Hrvatski Fokus
Kultura

Veselim se susretu

Izložba Marijane Pende

 
 
Izložba „Veselim se susretu“ dubrovačke umjetnice Marijane Pende  otvorena je u četvrtak, 12. prosinca 2019. u splitskoj Galeriji umjetnina. Riječ je o instalacijama koje izmiču jasnim definicijama, propituju moć umjetnosti i njen odnos prema društvu. Dubrovačka umjetnica izlagala je ove radove sa Izvorom Pende i Slavenom Toljem u paviljonu Arsenale Nord na 58. Venecijanskom bijenalu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/12/foto58273.jpg
Praksa Marijane Pende, koja je isključivo posvećena skulpturi, razvija se duž dvije glavne smjernice, međusobno različite i naizgled proturječne. Umjetnica se, zapravo, kreće između jednog pristupa estetsko-osjetilne naravi, usmjerenom k tome da razvije izravan i osjetilni odnos s promatračem te drugog zahtjevnijeg načina koji se je, razvio iz interesa za oblicima s kojima proizvodni sustavi uvjetuju sadašnjost, živote ljudi i okoliš. U prvom slučaju pažnja je usmjerena izravno ka promatraču, to jest prema krajnjem korisniku, koji dijeli vlastiti fizički prostor s umjetničkim djelom u odnosu vidne blizine: umjetnica zahvaljujući djelu nastoji istražiti perceptivne i emotivne potencijale skulpture. U drugom slučaju fokus umjetnice je usmjeren na društvo, subjekt koji je fizički udaljen od promatrača u trenutku kad on izravno doživljava djelo: umjetnica pažnju usmjerava prema kolektivnim aspektima, društvenim, ekonomskim i političkim dinamikama u koje je djelo uronjeno, to jest, u kulturni kontekst iz kojeg je proizašlo.
 
Kao što i dokazuju nedavni radovi Looking forward to seeing you, (A) i (B) koegzistiraju u Pendinom istraživanju. (A) ograničava polje istraživanja na doživljaj kojeg stvara djelo, to jest, na osobni odnos u kojem djelo djeluje privlačeći pogled i percepciju korisnika na centripetalan način te, na određen način, sužava emotivne aspekte djela. S druge strane, (B) širi pažnju prema van, prema kontekstu, usmjeravajući pažnju prema potencijalima djela koji bježe od središta, u nekoj vrsti širenja prema političkoj dimenziji. Oba su aspekta, u svojoj komplementarnosti, jednako važna za umjetnicu te joj istodobno dozvoljavaju pogled u dva različita smjera, kao bog Janus sa dva lica, kao neka vrlo plodonosna razrokost. (iz teksta Daniela Capre)
 
Djela ostvarena za izložbu u Veneciji nastaju iz kombinacije metalnih dijelova i pleksiglasa, koloriranih i racionalnih, s drugim elementima koji su materijalniji i zavodljiviji, a koji su zapravo plod intenzivnog eksperimentiranja provedenog tijekom nekoliko godina u TUP-u, dubrovačkoj tvornici koja proizvodi ugljeno-grafitne komponente za mehaničku, električnu i prometnu industriju. Razlika u materijalima je vrlo očita, u njihovom obliku, konzistenciji pa čak i u boji: ravne crte i homogene površine se, zapravo, suprotstavljaju mekanim oblicima i zagasitom sivilu, koji podsjećaju na tkanine i, općenitije, na anikoničko slikarstvo. Pende, zapravo, provodi dijalog između dva svemira koji su perceptivno i konceptualno udaljeni, a koji pružaju promatraču poticaje različite osjetilne prirode: u prvom slučaju su to vidni poticaji, budući da se baziraju na boji, obujmu i svjetlosti; u drugom slučaju se radi, međutim, o poticajima taktilne naravi, budući da su naglašena epidermička i materijalna svojstva površine.
 
Ploče od pleksiglasa u boji pravokutnog oblika (montirane na metalne tube u kvadratne odjeljke) daju strukturi čvrsto definiran vizualni ritam, karakteriziran prisustvom više ploha, paralelnih ili postavljenih pod pravim kutom. Zbog intenzivnih i homogenih boja te pravilne postavljenosti ploha očita je referenca na primarne elemente tipične za avangardne pravce modernističke arhitekture, posebno u vezi s korištenjem pojednostavljenih površina te konstrukcije u volumenu prislanjanjem sljedova površina, kao što nalazimo u djelima Thea von Doesburga ili Gerrita Rietvelda. Umjetnica, posebice od potonjeg, nasljeđuje sposobnost komadanja prostora u odvojene elemente kao što su mnogokuti i paralele pipedi, a koji skulpturama daju sintetičku, nikad masivnu, prostornost. Osim toga – kako se često događa u arhitekturnim uradcima Ludwiga Miesa van der Rohea – obujam djela je određen prisustvom razina koje nikad ne određuju zatvoreni oblici, već, naprotiv, raspoređeni su u slobodnom obliku i dozvoljavaju pogledu da se ne prekida oštro.
 
