Podsjetnik na kaštelanski Veli i Mali Bijać

Listići iz hrvatske povjesnice

Bogomdanom Kaštelanskom zaljevu, nekoć možda najljepšem na Sredozemlju, divili su se putnici namjernici, putopisci i osvajači od najstarijih vremena. Na zapadnim padinama Kaštelanskog polja (neposredno sjeveroistočno od splitske Zračne luke "Resnik") uzdižu se brežuljci Velikog i Malog Bijaća. Na tom lokalitetu, ispred crkvice sv.Marte (u Stombratama) knez Trpimir DUX CHROATORUM MUNERE DIVINO (milošću Božjom knez Hrvata) potvrdio je 852. godine  darovnicu Splitskoj metropoliji i tako ostavio prvi spomen imena  HRVATA (Chroatorum). Na istom mjestu, poslije četrdeset godina (892.)  potvrdit će je i knez  Muncimir… Zbog tih podataka (iz prijepisa povijesnih listina) to je područje zaokupljalo znanstvenu javnost već od 18. stoljeća. (Riceputi, Farlati), a u 19. – 20., (I. Katalinić, R. Von Edelberg, Š. Ljubić, Š. Milinović, F. Bulić, M. Barada, Lj. Karaman, M. Perojević, D. Jelovina, D. Vrsalović, Vj. Omašić, T. Burić…) Neki su autori držali da se je tu nalazila "vladarska  palača u kojoj su stolovali hrvatski vladari počevši od Porina (oko 640.) pa sve do Zvonimira", da  su tu Hrvati primili kršćanstvo i održavali sabore te da su ti dvori porušeni tek za vrijeme sukoba među Krešimirovim  sinovima itd. Buđenjem nacionalne svijesti u drugoj polovici 19. st. zanimanje za Bijaće raslo je sve to više,neki su ih čak  nazivali "drugim Solinom". Mašta je hvatala maha pak seu tragovima građevina  od grubo tesana kamena slutilo ostatke nekadašnjih velebnih zdanja…Pozivajući se na usmenu predaju, pojedinci su pretjeravali te tvrdili da su i dijelovi portala trogirske katedrale  preneseni s Bijaća! Ipak, svi su se slagali da je taj prostor od prvorazredna značenja za starohrvatsku povijest. 

Zato je – poslije "Hrvatskog arheološkog društva" u Zagrebu (1878.) i  Marunova "Kninskog(hrvatskog)  starinarskog društva" (1887.) – baš pokraj  crkvice Sv. Marte, prije 120  godina (14. svibnja 1894., svečano utemeljeno i "Društvo za istraživanje hrvatske povijesti Bihač sa sjedištem u Splitu". Pokretač i doživotni predsjednik društva Bihač (poslije Bihać), bio je ugledni  splitski arheolog don Frane Bulić. Poziv na učlanjenje (potpisan od 51promicatelja) upućen je 15. siječnja 1894. Kao glavni cilj spominjalo se:

"Iztraživanje domaće povijesti poglavito na temelju starih izprava, kamenih i inih spomenika i pučke predaje, te sabiranje, čuvanje i obrađivanje  tih  spomenika (…) Okolo ovih spomenika razvila se u narodu tjekom vremena čitava povjest, koja dielom pisana a dielom puku kazivana, zahtieva da se zaboravu otme  prema današnjojprobuđenoj narodnoj sviesti i prema današnjoj  znanosti  (…) Došlo je vrieme, da se ovog posla  latimo,  da  bar  nastojimo   pripomoći, da se razjasni naša povjest, koju odlični naširodoljubi i vriedni pisci na temelju već našastih spomenika vrsnim uspjehom obradjuju…"

Poziv je završavo riječima: "U ovo doba, u kojem se razvilou svakom pogledu čuvstvo narodnog ponosa, ljubavi za svojomprošlosti, u kojem povjest uz  sve  pripomoćne znanosti vodi glavnu ulogu u razvitku narodnomu, a našega  naroda  naosob,bilo bi suvišno dalje poticati hrvatski narod, da podupre ovaj  patriotični podhvat. Sa malim prinosom svaki rodoljub može  doprinieti  dogradjenju liepe sgrade u našemu narodnomu preporodu."

