Bega su Srbi na silu htjeli – posrbiti!
POSTUPAK „BOSANSKE VILE“ SA SAFVETBEGOM BAŠAGIĆEM
Ivan A. Milićević, Broj 82/83 – 1. listopada 1943. (Ramazanski Bajram 1362.)
Treba mnogo vještine i vremena, dok se i najnenaravnija stvar udomi.
Tako je na primjer bilo i s proslavom Savindana. Bečki je car naredio pravoslavnoj patrijarhiji u Hrvatskim Karlovcima koncem 18. vieka, da ima slaviti Savindan (27. siečnja). Težko je to išlo. Kako profesor i član Srbske akademije Stojan Novaković u svojim „Balkanskim problemima“ piše, knez Mihajlo Obrenović u prvoj polovici devetnaestog vieka naredio je, da se ima slaviti Savindan i u Srbiji. To je izazvalo protivljenje Biograđana.
Žestoko su se opirali toj naredbi. U Bosni je prvi put pokušao godine 1870. neki učitelj Petranović da priredi u Tešnju „savindansku besjedu“, a potom i u Sarajevu. Tečajem vremena ove su „besjede“ obdržavane i po gradovima i po selima, ali se nitko ne sjeti, da zahvali bečkom caru, koji je naredbu izdao.
Tako je bilo — ali malo brže — i s Načrtanijama Ilije Garašanina, beogradskog ministra. Ovaj je bio uporniji, jer je imao u vidu neke ruke „srbski imperializam“. On je počeo iznalaziti povjerljive ljude u onda turskoj Bosni i Hercegovini, koji su njega i njegove nasljednike obavještavali o razpoloženju žiteljstva. Izprva je stvar išla težko, dok ne dođoše agenti sa strane, dobrim dielom iz bivše monarhije. Osobito je u tom pravcu živo radio poznati arhimandrit Vasa Pelagić kao rektor po Biogradu osnovane pravoslavne bogoslovije u Banja Luci.
Srbijanac Živković, profesor, prvih godina iza okupacije boravio je u Sarajevu, radio po naputcima te dapače napisao knjigu pod naslovom „Sarajevo“, u kojoj naglasuje tendenciju svoju.
U Sarajevu je bio i Paja Jovanović, koji je kasnije u Zagrebu pokrenuo list „Srbobran“.
Djelovali prema Načertaniju
Svi su ovi kao i mnogi drugi sa strane djelovali u smislu Načertanija Ilije Garašanina. Tako je u Banja Luci osnovano odmah iza zapreme Bosne i Hercegovine (1878.) „srbsko pjevačko družtvo“, jer je Vasa Pelagić djelovao u onom kraju.
Po vremenu su se i domaći već osovili na svoje noge te radili u istom imperialističkom pravcu. U tu je svrhu pokrenuta bila i „Bosanska Vila“ pod uredničtvom pok. Nikole Kašikovića. I ona je imala zadatak, da srbizira ove hrvatske krajeve.
Za taj „književni list“ doprinosili su svoje radove glavniji ljudi iz Srbije, gdje je „Bosanska Vila“ vrlo razširena. Napisao je u tom „književnom listu“ neki Atom i veliku razpravu o bosanskim t. zv. „bogumilima“, pobijajući čuvenu historijsku radnju dra Franje Račkoga, koja je izašla u Radu bivše „jugoslavenske“ a sadašnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pripomenuti je, da je dr. Rački napisao svoju historijsku radnju kao neizravni odgovor na knjigu dra Božidara Petranovića, koji je na poziv „Srbskog učenog družtva“ u Beogradu sastavio radnju o bosanskim „patarenima“, jer se je „Srbsko učeno družtvo“, sliedeći Načrtanija Garašaninova, bilo odlučilo, da će dati 60 dukata u zlatu onome, koji sastavi radnju, da su bosanski „patareni“ bili pravoslavci.
Tu je misao nedavno razvio i dr. Vaso Glušac u nekoj znanstvenoj smotri u Beogradu. Začudo je, da svi ovi radovi imaju svrhu, da bilo izravno ili neizravno suzbiju Hrvatstvo ovih hrvatskih zemalja.