Još jedan element koji učvršćuje opažanje lakoće i nedostatka volumena jest prozirnost pleksiglasa (koji se dijelom i zrcali). Takav aspekt, zapravo, sugerira kontinuitet između vanjskog dijela i unutrašnjosti skulpture budući da se elementi koji karakteriziraju kontekst mogu savršeno dobro vidjeti unutar pravokutnih ploha u boji, kao da su iscječci svijeta koji se gledaju kroz stakleni prozor. Zahvaljujući ovakvom načinu, djelo stremi k tome da se pomiješa s onim što ga okružuje, sugerirajući promatraču suštinski kontinuitet između skulpture i konteksta koji se neprestano preklapaju jedno preko drugog. Krajnji element dijaloga između konteksta i djela Looking forward to seeing you proizlazi iz projekcija u boji na tlo (ili pregradama) ploha od pleksiglasa: područje djela se proširuje, granice se miješaju i ono širi svoje vlastito prisustvo u interakciji s prostorom, s kojim se miješa, zahvaljujući svjetlu koje prelazi preko njega.
 
Potpuno drukčije prirode su mekane površine skulpture, koje je umjetnica ručno izradila koristeći lateks i ugljeni prah (ugljeno-grafitni), čija je konzistencija slična organskoj sedefastoj tkanini koja podsjeća na mekoću ljudske kože i koja se, kad zapuše vjetar, lagano miče. To su kromatski neutralne površine koje potiču promatrača da doživi taktilno iskustvo, da čita i upoznaje pojedinosti površine služeći se jagodicama prstiju, kao što to obično rade osobe koje ne vide, iako to, očito, nije dozvoljeno. Ako ovo, s jedne strane, dovodi u pitanje skulpturu kao strukturu koja volumenom zauzima prostor i određuje njihovu interakciju, s druge strane, Pende – svjesna činjenice da se uobičajena pravila interakcije između promatrača i djela u izložbenom prostoru baziraju na isključivom korištenju osjeta vida – potiče promatrača da zamisli ono što prsti nikad neće moći iskusiti. Ili možda ono što će samo djeca napraviti kad se nađu pred umjetničkim djelom, ne obazirući se na konvencionalne načine ponašanja, koristeći trenutak manjka pažnje roditelja.
 
Mekani dijelovi skulptura podsjećaju promatrača na pokrivače ili na druge sustave zaštite, predmete koji služe za očuvanje ili kao zaštita ljudi od hladnoće, kiše ili drugih nepogoda: to su, dakle, sustavi brige o tijelu i moguće je mislima proširiti te svrhovitosti na djelo čiji su dio. Događa se dakle, bar s konceptualne točke gledišta, da jedan dio djela preuzme brigu sam o sebi, kao što to napravi osoba koja pokrije svoje tijelo pokrivačem dok drijema nekog zimskog popodneva. Osim toga, takvi dijelovi skulpture ostvareni su u materijalu koji ima vrlo privlačne elemente, ne samo zbog njihove omotavajuće konzistencije, već i zbog njihove sposobnosti da podsjete na sadomazohističku erotsku maštariju koju karakterizira upotreba određenih seksualnih igračaka i senzualnih odijela koja se omotavaju izravno oko kože.
 
Pende je počela eksperimentirati s primjenom ugljena i grafitnog praha nakon što je izvršila istraživanje o radu i uvjetima rada u TUP-u, staroj tvornici nastaloj u doba Jugoslavije pedesetih godina dvadesetog stoljeća, smještenoj u centru Dubrovnika te koja je nepromijenjena prešla iz socijalističkog perioda u današnji kapitalizam. Tijekom jednog od razgovora saznaje da, u fazama proizvodnje komponenata, tvornica proizvodi velike količine otpadaka koji se smatraju običnim neproduktivnim otpadom odbačenim iz proizvodnog procesa. Umjetnica instinktivno pita može li ona za sebe uzeti te materijale, iako isprva nije imala nikakvu ideju za što bi ih mogla koristiti. Međutim, zaintrigirali su je te počinje osjećati neku instinktivnu privlačnost metalne sjajnosti crne boje ugljena i dubokog sivila grafitnog praha. Tijekom narednih mjeseci Pende počinje koristiti te otpatke u svojim skulpturama, isprva kao čvrste komadiće, a kasnije kao prah koji primjenjuje kombinirajući ga s drugim tvarima.
 
Ovo eksperimentiranje vodi umjetnicu ka stvaranju pravog mekanog omotavajućeg materijala sivih tonova boje i mekoće koja je tipična za tkanine, a koji je kasnije postao jedan od sastavnih dijelova djela Looking forward to seeing you, zajedno s vizualnim elementima izrađenim od metala i pleksiglasa. Ono što je umjetnica izvela je materijal koji je u isto vrijeme i umjetan i organski: umjetan zbog načina izrade, a organski jer je baziran na upotrebi ugljena i lateksa.
 
