Pupovcu i Porfiriju sve je dozvoljeno

Bandić, Lončar i doktorat

Nasuprot otvorenoj kroatocidnosti „ljevice“, imamo perfidnu ili indigo izdaju „desnice“ i „neovisnih institucija“. Nasuprot, ili u korist „Josipovićevih ustaških guja“ u Knessetu, imamo „neprimjerene pojave ustaštva“, usporedbu Jure i Bobana s Momčilom Đujićem. „Kako bi to bilo da hrvatski biskup pjeva Juru i Bobana, kao što Porfirije pjeva: Što se ono na Dinari sjaji“? Tvrdnje, kako današnji HSP nije ustaški nego iz Domovinskog rata. Te komentiranje, navodno neovisnih autoriteta, nečega što možemo staviti u politički trač. Dajući tom političkom traču ciljani politički karakter. A radi se o medijima – slobodi medija.

Kao što znamo, u svakoj državi na svijetu postoji kritika medija. A u Hrvatskoj imamo poseban slučaj. U malo kojoj državi na svijetu postoji takav problem kao u Hrvatskoj. Naime, problem je u atributu (pridjevu) hrvatska(i). U ovom slučaju, hrvatski mediji i hrvatska policija, koja intervenira u slobodu medija u Hrvatskoj. Jer atribut (pridjev): hrvatska, hrvatsko i hrvatski je ustavni atribut koji proizlazi iz hrvatskog naroda kao suverena. A većina novinara danas u Hrvatskoj ne pripada tom atributu, pa se bore protiv njega. A obzirom da oni drže danas u Hrvatskoj glavni medij HRT, lako im je od jednog sumnjivog incidenta nad jednom osobom stvoriti problem ustavnog karaktera. Onog koji proizlazi iz ustavnog atributa – hrvatski. Jer je hrvatska policija „prekršila zakon“, „prešla granicu svoje ovlasti“, „jer je maltretirala jednu novinarku“ itd., bez razloga. I Ustavni sud to potvrđuje. Poseban slučaj su štandovi Mila Bandića. O čemu ćemo poslije.

Nasuprot svemu tome, nasuprot svih tih „ustaških guja“, „neprimjerenog ustaštva“, slova U, svastika i Bandićevih štandova, imali smo doček hrvatske nogometne reprezentacije sa SP-a iz Rusije 2018. gdje, na svu sreću, nije bilo „ustaških guja“, „neprimjerenog ustaštva“ i svastika. Ono je bila prava ustaška Hrvatska kojoj pripadaju i Bandićevi štandovi. Ne ona koja na nogometnoj utakmici viče Za dom, ubij…, i vije nekakve svastike. Ona je Hrvatska pravi vlasnik svih štandova u Zagrebu, ne prijatelj Palme, Budimira Lončara i budući vlasnik Počasnog doktorata zagrebačkog Sveučilišta. Možda je sva ta perverzija izdaje i veleizdaje sažeta u dočeku hrvatske nogometne reprezentacije sa SP-a iz Rusije i „Bandićevo darivanje štandova Željki Markić“. Ako su oni koji su bili na dočeku hrvatske reprezentacije svi za referendum Željke Markić (vjerojatno jesu), onda su oni vlasnici štandova, ne Milan Bandić.

Kao što vidite, za mene je doček nogometne reprezentacije sa SP-a iz Rusije 2018. prava ustaška Hrvatska, a ne ona koja na nogometnoj utakmici viče Za dom i ubij… Uostalom, to govore i Pupovac, Vučić i ostali. Ali je za njih problem što tu nije bilo „neprimjerenog ustaštva“, crnih košulja, ustaških kapa i svastika. Koje im služe kao alibi za genocid nad Hrvatima. Još od prije Srba. Ne samo njima. Lako bi bilo za njih da nema „hrvatskih antifašista“. Čiji moralni i civilizacijski profil moramo gledati kroz ovo: Za manje od 24 sate gotovo cijeli svijet zna za svakog ubijenog na Novom Zelandu, no rijetki znaju za Doljane, Križančevo Selo, Uzdol, Trusine…, na portalu Hrvatsko nebo kaže Marijan Knezović.

Nema sumnje, i u kafanskom razgovoru „hrvatske ljevice“, glavna tema im je prometna nezgoda Gabrijele Žalac. A Uzdol, Trusine…, gdje su mudžahedini Hrvatima odsijecali glave, za njih je nešto marginalno. Zlo i naopako. Sve je naopako. Zbog jednog izmišljenog incidenta nad jednom novinarkom u Hrvatskoj, na nogama i akademska vlast, i udruga Novinari bez granica. A o najstrašnijim zločinima (nad Hrvatima), oni šute. Što moramo povezati sa Bleiburgom – „pravednom osvetom“. Jer su Uzdol i Trusine nastavak „pravedne osvete“ s Bleiburga. Samo druge ubojice. Ista „ruka pravde“ i ista zavjera šutnje. Huda Jama u Sloveniji, za hrvatske dvorske uglednike, isto je što Uzdol. Što nam govori da postoji velika međunarodna urota protiv Hrvata. Od davno. Jer je Vukovar nastavak na Bleiburg, Bleiburg nastavak na razaranje Bosne od Turaka, a razaranje Bosne, nastavak na razaranje Zadra od strane Križara. Zahvaljujući toj uroti, imamo havariju svih humanih i civilizacijskih normi i načela. Kao dodjelu nagrade zagrebačkog Sveučilišta, zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću nagradom Počasni doktorat. Milanu Bandiću, koji je nagradio Budimira Lončara nagradom grada Zagreba, koji je zaslužan na embargo uvoza oružja Hrvatskoj u ratu. I koji je u Zagrebu ugostio prijatelja ratnog zločinca Arkana, nekog Palmu iz Srbije.

U tom potopu morala i humanosti, „hrvatski pravednik sa Bleiburga“ svira klavir predsjedniku RS u Banjoj Luci. Što nam govori da su „pravedni osvetnik sa Bleiburga“ i ubojica iz Škabrnje i Srebrenice u savezu i idili. U kontekstu toga, nije baš domoljubno reći, pitati: Kako bi to bilo da hrvatski biskup pjeva Juru i Bobana, kao što Porfirije pjeva: Što se ono na Dinari sjaji? Jer se tako Juru i Bobana izjednačava sa Momčilom Đujićem, Damira Tomljanovića Gavrana s Vukašinom Šoškoćaninom. A idilu „pravednog osvetnika sa Bleiburga“ i „Viteza iz Škabrnje“, mogao bi poljuljati HSP (Anto Đapić). Jer, u toj uroti protiv Hrvata, potreban je Ustaša. Kao alibi za srpski genocid nad Hrvatima. Potreban je kao ocrnje – ni hrvatski vojnik iz Drugog svjetskog rata. Toliko je ocrnjen, da je potrebno samo ubaciti desetak osoba u crnoj odjeći u veću skupinu Hrvata, ili nekakvu ustašku kapu, za reći kako su to ustaše, nacisti i antisemiti.

Jure Vukić, Tribanj