Dolazak predstavnika svih županija iz Hrvatske u Suboticu i Novi Sad veliki je događaj
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom dolaska predstavnika županija iz Hrvatske u Suboticu i Novi Sad 27. rujna 2019. godine.
Već duže vrijeme kritiziram podjelu Hrvata u Srbiji na Bunjevce, Šokce i neke druge i treće Hrvate (kroz favoriziranje „bunjevačkih Hrvata“, nepostojeće odrednice pri nacionalnom izjašnjavanju), kao i podjelu na Hrvate u Vojvodini i one izvan Vojvodine. A svatko tko se imalo osjeća Hrvatom u Republici Srbiji treba da bude samo Hrvat i ništa drugo, jer nam je ovdje potreban svaki čovjek! I kao da se naziru promjene, vidno manje se čuje i piše „bunjevački“, „šokački“, „Bunjevci“, „Šokci“ i sl., a sve više „Hrvati u Republici Srbiji“! Nažalost, i nedavni stručni skup u Subotici imao je naiziv „Kultura Hrvata u Vojvodini“, a dok se ne bude zvao „Kultura Hrvata u Srbiji“ mnogi Hrvati će se osjećati diskriminirani. I dok ne budemo imali Zavod za kulturu (i sve drugo) Hrvata u Republici Srbiji mnogi Hrvati će se osjećati diskriminirani, a zajedništva neće biti. Isključivi krivac za to je g. Tomislav, jer je sve hrvatsko ovdje sveo na sebe kao instituciju i sve manji donjotavankutski trokut „bunjevačkih Hrvata“.
No, dolazak predstavnika svih županija iz Hrvatske u Suboticu i Novi Sad je veliki događaj, pozitivan u svakom pogleu, i sigurno je pozdravljen od svih ovdašnjih Hrvata. Puni optimizma pratit ćemo rezultate te posjete, ali uz veliku strepnju da to na kraju ne ispadne samo još jedna velika manipulacija g. Tomislava. U tome je velemajstor (Bačić: “Kakve još manipulacije da očekujemo od Žigmanova?!“).
Već je indikativno da župani dolaze na „najveću kulturnu manifestaciju bunjevačkih Hrvata“, „Festival voća“ u Donjem Tavankutu, rodnom selu g. Tomislava, gdje je on kao političar izgubio izbore za savjet mjesne zajednice i gdje je on kao kulturnjak izgubio nastavu na hrvatskom jeziku! No, g. Tomislav inače na svim poljima niže samo takve „uspjehe“ i preko njih hvali sam sebe, davajući „ključne prinose“ tim uspjesima!
Ali župani će doći i u Novi Sad i u rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu, a kroz članke Marka Tucakova u „Hrvatskoj riječi“ („Tko se boji miša još“, „Exit je u Petrovaradinu“ i ranije oko Dnevnika na hrvatskom jeziku RTV2) te još neke pokazatelje ipak se izgleda možemo nadati promjenama na bolje. Nazire li se svjetlo u dnu tunela?! No, pravog svijetla za 57.900 Hrvate u Republici Srbiji neće biti dogod ih vodi g. Tomislav i dogod u cijelosti ne bude otkupljena rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu i ne postane kulturni i administrativni centar svih Hrvata u Republici Srbiji!
Branimir Miroslav Tomlekin
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj g. Tomislav) iz Subotice dodjeljuje svake godine nagrade iz oblasti knjiške produkcije Hrvata u Vojvodini. Sa portala tog Zavoda možemo saznati:
1. Nagrada Emerik Pavić se dodjekjuje za najbolju knjigu izdanu u tjeku prethodne godine, a “u cilju pospješivanja sustavnoga pristupa valorizaciji aktualne knjiške produkcije među Hrvatima u Vojvodini”.
Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata g. Tomislav imenovao je Povjerenstvo za dodjelu nagrade Emerik Pavić za najbolju knjigu godine u 2018. godini u sastavu:
– Ljubica Vuković Dulić, dipl. povjesničarka i povjesničarka umjetnosti, predsjednica,
– Klara Dulić Ševčić, master profesorica jezika i književnosti, članica i
– Davor Bašić Palković, urednik kulture u tjedniku Hrvatska riječ, član.