Proces koji je Pende pokrenula je dokaz kako ti otpaci mogu dobiti i nastavak svoje priče i pridonijeti našoj sadašnjosti preokrenuvši njihovo stanje otpatka proizvodnog procesa, situacije koja u našem suvremenom ekonomskom modelu cinično izjednačuje stvari i ljude. Umjetnica je, zapravo, izvela poetički pokušaj dovođenja otpadaka, odbačenih i zapuštenih elemenata, u središte naše pozornosti dajući im na taj način novo dostojanstvo, novi razlog postojanja, daljnju mogućnost koja nije predviđena proračunom. Ovaj čin iskazuje jaki idealizam i eksplicitno izražava kritiku našeg proizvodnog sustava koji se bazira na rasipanju sredstava i na čisto ekonomskoj kvantifikaciji naših radnji, bez i najmanjeg vrednovanja ambijentalne tipologije bazirane na realnoj održivosti našeg djelovanja. Korištenje nečega što je otpadak ne predstavlja samo anarhičnu ili situacijsku gestu preokretanja vrijednosti koje su uobičajeno pripisane stvarima, već je to politički čin. To je, zapravo, iskaz vjerovanja u jedan drugi svijet u kojima roba ili sredstva koje koristimo nisu samo banalni troškovni faktori, već su konkretni elementi koji posjeduju fizički oblik, težinu, povijest i svrhu o kojima moramo voditi računa u trenutku kad su dio našeg života. U ovom možda nesvjesnom stavu, nalazi se i (mala) doza utopije: autoričina želja da sugerira promjenu svijesti upravljanja proizvodnim sredstvima skrećući pažnju na rasipanje i druge nepravilnosti našeg ekonomskog sustava. Sve ovo se ne sugerira u obliku manifesta, to jest, kao općeniti izraz volje, već primjerom, a to je najviši oblik konkretizacije misli koju se želi oživiti.
 
U djelu Looking forward to seeing you Pende stavlja zajedno ogromnu količinu međusobno suprotnih podražaja. Nisu to samo suprotnosti centripetalno/centrifugalno koje se odnose na interakciju između promatrača i djela u kontekstu, dvojnost vid/dodir, suprotnosti među materijalima racionalnih/emotivnih (pleksiglas/ugljen i grafit) koji se svode na suprotnost hladno/toplo ili na opreku anorgansko/organsko. Primjećuje se, međutim, i opreka stvarnost/utopija s obzirom na koju umjetnica iskazuje mogući odnos zahvaljujući vlastitom činu.
Pendino djelo je, u krajnjoj analizi, estetsko-dijaloško sredstvo koje naglašava i nama predočava kulturalna, estetska, filozofska proturječja svojstvena čovjeku i našem vremenu. Međutim, to je, općenito, i dokaz da se umjetničko djelo može tumačiti samo sa sviješću da je ono nakupina oblika, namjera, poticaja koji su heterogeni, a ponekad i suprotni. Elementi su to koji stvaraju otvoreni višeznačni sustav koji ima svoje zahtjeve, jednako potrebne, hitne, neizbježne. Ostaje na promatraču – nakon što je uočio te beskonačne suprotnosti – da ih nikad ne prestane nanovo sastavljati.
 
Marijana Pende diplomirala je 2008. godine skulpturu i instalaciju kod Roberta Pozzobona i suvremenu glazbu kod Nicole Cisternina na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji. Pozvana je na rezidenciju u German Kulturamt Frankfurt u Frankfurtu na Majni. Svoje radove izlagala je u Galeriji Prsten, HDLU u Zagrebu i Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku. Sudjelovala je na izložbi Atelier Aperti na 51. Venecijanskom bijenalu s najboljim studentima talijanskih umjetničkih akademija te na nekoliko izložbi poput Classroom #1 u Museo Madre, Napulj; Odbijeni u Arsenalu Veneciji; Emocije kohabitacije, Galleria d ' Arte Moderna Palazzo Forti u Veroni i Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu; Trijenale hrvatske skulpture, Gliptoteka HAZU u Zagrebu 2012., 2015. i 2018. godine. Marijana Pende održala je samostalnu izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Gliptoteci HAZU u Zagrebu, Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli, te Muzeju Palazzo Costanzi u Trstu. U organizaciji Umjetničke galerije u Dubrovniku izlagala je sa Izvorom Pende i Slavenom Toljem u paviljonu Arsenale Nord tijekom 58. Venecijanskog bijenala, 2019. Marijana Pende živi i radi u Dubrovniku.
Izložba je otvorena do 5. siječnja 2019. godine.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Robujemo svjetskim kretanjima u umjetnosti

HF

Počelo 62. splitsko ljeto

HF

Novi ciklus akrila Lorena Ligorija

HF

Potopljeni vrtovi Tanje Deman

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...