“Peti dan” na tragu velikosrpskih laži

Novi montirani proces zagrebačkom nadbiskupu u emisiji HRT-a Peti dan

U petak 17. svibnja ove godine u emisiji Hrvatske radiotelevizije Peti dan središnja tema bila je posvećena kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. U emisiji su, uz moderatoricu, sudjelovali Aleksandar Musić, Petar Tomev Mitrikeski, Marijana Bijelić i Nino Raspudić. U tijeku rasprave koja je poglavito vođena i usmjeravana na svojevrsni novi proces Alojziju Stepincu, sudionica Marijana Bijelić je u jednom trenutku zavapila kako ne bi bilo dobro da se ova rasprava doživi kao proces Stepincu. Nakon što su ona, ali i Aleksandar Musić i Petar Tomev Mitrikeski putem lažnih navoda iz Srpske pravoslavne crkve, interpretacija koje proizlaze iz jugo-srpske historiografije, neprovjerenih izvora, poluistina već postavili dvojbe i sumnje u ispravnost papine odluke kojoj bi bl. Alojzije Stepinac bio proglašen svetim.

Dok je ovaj trojac u bizantijskom stilu, uvijeno i prijetvorno, tobože iskazivao nepristranost u temi, nažalost iz izrečenoga itekako je bio vidljiv duh izvora djela Vladimira Dedijera, Viktora Novaka, Srpske pravoslavne crkve, jugo-srpske historiografije, tzv. dokumenata o protunarodnom djelovanju i zločinima jednoga dijela katoličkog klera (dakako, ne i pravoslavnog?!) iz godine 1946. koje su pripremili Joža Horvat i Zdenko Štambuk, dokumentarca Lordana Zafranovića o Jasenovcu i tzv. zločinima katoličkog klera itd.

Probrani akteri

Nino Raspudić je bio jedini oponent duhu ovog trojca, svojevrsni Ivo Politeo. Tako, primjerice već spomenuta Marijana Bijelić ističe kako je podrška Stepincu opravdanje ustaškog režima!? Mitrikeski  spominje stavove SPC-a oko 240 do 250.000 osoba srpske nacionalnosti koje su tobože nasilno prešle s pravoslavlja na katoličanstvo i kako je 85 posto pravoslavnog svećenstva ubijeno u NDH?! Bez izvora, dokumenata, „jer tako govore u SPC-u“)! Na predstavljanju svoje knjige u Zadru 2. svibnja 2019. Nada koja ne postiđuje, mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić pojasnio je što se krije iza teze SPC-a da je pokatoličeno između 240 i 250.000 ljudi u NDH, koja se plasira u javnost temeljem lažnoga pisma iz 1943. koje je navodno pisao Stepinac papi. Suočen s tom optužbom od komunista na sudu, to je pismo blaženik demantirao 1946. kao i odvjetnik Politeo, predočivši za to i dokaze na politički montiranom procesu. (Vidi: Mons. Perić o tobožnjem pokrštavanju pravoslavnih: Nisu našli ništa što bi im potvrđivalo montiranu optužbu, Glas Koncila, 19. svibnja 2019., str. 4.) Ovo je našoj stručnoj javnosti poznato preko 70 godina pa kako to onda to u emisiji nije opovrgnuto? Kako se onda na lelek prisutnih sa stavovima SPC-a nitko od ove trojice nije sjetio da spomene nasilni prijelaz katolika na pravoslavlje od osmanlijskih vremena i Pećke patrijaršije do Kraljevine Jugoslavije u kojoj je preko 200.000 katolika preko ženidbenih propisa prešlo na pravoslavlje?

Kako to da se nitko od ove trojice nije sjetio monografije dr. Anto Bakovića Martirologij Katoličke Crkve i stradala njezina 663 pripadnika: biskupa, svećenika, redovnika, časnih sestara, bogoslova od ruku tzv. osloboditelja. O svakoj osobi postoje osobni podatci, fotografija, bilješke, eventualno literatura itd. Crno na bijelo. Ni riječi o zločinačkom karakteru SPC-a kao duhovne vodilje srpske imperijalističke politike u zadnjih nekoliko stoljeća, o odnosu spram autokefalnosti ostalih pravoslavnih crkava do dana današnjega. Zaboravili su i potporu SPC-a Slobodanu Miloševiću, četnicima i srpskoj JNA u napadu na Hrvatsku i BiH, jer bi se morali sjetiti da su zajedničkim snagama – četnička kokarda i partizanska zvijezda petokraka rušili ondašnju državu 1941. kao i onu hrvatsku iz 1990.

