Neprepoznatljiv

            Peku sjećanja na obraze što žare od sitosti i veselja

                Svakoga dana kraj njega prođu, jer uvijek na istome mjestu

                skutren u prnje sjedi. Nitko ga ne vidi niti mu pogled slijedi.

                I ne primjećuje da su mu obrazi upali i blijedi, i da mu ruka

                ispružena drhti poput pruta. A i pogled mu luta od jednog 

                do drugog prolaznika. I još je prazna čaša za milodare. A

                Peku sjećanja na obraze što žare od sitosti i veselja, od svih

                ispunjenih želja u krugu prijatelja.

      Jučer ga vidjeh. Kad htjedoh kraj njega proći, zaustaviše me

                oči, odnekuda mi znane. Te oči modre! Sjetih se na davno

                prošle dane, što djecu – njegove đake umiruju, bodre  i misli

                svakojake iz njih izrone na javu. Te oči što čarobnim sjajem

                svjetlucaju poput dragulja, ta ruka što sada drhti a od

                slabosti tijelo se ljulja – i u prolazu stadoh. Milostinju mu

                dadoh, ali već nakon dva-tri koraka iz svoje savjesti mraka

                vratih se prosjaku i ruku mu pružih. Prepoznah učitelja svoga.

                Tu, na rubu bijede i kose mu sijede već su, ali oči, te oči

                blage  i njemu dadoše snage da i nepoznat, kao kradljivac-tat

                sa tuđege praga prosi i dobru se nada. Nekada, davno prije,

                mene je učio kako se živjeti smije od znanja , vjere i rada.

                Sad me prepoznao nije. A on još i danas žig prosjaka nosi.

                Istina: bilo je teško, jer bješe rat. I posljedice traju.

                A moj učitelj stari i njegove oči žive još uvijek zajedno

                sa mnom u mijena zagrljaju. Premda je bio rat

                a on postao prosjak-neprepoznat.

Malkica Dugeč, 23. 8. 2018.