Na izložbi je predstavljeno 37 radova iz novoga umjetnikova opusa. Cijela izložba, prema zamisli autora, postavljena je tako da prati ritam organizacije motiva na slici. Grupirajući slike uz rubove zida, naglašavajući središnji prostor odsutnošću sadržaja, izložbeni prostor je postao živa slika koja posjetitelje vodi na putovanje kroz bjeline.
Tonko Maroević o izložbi piše: „Nema dvojbe da je Kajinićevo shvaćanje prostora i oblika izrazito slobodno i nekonvencionalno, nemimetičko i daleko svakoj gravitaciji. Na njegovim kadrovima pomaljaju se crte i mrlje, povremeno grozdaste ili prstolike linearne nakupine, a katkad i zoomorfne ili biološki sugestivne minicjeline, odnosno sklopovi nepravilnih kvadrata, trokuta i krugova što bi mogli predstavljati dijelove kuće, automobila, krovova ili kotača. Kajinićeva vidna polja široka su i prostrana, moglo bi se reći kako ljubomorno njeguju svoju dominantnu središnju prazninu, dopuštajući da tek tu i tamo sleti poneko pero, iznikne pokoji cvijet, spusti se kakva ptica, dovuče neko vozilo, dogazi kakav korak… Kad su slike ujednačena formata nanizane jedna pokraj druge mogu se doimati i kao sekvencije, faze nekog idealnog animiranog zbivanja, odnosno međusobno se dopunjavati u smjeru – ako ne narativnog, a ono – asocijativnog ulančavanja, to jest što cjelovitijega svjedočenja ontološke povezanosti svih prirodnih pojava i egzistencijalnih izazova postojanja. Poput primarnih otisaka ili lapidarnih grebotina, figure i konture na Kajinićevim slikama predstavljaju pars pro totoarhetipskih, auroralnih viđenja.”
U sveprisutnoj kakofoniji života, prekomjernoj izloženosti informacijama, vijestima, ponekad nam nedostaje prostor tišine, u kojem smo bliži svemiru koji nas okružuje i samima sebi. Izgubljeni prostor tišine, koji nam dozvoljava da čujemo i osjetimo sebe, da sagledamo svijet koji nas okružuje, vraćamo snagom svjesnosti o potrebi za njim, kao utočištem mira i povratka u djetinjstvo obojenim bjelinom nevinosti misli i mašte. Upravo nas kroz takva putovanja svojim slikama vodi umjetnik Anto Kajinić, koji već četiri desetljeća zauzima posebno mjesto na suvremenoj likovnoj sceni suprotstavljajući se najpopularnijim načelima umjetnosti. Njegovo djelo lišeno je boje, prenaglašene geste, te dosljedno primjenjuje monokromiju i dječji crtež, naglašavajući prostor bjeline teksturom glatke površine svojih slika.
Kroz svoj rad, za koji poticaj nalazi u proživljenom iskustvu i osobnom unutarnjem putovanju, umjetnik prezentira slobodu vlastitog viđenja života, u svrhu traženja vlastite istine i svjesnosti o samome sebi, životu i smrti koje kao svoje najintimnije unutarnje zapise i opažaje povjerava publici. Kajinićevo slikarstvo vraćanje je na jednostavne oblike izražavanja, ponajprije blisko dječjem rukopisu, lišeno pretjerane deskripcije, kojim ukazuje na nemoć umjetnika da promjeni i popravi svijet koji ga okružuje, onim što najbolje zna – umjetnošću. Svojim slikarstvom, samozatajno, bez želje za vlastitom afirmacijom, Kajinić želi dati impresiju vremena u kojem živi, duboko promišljajući svijet oko sebe i u sebi. U suodnosu sa slikom, kao svojim najintimnijim zapisom, umjetnik se u kontemplativnom okruženju vlastitoga radnog prostora kroz čin slikanja dovodi do odsutnosti želje, otvarajući prostor čistoj misli neopterećenoj zahtjevima i ograničenjima.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više