Za primjer navodim „Bosansku Vilu“, koja je dokazivala i to, da se sarajevska mahala Hrvatin ne zove tako, da bi se taj naziv mogao dovoditi u bilo kakovu vezu s hrvatskim imenom, već da je taj naziv u izobličenom obliku uzet iz — arabskog jezika!
Na očigled ove razmahane promičbe moj se je stric don Frano Milićević bavio mišlju, da pokrene list još za turskog vremena, ali uzalud. On se je za vremena svog darovanja u Italiji oduševljavao kao i fra Paskal Buconjić i nadao se uspjehu dra Eugena Kvaternika, koji je tada boravio u Italiji. Što mu nije uspjelo, da pokrene list za turskog vremena, osnova list 1883. godine u Mostaru. Bio je list književno-zabavni, ali progonjen cenzurom, pokrenu 1885. novi list „Glas Hercegovca“. U to nikoše nakon toga listovi kao „Bosnische Post“, dosta kasnije „Bosanska Vila“, pa velikosrbski list „Napredak“ i druge novine.
Glas Hercegovca
Mi smo se okupili oko najstarijeg lista „Glasa Hercegovca“. Bilo nas je malo. Kao gimnazijalac, čitajući vrela, do kojih sam mogao doći, pisao sam u „Glasu Hercegovca“ sastavke o Hrvatstvu ovih krajeva, pobijajući tvrdnje protivnih listova. Moj stric, kao pravaš, radovao se tome. Napisao sam i niz sastavaka pod imenom „Istina ili hrvatski jezik“, kao odgovor sveučilištnom profesoru u Beogradu Srećkoviću, služeći se zgodno i velikom knjižurinom Spiridiona Gopčevića. Ovi su sastavci pretiskani i u posebnu knjižicu, koja je bila ubrzo razparčana.
Pravoslavci i veliksrblje
Pravoslavci, koji su bili opijeni velikosrbskom mišlju, kako ju je izložio Ilija Garašanin, napeli su sve sile, da privuku sebi bilo katoličku bilo muslimansku mladež. Katoličku mladež bi pozivali, da sudjeluje u zabavama kao pjevači ili predstavljači, a muslimansku su upoznavali sa svojim kćerima i svojtom.
Isto su radili i u najnovije doba nastojeći još više da ugode talijanskoj „vojsci“, koja je bila zaštitnica i najodlučnija pomagačica četnika.
Karakterističan je bio slučaj sa Safvet begom Bašagićem, gimnazijalcem u Sarajevu. On je pjevao pjesme još kao mali đak, i to se znalo po Sarajevu. Safvet beg je mnogom svom drugu kazivao, što je spjevao. To se čulo i među ljudima, koji imadu dodira s urednikom „Bosanske Vile“, koja je u to vrieme bila jedini književni list u Sarajevu.
Drugovi gimnazijalci podtaknuše Safvet bega, da koju pjesmicu dadne objelodaniti. Jedan gimnazijalac uze četiri Safvet begove pjesmice i odnese ih Nikoli Kašikoviću. Te pjesmice izađoše u Kašikovićevoj „Bosanskoj Vili“ od 20. studenoga 1890. (broj 19.) pod naslovom „Rodoljubke“.
Pjesme odišu u istinu čistom i nevinom ljubavi prama rodu i domovini. Sada dolazi najljepše: ribolov!
Tko surađuje u „Bosanskoj Vili“, taj je gotov Srbin ili se mora proglasivati — Srbinom!
I tako, osim što je „Bosanska Vila“ primetnula svoju, razne srbske novine sa strane otvorile bubnjarsku vatru, da je Safvet beg Bašagić — Srbin.
Sarajevski velikosrbski list „Napredak“ također se razpisao i od dragosti se topi. Odmah istog dana, kada je izašla „Bosanska Vila“ sa Safvet begovim pjesmama — a Safvet beg je bio onda u petom razredu gimnazije — ostade Safvet beg preneražen. Ljutnja i očaj spopade mladog đaka, i istog dana spjeva on oveću pjesmu „U očajanju“.
