Dobri žandarm František Valoušek

Pravoslavni svećenici – nositelji srpskog nacionalizma u Bosni

Dragocjena je i izuzetno zanimljiva knjiga "Sjećanja na Bosnu" (zapravo bi trebalo prevesti Uspomene, op. T.T.) (zapisi austrijskoga žandarma Františeka Valoušeka na službi u Bosni); priredila i iz obimnog rukopisa izabrala Dagmar Dorovska, prijevod Zvjezdana Marković, Bosanska riječ, 2016. František Valoušek daje povijest iz "žablje perspektive" običnog čovjeka, ali dok ponekad birokrati i državnici, pa i statističatri i povjesničari "žive u oblacima", dotle ljudi koji rade na terenu, trgovci, privrednici i policajci vrlo jasno sondiraju život, mentalitet, standard, odnose i daju nam ne kostur dogođajnice već živu tvar ljudske povijesti.

Valoušek je dobar i socijalno inteligentan čovjek, marljiv i pristojan, po prirodi domišljat i brzo uči, oštro zapaža. Već sa 15 godina je kao rođen u nižem staležu radio u rudniku, zatim se uspio kvalificirati za policajca i vojnog muzičara – te je iskoristio prigodu i položio ispit za žandarma, fizički i psihički vrlo zahtijevno zanimanje. Govorio je češki i njemački, odlično je naučio bosanski, te solidno turski. Na kursu u Goraždu morao je još polagati osnove meteorologije (žandarmi često danima obilaze teren, jednom je Valoušeka udario grom!), pčelarstvo, sa naglaskom na ginekologiju i porodiljstvo (kao pomoć u zabitim selima, ali i radi rasprostranjenosti spolnih bolesti, od žandarma se tražilo da ne posjećuju prostitutke, ali im se teško izdavala dozvola za ženidbu!). Žandarmi su dobro jeli i pili, imali solidne plaće ali su tjednima obilazili teške terene (snježnošumsko podneblje) naseljene "teškim" ljudima, čuvali granicu u Podrinju odakle su često osim krivolovaca i švercera morali suzbijati naoružane skupine razbojnika i paravojnih formacija koje su svakodnevno vodile mali neobjavljeni prljavi rat protiv Austro Ugraske.

Prije mog (F. V.) dolaska u BiH (1902., op. T.T.) zmije otrovnice su godišnje ubijale 240 ljudi (?T.T), 3.000 goveda, 70.000 ovaca i koza (goveda i konji obično prežive ujed zmija, dvojim u točnost podataka, op. T.T.). Bosanska Vlada je 1904. g. raspisala nagradu za svaku ubijenu zmiju otrovnicu u iznosu od 1 krune (zapravo zmije su korisne jer uništavaju glodavce, op. T.T.). Kako svijet u Podrinju gdje je službovao Valoušek (sala pored Goražda, Foče i Višegrada, npr. Metaljka) živi? Autor navodi da nije bilo teferiča ni Đurđevdana koji bi prošli bez tučnjave i noževa. Osobito je Đurđevdan bio nezgodan jer se biralo kraljicu ljepote i skladnosti s kojom je svaki momak želio plesati u kolu, pa je uz ljubomorne ispade i alkohol bivalo tragedija, a zakon je bio prilično blag prema ubojstvu iz afekta.

Teški zločini su se u Bosni događali svakodnevno. Ljudi su plahoviti, osvetoljubivi, smjeli, skloni tučnjavama, (tada) većinom nepismeni. Povlačenje noža (handžara) je svakodnevna pojava, osobito među pravoslavcima jer mnogo piju rakiju (šljivovicu). U tome kraju nije bilo sela katolika Hrvata, Hrvati su nazočni kao policajci (po F.V. iz Hrvatske je bilo blizu 70 posto žandarma), vojnici, trgovci, činovnici – ovo ističem da ne bih žalosno stanje puka u cijeloj BiH sveo samo na opise dvaju naroda koje je naš žandarm u Podrinju susretao. Bosanci, pa i oni bogati su živjeli dosta skromno; prodavali su jeftino hranu, kožu, krzno da kupe potrebni petrolej za svjetlo, ali i nepotrebni luksuz poput kave, šećera, duhana i vina.

Kod sahrane Turčin (kako F.V naziva bosanske muslimane, danas Bošnjake) mora biti sahranjen u roku od 24 sata, pravoslavac u roku od 48 sati. Još i danas među dijelom katolika u Popovom polju važi sličan običaj (opaska T.T.). Muslimanski običaj je da grob mora biti dubok do pasa kopaču, a pokojnik se često ostavlja u sjedećem položaju oslonjen na štap, da lakše ustane u slučaju sudnjeg dana. Plitki zemljani grobovi su nekad omogućavali životinjama da oskvrnu dijelove tijela pokojnika.

