Pismo mrzovoljnoga brkatog Hazjajina

Pismo druga Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina

Predvorje škole ispuni graja. Tušta i tma učitelja i „drugova“, sindikalaca i partijskih kadrovika, političkih hijena… taoci su situacije i jednoga napetoga vremena u dubokoj sivoj sjenci kule što je vo vremja ono starostavno u slavu svetog Jovana i majke Božje podiže uglednik čije se ime nije smjelo izgovarati javno, niti i jedna svetinja javno izložena biti, tek neki natpisi i ikone ostadoše neoštećene.

U trulom zakutku, ostavljenim za njih, zgnječenom ispod drevnih zidina manastirske tvrđe, čiji je sat davno prestao pokazivati doba dana i doba noći, sa čijih su vrhova nestale straže koje su u dugim i mrklim ponoćima ruskim osluškivale topot Mongola, Turaka, Francuza i … ubogi crni monasi iskrpljenih dotrajalih mantija premeću brojanice ispod voštane svijeće.

Čeka se otvaranje i javno čitanje pisma Druga Staljina. Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina.Pismo mrzovoljnoga brkatoga Hazjajina.

Tu (ne)ugodu dobi učitelj na kog je pismo i bilo naslovljeno, koji se znojio i kuvao u strahu i svojim mislima kao sve i jedan od nazočnih. Drug Martišin od malena siroče i, kako bješe sklon samotinji, ode u planinu. U planini bio manastir svetog Dimitrija. Tu provede u molitvama i razmišljanju prve godine svog monaškog života. Ali ni tu ne pronađe sebe. Pokrenuše ga revolucionarne mase. Drhtavih ruku otvori pismo koje mu više puta ispade iz ruku, i uze čitati zamuckujući dok nekako ne upravi glas.

Kao da mu iz samih slova iskaču bijeli miševi, svako slovo izvlači horoskop života i smrti. Školska porta podrhtava i rastače se nakon svakog pročitanoga slova, riječi, rečenice…. Kitnjasti lukovi konaka lome se od vriska. Starodrevno zdanje ječi ranjeno. Strogo, i pred poplavom nečastivog, koji kao da je sam napisao i poslao ovo pismo, koji kao da je sve sitne grijehe svih mladih ljudi, sa svih meridijana svijeta prosuo u ovu „svetu kuvertu“ na ovo „sveto“ mjesto. U ovo „sveto pismo“.

Nastavniku, drugu Martišinu

Dobio sam Vaše pismo o izgredima Vasilija Staljina. Hvala na pismu. Odgovaram sa velikim zakašnjenjem zbog prezauzetosti poslom. Molim Vas, izvinite.

Vasilij je razmažen momak osrednjih sposobnosti, neznalica koja nije uvijek pravična, koja voli da ucjenjuje slabe “rukovodioce”. On je često dripac slabe, točnije − neorganizirane volje.

Razmazili su ga mnogi “kumovi” i “kumići” uz isticanje da je on “Staljinov sin”. Sretan sam što se u Vama našao makar jedan nastavnik dostojan poštovanja koji se prema Vasiliju odnosi kao prema svima i od klipana zahtijeva da se pokori školskom režimu.

Vasilija kvare direktori, koje ste spomenuli, ljudi-krpe kojima nije mjesto u školi.

A što drznik Vasilij još nije upropašten, to je zbog toga što u našoj zemlji još postoje nastavnici koji ne dozvoljavaju da razmaženi vlastelinov sin propadne.

Moj Vam je savjet: neka vaši zahtjevi prema Vasiliju budu stroži i ne plašite se lažnih ucjena i prijetnji razmaženka da će “izvršiti samoubojstvo”. U tome ćete imati moju podršku.

Nažalost, nemam mogućnost da se lično bakćem sa Vasilijem. Ali obećavam Vam da ću ga s vremena na vrijeme zgrabiti za šiju.

Pozdrav!

J. STALJIN
8. VI ’38.

Muk, zagledanje, nevjerica… dug krvoločan pogled ravnatelja škole koji se nije skidao s lica druga Martišina, potrajaše dugo dok predvorje škole opusti i dok se vrata škole tiho i nečujno zatvoriše.

U dalekoj tami iz koje dopire molitva, tami ubogih ćelija… ćebad od kozje dlake. Dugi časni posti, grah i bdijenja. Prodrte vunene čarape, brezove metle, umašćeni epitrahilji, paučine, pauci i miris užeglih kandila…

Ispred škole sipljivi motori starih kamiona najavljuju tugu rastanka. Tama se podiže iz visoke trave i prizemljuje ptice u letu. Goleme usprave se stijene, ohlade i nestanu u planini. U tmici. Zelenim rukama krošnje stabala dozivaju nebo. Potok se uplaši, zaključa u svoje dno. Tmina robi.

Gluho i daleko sve proguta mrak.

Nikola Šimić Tonin