Osnivačka skupština održala se 14. svibnja 1894. pokrajcrkvice Sv. Marte. Uzvanici su stigli svečano okićenim  parobrodom uKaštel Novi, gdje su  ih domaćini dočekali pjevanjem Lijepenaše. Zatim su kočijama nastavili put do obližnjih  Bijaća. U "upraviteljstvo" društva izabrani su: Frane Bulić, FraneŠimetin, Srećko Karaman, Ivan Benzon, Ante Trumbić, Toma Poparić, Leonardo Tommaseo i Vicko Mihaljević.U radom  dijelu skupštine predstavljene  su  novoizrađenearheološke i topografske karte Solina i okolice, Bijaća i okolice te splitskih spomenika. Također se izvijestilo o obavljenim istraživanjima arhivske građe za Codex diplomaticus JAZU. Na kraju je zaključeno da se u povodu predstojećega "Prvog međunarodnog kongresa kršćanskih arheologa" (u kolovozu 1894.) tiska prigodna publikacijao  hrvatskim spomenicima te  poduzmu potrebne radnje za podizanje spomenika Franji Račkome.

Od  samog početka Društvo je  pokrenulo niz arheološkiiskapanja i     primjernu  izdavačku  djelatnost. Istraživali su lokalitet "Miri" u Kaštel  Novome, na Rižinicama iOtoku u Solinu, u Splitskoj katedrali, u Kašjunima na Marjanu.Otkupili su 70 pergamena obitelji  Soppe i "epistolar" IvanaLucića i Stjepana Gradića. Don Frane Bulić  bio je pokrenuo i istraživanja  uokolo crkvice  Sv. Marte, ali su ubrzo prekinuta. Splitsko Društvo Bihać, prestalo je postojati  nastupanjem talijanske okupacije godine 1941. Novo  Društvo Bijaći (za očuvanje kulturne baštine Kaštela) osnovano je 14. travnja l985. i do danas ostvaruje  veoma zapaženu kulturnu i znanstvenu  djelatnost.

Ovom prilikom želim podsjetiti I na toponime "Resnik" i "Divulje". Prvi je nastao od naziva potoka  koji je s bijaćkog polja  hrlio k moru. Sve do prije sedamdesetak  godina od  Bijaća – preko Knežina – do pjeskovite uvale  Bile,  vodio  je poljski put  uokviren stoljetnim stablima lovora visokim desetak metara  (tragovi su bili vidljivi  do nedavno).  Po narodnoj  predaji, tim su se  putom  hrvatski vladari spuštali do svojih brodova…

Zapadno od Resnika, a istočno od Trogirskih Mlinica (Pantana), nalazi se  lokalitet Divulje. Drži se da je tu bilo raskršće starih rimskih cesta: one što je vodila od Salone do Trogira te one što se je u pravcu sjevera odvajala put  Siculija, naselja rimskih veterana. Neki su smatrali da se je u ranom  srednjem  vijeku tu negdje nalazio i obalni dio starohrvatskog naselja. Nažalost, to veoma plodno zemljište prodao je 1928. godine  trogirski veleposjednik Fanfogna-Garagnin (istaknuti autonomaš italijanaš!) ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije. Postojalo je  mišljenje da je transakcija uslijedila namjerno, s ciljem da se onemoguće arheološka iskapanja koja je namjeravao pokrenuti  don Frane Bulić.

Nekoć oskudnu karađorđevićku hidroavionsku bazu s par hangara, pristanom  i istezalištem, socijalistička JRM – narodnim je novcem i trudom – ubrzo pretvorila u prostrani vojno-školski centar. Osim jugoslavenskih, u njemu su  se obrazovali i pitomci iz "nesvrstanih" zemalja. Baza se ubrzoproširila i na okolne, od kaštelanskih težaka nasilno oduzete vinograde i maslinike, a u  brežuljku, prekoputa Pantana, iskopana su prostrana podzemna spremišta za smještaj 10-12 ratnih zrakoplova.Međutim, jugo-militarističkim megalomanima ni to nije  bilo dovoljno, pak su potpomognuti obilnim inozemnim zajmovima na slikovitom splitskom poluotočiću Lora izgradili jošsuvremeniji školski centar i ratnu luku. Divulje ipak nisu napuštali. Sve do početka Domovinskog rata tamo se nalazila helikopterska baza i sofisticirani   obavještajni centar.

Frano Baras