Volio je Boku ljubavlju bez kraja Bila mu je Boka Svjetlost oba oka I skrivena nada Da će kada-tada Opet svjetla biti. Iz Boke je nik'o, Miris mora disao, Al' nije obik'o Hodit pokisao. Bila mu je Boka Suza nasred oka I rijeka duboka Koju, kad bi htio, Pregaziti nije Nikada ni smio. Volio je ljude I dobre, i hude, Vjerovao Bogu Da i slijepi ljudi (kada Bog im sudi) Voljet Dom svoj mogu. Nikad svojom voljom Za sudbinom boljom Otišao ne bi I dao baš sve bi Da vode duboke Sasušiti mogu Pa da čilih nogu U njoj živjet smije Kao nekad. Prije. Bila mu je Boka Voćka puna soka, More čisto, mirno. Planina visoka Koje nikad niko Nije kletvom dirn'o. Trpio je mnoge pokore i zlobe, Boli što i kosti ljudske drobe. Volio je Boku ljubavlju bez kraja, Ćutio da ona i s Bogom ga spaja. Bez ijedne suze, Bez srca drhtaja Smrt ga podla uze. Još i danas Boka Živi mu sred oka, Ali svjetla nema. Mrak je. Kamen šuti. Putem mu do groba U to noćno doba Uzdasi su nijemi razasuti. Možda i noć ipak Uskrsnuće sluti!? Malkica Dugeč, 5. 9. 2019.