Zidovi snivaju sjene

Davno ugaslih meteora

U zaspale sate ostavljam 

na stolu knjige mudre

tiho svjetiljku gasim

zidovi već snivaju sjene

u moru mašte i zaborava

na ležaj brige svoje bacim

san mi se iz kuta ceri

broji bore i opore misli

na čelu mome

glasove odnekud čujem

budilnik stari na prozoru bdije

ispija polako noćne ure

udvara se gorskim vilama

u jutarnjoj rosi usnule tišine

blistava putanja rasutog sjaja

davno ugaslih meteora

na uvelim granama mladosti

umire dah mjesečine

tmina grli život moj sve jače

ispruženih ruku do praskozorja

nestajem u nemiru svome

Mijo Arapović