Ovo troje su tipični poltroni g. Tomislava, kojima ovaj namješta poslove i novac, a još su svi “bunjevački Hrvati” iz Subotice!
2. Nagrada Tomo Vereš “za koju se mogu natjecati knjige autora Hrvata iz Vojvodine, knjige na hrvatskom jeziku objavljene u Vojvodini i knjige o Hrvatima u Vojvodini, koje su objavljene tijekom tri kalendarske godine koje prethode godini dodjele nagrade, u području znanosti i publicistike.”
Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata g. Tomislav imenovao je Povjerenstvo za izbor najbolje knjige u području znanosti i publicistike, koja je objavljena u razdoblju 2016. do 2018. godine, a koja se dodjeljuje 2019. godine, u sljedećem sastavu:
– dr. sc. Mario Bara, prof. povijesti i sociologije, predsjednik,
– Katarina Čeliković, prof. komparativne književnosti i
– Dragan Muharem, dipl. teolog.
Ovo troje se pojavljuje svugdje gdje g. Tomislav ima svoje prste i honorari za dosadašnji angažman su im prava mala bogatstva!!!
Ovdje su u pitanju šest imena vezana za knjišku produkciju, od samo još dvadesetak (dobro su poznata svimna), koja, na čelu s g. Tomislavom, svijesno za vovac čine negativnu selekciju u svim segmentima politike i kulture kada su u pitanju 57.900 Hrvatra u Republici Srbiji!
U knjiškoj produkciji to je već u samon startu time što je u pitanju isključivo Vojvodina, kojoj je čak oduzet dobar dio područja koje je pripalo gradu Beogradu. Ako još vidimo da o nagradama odkučuje jedan čovjek ili skupina njegovih poltrona, većinom “bunjevačkih Hrvata”, onda je jasno da od knjiške produkcije Hrvata u Republici Srbiji nema ništa!
O zbrci, netransparentnosti i neobjektivnosti (subjektivnosti) sam već pisao u više otvorenih pisama, ali i dalje se nastavlja uništenje i same želje da ovdašnji Hrvati učestvuju u tome, odnosno da ovim nagradama budu potaknuti da pišu.
Nikada ništa ne znamo o knjigama i njihovim autorima, osim za nekolicinu “pobjednika”, iako bi u “Hrvatskoj riječi” (sa 52 stranice tjedno i raspoloživih 5.000 € po svakom broju) morao biti detaljan prikaz svake knjige (i njenog autora) koja je uvrštena u kandidaturu za nagradu. Svaka je trajno bogatstvo za Hrvate na ovim prostorima, aumjesto toga naturaju nam se kao najveće kulturno bogatstvo svih Hrvata u Srbiji bunjevačke salašarse vještine koje znaju pripadnici svih naroda u Vojvodini!
Nelogičnost je i to što se neke knjige pojavljuju za kandidaturu i u oblasti književnosti i u oblasti znanosti i publicistike, a posebno što se iste knjige pojavljuju svake godine za trijenalnu nagradu Tomo Vereš! Praktično jedna knjiga napisana, primjerice 2015. godine, u peridu 2013.-2015. ne mora biti najbolja, ali u periodu 2014.- 2016. može da bude najbolja!!!
Jasno je da se uz sve ovo već unaprijed mogu eliminirati knjige i autori koji ne mogu dobiti nagradu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj g. Tomislava), kao i kjige i autori koji su favoriti, jer se i tu isključivo forsira bunjevština i pomalo šokština.
Puno je još magle (što je s Hrvatima u Srbiji koji pišu na srpskom jeziku, oni nisu dio hrvatske kulture sa ovog prostora?), nejasnoća u kriterijima i netransparentnosti u nagradama Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, ali u tome se najbolje snalazi g. Tomislav, pa je pod đermom na salašu u Đurđinu proglašen jedinim živim velikanom među 57.900 Hrvata u Srbiji. A rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu još zvrji prazna!
Branimir Miroslav Tomlekin
