviti i zbog svih onih koji su pali i dali najvrjednije, sebe, svoje živote. Prisjetiti se treba i zapisati sve  bitne stvari, događanja, a koje svakako mnogima neće biti na čast i diku… ali i to je život, ona druga strana medalje. Upravo ta strana medalje ima svoju veliku i važnu težinu i značaj te se postavlja kao temelj naše opstojnosti i jedna od najznačajnijih epizoda u našoj povijesti. Upravo za to moju zamisao i riječi vodi ovaj citat u kome je sve, ama baš sve rečeno.
 
Ibi est nullum futurum sine historia (Bez povijesti budućnosti nema)
 
Što se mene tiče ja dobro znam gdje sam bio i tko sam… Ali u istinu, znam da nije nikome niti najmanje važno ali ipak onome kome sam trebao, samom sebi, i onima za koje sam se ja borio i još ću  uvijek dok klimam, služiti kao uzor, djeci, unucima… a to je nadasve bila moja obveza, a samim time i osobna  satisfakcija, jer ja se ne sramim ama baš ničega što sam u životu napravio, a i u ratu jednako tako.
 
Oni koji trebaju zasigurno znaju, ne morate se niti vi niti itko brinuti,a moji se ne moraju stidjeti ničega što sam uradio. To su svakako moji najbolji i najiskreniji kritičari, jedini i pravi do kojih mi je oduvijek  uistinu  stalo… Za razliku od onih dnevno političkih forumaša, dupeuvlakaca, nabiguzica, dupeuvlakaća  kao i lažnjaci koji su mi bitni kao lanjski snijeg… kojeg je na sreću slabo i bilo. No ima tu i puno više ozbiljnijih suštinskih stvari koje su upitne i koje su kreirale i moj i vaše živote uvelike,  makar ćemo te stavove i gledišta netko više netko manje jednom ipak osjetiti… a na žalost i već jesmo itekako. Jednako tako one će biti važne i za budućnost i vašu i moju i naše djece… Najmanje ste i vi ja u tome bitni… sada, danas. Da, razumjeli ste jer stvarno tako mislim. Zašto?
 
Pa stoga što se često tako zapitam i razmišljam, kako taj svijet i društvo uopće funkcioniraju kad se isključivo gledaju samo parcijalni interesi, osobni probitak i tamo nekakve apsolutno marginalne i besmislene stvari, barem nama političkim laicima. Zar to nije bolesno i licemjerno, zar to nije neljudski, nehumano … na koncu anticivilizacijski, a tobože zaklinjemo se u to da smo se izborili „KAO“ za nekakvu demokraciju, slobodu…čista utopija. Da, naime izborili smo se za ovu bezličnu, bešćutnu, nehumanu i bolesnu demokraciju u kojoj vlada samo jedno “novac“. Sav taj kapital, nemoral i prijezir te bezbrojne raznorazne bolesne ideologije koje su u stvari lišene svega onoga što je ljudski, humano i civilizacijski. 
 
Ako je to demokraciju u kojoj obično snažniji, bogatiji, bahatiji, ucjenjuju slabije, onda je naša i sve druge borbe vođene radi toga i takvih ideal i načela bila uzaludna. U takvoj demokraciji osobno ne želim živjeti. Čak sa sigurnošću spreman sam tvrditi da generalno sve je zasnovano na “ ultimatumu“, na etničkim i drugim razlikama, ideološkim podjelama i svim drugim vrstama podjela koje postoje. Gledano  zemljopisno od uvijek smo mi tu gdje jesmo, ne možemo se pokupiti i otići bilo kuda i bilo gdje…jednostavno tu smo, znači postojimo.
 
Na žalost stoljećima mnogi to ne primijetiše pa mi jadni samo u dvadesetom stoljeću tri puta ratovasmo, za čega i koga… znali mi to, al' koga briga. Sve je kažu bilo neprirodna tvorevina, vele i prva i druga i treća Jugoslavija.  Što se onda otimaste za nas? Kao brine se netko, žele da nas spase i pomognu… Ma žele da nestanemo, da nas nema, da iščeznemo. A ne možeš tek tako pa nismo brate zrak.  Što nas ne pustiste… još tamo davno da živimo, uživamo i krojimo sami svoju i ovako tužnu sudbinu i umremo u svojoj bijedi  i u svom jadu, svome neznanju… ali dostojanstveno kao ljudi, a ne da nas drugi taru i uništavaju, proganjaju i ubijaju… kao zvijeri.
 
Oduvijek iz bilo kojeg razloga trebali smo mi nekome to zasigurno.  Drugi puta jednako tako, malo prepravljeno… i opet ništa i na čiju nego na našu štetu. Koga? Nego Hrvata. I opet ni tako  ne valja,  ali nas i ne pitaju niti ne puštaju i ostavljaju na miru već nas taru, jaše i tlače,  uništavaju, protjeravaju, iseljavaju, siluju i ubijaju… I tako eto prevršiše mjeru… pa puče lonac, odleti poklopac.  Zavapismo, da se čuje krik i ču se. Da nas  već jednom  ostave  na miru i kane  se nas i naših života…  
A ne, ne, ne može ni tako! Na dalje smo kao mi stalno nekome nešto iz prošlosti dužni, a ispada da do današnjih dana nismo niti imali svoje prošlosti… po njihovoj teoriji.  Da, točno,  sada smo Bogami i tu prošlost  jako krvavo i masno platili… jer nismo kao ni danas učili i ne učimo na greškama. Doduše druga je to tema, ali ne odolih  i sad biti iskren…. Mada mnogi će reći ciničan, ali to mi je manje važno od onoga što naumih i što htjedoh time  još jednom istaći kao činjenicu.
 