Naš žandarm je protivnik harema (višeženstva) i ističe negativne strane tog sustava. Počinje u opisu svoga puta (špijunskoga, prerušen u trgovca) u Carigrad sa sultanom Abdul Hamidom koji je imao oko 500 žena (ne sve zakonite, naravno); od njih 250 sinova i 335 kćeri (stranica 74…). Ništa nisu radile zatvorene u haremu. Po navršenoj 30 godini sultan ih više nije posjećivao, živjele su tad u odvojenoj luksuznoj kući gdje su ih služili eunusi. Ističe slučaj Bošnjakinje koja je bila jedna od 4 žene starog bega (ne ću navesti prezime). U istoj sobi u kojoj su svi spavali beg je ljubovao samo sa najmlađom, dok je ostale maltretirao. U napadu ljubomore nesretna žena je sjekirom ubila bega i ljubovcu, te je počinjen zločin sama prijavila u žandarmeriji. Porota i javno mišljenje u kojem su prevladavali kršćani i obrazovaniji ljudi su stali na stranu ubojice, te je dosta blago kaznili. Navodi i slučaj žene koja je na svoje iznenađenje shvatila da su je udali za dječaka, te je pokušala pobjeći i zatražiti zaštitu žandarma. Bosanske žene su brzo starjele.

Ožujka 1904. je dvanaesteročlana liječnička komisija pregledavala cijelo stanovništvo nastojeći iskorijeniti spolne bolesti. Kod popisa stanovništva žandarm Mlinarić je nastradao, tj. ubijen u snu jer je ulazeći u kuću vidio lice supruge jednog osjetljivog čovjeka (lice se nije smjelo otkriti). Komplicirane balkanske odnose Valoušek poznaje odlično, osobito je zanimljiv opis puta u Crnu Goru (147. str.), opisivanje položaja Makedonije i makedonske inteligencije (208. str.), te žalosnoga i divljeg stanja u Albaniji gdje je boravio kao dio međunarodne policije (220. str.). Kod aneksijske krize u BiH 1908. odnosi na granici Srbije i BiH su se pogoršali drastično, pri čemu je srbijanska perfidija vrlo izvježbana – npr. kada dogovaraju da se obje vojske od granice odmaknu 4 km a onda paravojne formacije napadaju žandare i plijene muslimanska sela.

Pravoslavne svećenike je smatrao nositeljem srpskog nacionalizma, a općenito je smatrao da narod previše daje vjerskim poglavarima koji jako dobro žive i izrabljuju na podmukle načine puk. Osobito je opis na str. 202. zanimljiv kad vidimo nacionalnu strast rasplamsalu do ludila, od čega nijedan narod nije imun. Obje strane su koristile seljake i trgovce, te činovnike i vojnike za špijunažu, osobito je smiješan primjer neke babe Milice koja je kao dvostruki špijun moguće svojim informacijama izazvala nagomilavanje trupa na obje strane granice.

Opis bosanskih stoljetnih šuma, rijeke Tare, hajke i lova na medvjede i vukove i tisuće životnih sitnica čine da se ova knjiga lako guta. Valoušek je nastojao pomoći ljudima, osobno je proširivao miniranjem rizičan dio ceste nad vrletima sutjeske Tare, ali je isto tako iz pukog avanturizma verući se po neprohodnom gorju i stijenama posjetio krivolovce na obali rijeke! Među više od 200.000 ljudi naseljenih iz Austro Ugarske bilo je i puno Čeha (i Slovaka i čeških Nijemaca), samo u Sarajevu preko 1700 osoba. I u Beču je tad živjelo stotine tisuća osoba rodom iz Češke i Slovačke(!) Sporadično se pojavljuju u tekstu i značajnije osobe koje je češki žandarm na privremenom radu u Bosni susretao poput Rašid paše Ibrahimbegovića (general u Pljevljima, danas Crna Gora), te poslanika u BiH skupštini, kasnije i Jugoslaviji Rašida bega Rašidkadića. Zanimljivo da je pred kraj službe František Valoušek nosio gustu bradu, za što je kao i za ženidbu trebao dopuštenje nadležnih.

Kod aneksije BiH Austro Ugarska je Turskoj platila 105 milijuna kruna odštete, te vojno napustila Sandžak i Novi Pazar. U analizu austrijske politike ne bih ulazio, osim korisnog stvaranja Albanije, ona je uglavnom bila pogrješna, što uslijed vanjskih pritisaka i unutarnje nestabilnosti, što uslijed starosti i prosječnosti cara Franza Josepha. Aneksija BiH, napuštanje Sandžaka, protivljenje Velikoj Bugarskoj 1878., popustljivost nakon dolaska Karađorđevića na vlast, propuštanje unutarnjih reformi, savezništvo s Italijom su kardinalne grješke koje će se naplatiti u lipnju 1914. godine kada je cijela Europa otišla u ambis ratnog ludila.

Dodajmo i par zanimljivosti kada je žandarm František putovao ilegalno po Crnoj Gori skicirajući teren i izvore voda. "Kaže se da su Crnogorci dugovječni jer žive sa prirodom, malo rade (to se valjda ne odnosi na žene, op. T.T.), ne koriste umjetnu hranu i ne piju alkohol (?T.T). Ukoliko Crnogorac ima (makar) dosta kopriva o ishrani ne brine, veseo je i zadovoljan i svuda po planinama se može čuti njihova pjesma. Češka fascinacija Crnom Gorom se može tumačiti i privlačenjem suprotnosti, tj. dijalektički.

Teo Trostmann