Očajavao je mlađahni Safvet beg, kad mu pjesme izađoše u srbskom listu „Bosanskoj Vili“. Osjećao je težinu, u što su ga drugi neovlašteno uvalili, te se obrati mom stricu don Frani Milićeviću dne 2. veljače 1891. ovim pismom:
„Velecienjeni gospodine uredniče, — oprostite, što se usuđujem uznemiriti Vas ovim pismom, u kojem uzimam slobodu najuljudnije zamoliti, da u Vašem velecienjenom listu, ako ikako bude moguće, ustupite malo mjesta mome javnom opozivu „Prođite me se, božiji ljudi!“, na koji sam izazvan u zadnjem broju Vašeg velecienjenog lista. Pjesmu, koju prilažem uz taj članak, da do vremena ostane” u uspomeni javno očitovanje, te za to Vas iskreno molim, ako Vam ne bude što krivo, da joj u podlistku mjesta date. A sada primite prijateljsko pozdravljenje od Safvet bega Bašagića“.
Moj stric don Frano, objelodanivši to njemu poslano pismo odmah donosi i Safvet begov članak „Prođite me se, božiji ljudi!“. U tom članku on veli: „Čudnovato! Koju god novinu prihvatim, u svima se gudi o begu Bašagiću s Nevesinja ravna: da je Srbin. Jedne (novine) tu meni odurnu rieč pred čestito ime stavljaju, druge je u zaporke okružuju, treće mi novu godinu čestitaju, četvrte me na mejdan pozivaju, a mene sve to grize, da više ne mogu trpjeti, za to evo me, da javno izbrišem tu nesnosnu rieč s imena stare i čestite porodice bega Bašagića“.
I onda nastavlja, da je te njegove podturene pjesmice i oganj sažegao, samo da ga nije „ona strašna primjetba udarila u mladenačko srdce kao iz vedra neba grom takvim udarcem, što nisam ni u snu mogao sniti, a kamo li uredniku „Bos. Vile“ povjeriti“.
Nadalje mlađahni pjesnik veli: „Napredak“ u 11. broju prošle godine me je liepo poučio: srbstvo i pravoslavlje da su dvie stihije, koje se ne mogu i neradu razstaviti. Dakle, i ja Safvet beg Bašagić s Nevesinja ravna kaov svi pravi muhamedanci odmah sam došao do zaključka: srbstvo i muslimanstvo da su dva kontrasta, koji se ne mogu i ne dadu sastaviti. Te sada oslanjajući se na fetvu:
„Eš-šebabetu šube-tun min-el-džunun“ jasno i glasno, pravo zdravo, čisto, bistro, jestno i sviestno opozivam, da Srbin nijesam“.
U istom broju „Glasa Hercegovca“ objelodanjena je Safvet begova duga vrlo liepa pjesma „U očajanju“, za koju bi čovjek mislio, da ju je sastavio već podpuno odrasli pjesnik, a ne dječarac-poletarac.
Taj postupak s gimnazijalcem Safvet – begom pobudio je veliku pažnju u ono vrieme. Svi su čestiti ljudi odobravali Safvet begov korak i osuđivali podvaljivanje protivnika.
Pravaški list „Glas Hercegovca“, kojem se je Safvet beg obratio, da objavi njegovu izjavu, kojom osuđuje nedoličan postupak protivnika i koji je objelodanio i njegovu pjesmu „U očajanju“, donio je Safvet begovu stvar pod glavnim naslovom „Razbistriva se“, a to je prilog člancima u „Glasu Hercegovca“, koji su vrlo dugo izlazili, te dapače odtisnuti u posebnoj obilnoj knjizi.
Članci „Razbistrimo“ razčišćavaju narodne odnošaje u ovim zemljama i makinacije s izvjestne strane. I u pokrajini je Safvet begov slučaj primljen s pohvalom Safvet begu a s osudom onih, koji su mu podmetnuli mice. — A nije ni čudo, jer i u kalendaru „Trebeviću“ stajaše odtisnuto, da je Srbin Skender beg a isto tako i Janko Hunjadi. Kako se ni za Skender bega i Janka Hunjadia nije priliepila oznaka narodnosti, tako ni za Safvet bega, koji se je svim svojim radom iztaknuo kao Hrvat, i koji je kao pravaš podpisao program stranke prava.