Znam nije bitno, tanka je granica između to dvoje. Kao i između obraza i džona,  a opet jedan drugoga trebaju i jedno bez drugoga ne ide. Svakome od volje prosudba. Da nastavim… Tako nakon svega što nam zlotvori prekodunavski i bjelosvjetski prohrvatski moćnici prirediše, zamutiše i skuhaše, nitko da se zapita… što je sad?  Gdje smo? Gdje mi to živimo? I dok se tako u srcu te dične nam Europe nadomak Beča, Rima, Budimpešte, Praga, Pariza, Berlina, Madrida, Londona,  prolijevala naša jednako crvena krv, da, prava pravcata, crvena i topla, junačka Hrvatska krv. Krv naših sinova, očeva, braće, majki, djece… nitko ništa, kao da je bilo malo jače nevrijeme, pa su tek „možda“ onako sporadično stavili koji zamrznuti slajd na tv-ekranima… Zamrznut onako kao nevina srdašca naše male djece koja su kao vrapčići zijevali i gledali prema malim otvorima podrumskih  prozorčića hoće li im netko od njih možda donijeti kakav sok ili čokoladicu. Ma niti čašu vode!… A često jadni mali i nevini znali gledati mrtva iznakažena tijela svojih majki i očeva u lokvama krvi onako nemoćnim hladnim suzicama i ispraćali ih uplakanim očicama, a mnogi  od njih nesvjesni da je posljednji put… nesvjesni uopće značenja te riječi, a kamoli onoga što i zašto se događa.
 
A tamo ta prozvana jad i bijeda od „gospode“ ponašaju se jednako  tako kao da se apsolutno ništa ne događa. No da ne banaliziram često se znalo dogoditi da se nađu i oni pravi iskreni kroničari koji su savršeno to primijetili i vrlo kratkim frazama i nadasve sažeto iznijeli istinu iz prve ruke… jer nama se činilo da nas nitko ne čuje, ne doživljava, ne osjete ili što već?
Ma vraga, varam se. Osjetili su oni itekako miris paleži i smrti dok su ispijali svoje ukusne i slatke napitke, čitali novine, ispisivali loto listiće, sportsku prognozu, preskačući negdje na pred posljednjim stranicama žurnala ili dnevnog tiska tek šturo nesuvislo izvješće. Čak  i to šturo bivalo je toliko jadno i toliko sramotno da ne može jadnije i bolje bi bilo da i njega nije bilo , jer takvo tek vrijeđa i boli više nego nikakvo…složit ćete se.
 
Tek sporadično… tamo na nekakvom, zamislite,“ nekakvom“ Balkanu vodi se nekakav “građanski rat“ najčešće je to bilo prikazano kao građanski… Ma molim vas! Vjerojatno lobirano sa strane nekoga od naših domaćih veleizdajnika koji to i dan danas jednako tako nazivaju i ne odustaju od te nadasve zlobne i bezobrazne kvalifikacije. Pitao bih samo te pametne, kroničare neka mi odgovore, kad Talibani napadnu Ameriku jeli to isto građanski rat ili agresija… Ne, ipak nije se njima niti za čuditi, bilo je tu puno relevantnijih institucija koje su se trebale time baviti, a ostale su nijeme… nažalost.
 
Oni su šutjeli, a „Osloboditelji“ su oslobađali… VUKOVAR Nova Hirošima… Nisu primijetili stravične slike u srcu Europe…
Dobro zaključiše mnogi kroničari tih događanja… Kažu, uvijek, svatko svoj posao i brigu vodi. Iskren kao i obično, u istinu tako, podjela posla kakva se rijetko viđa…a pedantno odrađuje, nije li tako?
Europa & Krvnik… Svatko je svoj posao obavio po dogovoru, bez prigovora. Pa kada sada nakon toliko godina hladnih glava pogledamo i sagledamo sve činjenice, koje same za sebe govore. Navest ću samo Haški sud i tu je sve rečeno i potvrđuje se svaka moja riječ naprijed izrečena. I zamislite „Sud pravde u Haagu“. Oooh, kako jadno, nisko, cinično i prozirno… rekao bih perverzno jer bliže je istini!
 
Citat (iz romana „JEAN ILI MIRIS SMRTI“) Nitko do toga trena ne zna ni činjenicu da je međunarodna pregovaračka komisija ipak poslala dopis svim važnim ustanovama i vladama Europe, dopis o tome što se događa u Vukovaru, ali ni jedna vlada, baš ni jedna, pa ni oni u Bruxellessu, nisu odgovorili. Europa šuti. Škilji ispod oka i zna sve o zločinu, ali šuti. Možda će žrtva konačno utihnuti. Neugodno je slušati krkljanje i smrtne hropce žrtava, kvari apetit i ugodna popodneva na bulevarima i skverovima. Konačno će valjda nastati mir i ostati sve kako je bilo. Sada je konačno poražena ta prgava i nevaljala hrvatska bagra s Balkana. Najudobnije je stanje status-quo. (Nevenka Nekić)
 

Vladimir Živaljić

Povezane objave

Izbor doniranih djela Iris Bondora Dvornik u Gradskom muzeju Varaždin

hrvatski-fokus

Šorovi moji

HF

U Kaštel Sućurcu predstavljena knjiga Mali bolji svijet – Nada Marija Žuvele

hrvatski-fokus

Sakralno krajobrazni motivi u opusu Lukše Peke

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više