Nijedna hrvatska država nije dobra za jugo-srpske nostalgičare! Tužitelji su dobro shvatili da je i danas lukrativno i bolje biti na strani stavova SPC-a, jugo-srpske historiografije nego istine i pravde koja ide na ruku pokojnom zagrebačkom nadbiskupu! Iz te trojke Aca Musić se razmetao nekolicinom imena kojima je u duhu jugoslavenskog staljinističkog pravosuđa široko dijelio zločinačke etikete. Jedan od spomenutih u njegovoj niski bio je franjevac Radoslav Glavaš, rođen u Drinovcima 1909. a pogubljen na nepoznatoj lokaciji u Zagrebu 1945.  Glavaš je bio doktor znanosti, književni kritičar i povjesničar, prozaist i pjesnik. Jedno vrijeme za vrijeme NDH bio je načelnik ministarstva bogoštovlja. Sudionik Križnog puta. Partizani su ga osudili na smrt 29. lipnja, a pogubili narednog dana iste godine. U 36. godini života smrtnu presudu mu je izrekao jedan od najznačajnijih partizanskih sudaca/dželata, kapetan JNA, čuveni Vladimir Ranogajec, koji je u smrt poslao preko 1000 privedenih. U jednom danu ovaj hrvatski Andrej Višinski znao je u smrt svojim tzv. presudama poslati i preko stotinu određenih za smrt. O njemu su po zlu puno pisali i ljudi poput Stanka Lasića i Milana Gavrovića, koje zacijelo ne možemo podvesti pod ustaštvo. O djelu Radoslava Glavaša napisao je iscrpnu monografiju pod naslovom: Andrija Radoslav Glavaš, Branimir Donat, 1995. godine. Zbog čega je Glavaš zavrijedio strijeljanje? Zato što je bio u vlastima NDH? Zato što je činio zločine, i koje, prema kome, gdje i kada?

Postoje li svjedoci i kako se oni zovu. Naravno iz presude ovog staljinističkog dželata čija jedna ulica na zagrebačkoj Trešnjevci nosi i danas njegovo ime, osim općih fraza i riječi tzv. revolucionarnog pravosuđa, to se ne može vidjeti. Na to je pitanje svojevremeno odgovor dao Milovan Đilas. Među inim izjavio je da su oni (partizani) uhitili cijelu srpsku pronjemačku vladu i da se, osim Draži Mihailoviću, ništa nije dogodilo. Bili su malo ispitivani, malo ostali u zatvorima i ubrzo pušteni. Sudbina vlade NDH itekako je poznata. Malo zamjeram Nini Raspudiću što nije reagirao na Musićevu blasfemiju o liku i djelu Radoslava Glavaša.

Deklaracija Hrvatskog sabora o Alojziju Stepincu

Žao mi je što se u ovoj sudnici pred TV ekranom nitko nije sjetio Deklaracije Hrvatskoga sabora o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, 14. veljače 1992. godine. Citirao bih treći odlomak: »Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskoga naroda, Hrvatski sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu. U montiranom političkom procesu nevino je osuđen stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Rima i Vatikana s dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke Crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskoga naroda«.

Osuđen je i stoga što je ustao protiv nasilja i zločina komunističkih vlasti, isto kao što je djelovao  u vihoru i okrutnostima Drugog svjetskog rata u zaštitu progonjenih neovisno o njihovu narodnosnom podrijetlu ili vjerskom svjetonazoru. Nakon odgledane emisije bio sam zaprepašten izjavama ove trojke, neznanju i manipulacijama podatcima, baratanjem lažima i poluistinama kako onim u celofanu tako i izvan, da sam se zapitao tko je njih i po kojim kriterijima pozvao i odabrao u tu emisiju? Kriterij ljubavi prema istini i pravdi nije ukras ovih ljudi. No, ipak je to Plenkovićeva Hrvatska pa nas ništa ne može iznenaditi. Završio bih riječima Oscara Wildea: U vremenima univerzalne obmane izgovaranje istine postaje revolucionarni čin. A to je zadaća svih nas kojima je stalo do istine.

Mijo Ivurek, Zagreb