Sučeljavanje – plagijat performansa

Ni s od sučeljavanja, bio je to reality višeboj

Ono što se na Hateveju zbivalo u utorak 17. prosinca 2019. od 21 sata pa nadalje pod naslovom „Sučeljavanje predsjedničkih kandidata“ toga jednostavno nije bilo, već se radilo o nekakvom reality višeboju. Uostalom kandidati nisu ni stajali sučelice, već jedan do drugoga pošlihtani abecednim redom iza govornica. Možda bi se moglo, šahovskim rječnikom, reći kako se radilo o simultanci Predsjednice s deset izazivača. Ili o nastupu jednog „performera“ u društvu deset bilmeza. Na hrvatskom: sučeljavanje će se moći dogoditi u drugom krugu, kad ih ostane dvoje/ica. Što su gledatelji mogli doznati o kandidatima, a navodno ih je oko 700 tisuća gledalo „sučeljavanje“, dakle nešto što se nije dogodilo, nejasno je. Svejedno mnogi analitičar i naročito stručnjaci za odnose s javnošću, ustvari za manipuliranje njome, odmah su procijenili tko je prošao dobro, a tko loše, a neki čak tvrde kao će taj „cirkus“ značajno utjecati na rezultate izbora.

Gledatelji su, površno, upoznali kandidata Nedjeljka  Babića i Dejana Kovača u čijim istupima su možda najviše uživali Ante, Antiše, Tune… naročito kao An-tun-tuni. Katarina Peović je kod ostarjelih „ultraša“ izazvala nostalgiju za Frakcijom crvene armije (RAF) i Crvenim brigadama, pa tamo sve do Oktobarske. Kako više nema radničke klase ona bi vjerojatno robote natjerala na „tajkune i bankare“, a njih je ovdje manje od stotinjak pa bi onda i ostali, kako je i red, došli na red. Ostali su javnosti uglavnom poznati i bez tog „sučeljavanja: Nas trosatni reality ne će zanimati već pojava redatelja dokumentaraca Darija Juričana koji se predstavlja kao „Milan Bandić“. Izgleda da se nije uspio civilno „prekrstiti“, zasad, pa ćemo u nastavku pretpostavljati, radno, kako se on predstavlja kao „Napoleon“. Nekada su takvu osobu koju bi duboko ušla u tuđi lik, Napoleon je, mislim, bio najpopularniji, vodili u jednu ustanovu na zapadnom dijelu grada kako bi ga razuvjerili. Po uspješnom razuvjeravanju vraćao se doma, a o neuspjehu bolje ne pisati. Dakle dotični filmaš Juričan (neostvareni „Bandić“ zasad) se kandidirao za predsjednika države i od svega napravio odvratni performans.

Odmah o „performansima“, načelno. Čim vidim, čujem kako se nekakav umjetnik, bilo koje umjetnosti, odao performansima, žao mi ga. Tolika volja, talenta niotkuda, a sve već napisano, narisano, komponirano, snimljeno… prije. Izlaz je performans, od onih „blagih“ đpđut pišanja na javnom mjestu, do javnog rezanja „požiraka“ (žila). To je moj „performans“ o performansima. Već sam film držim daleko više industrijom, propagandom, „montažom“ virtualnog kako bi se dobilo „stvarno“…, a onda je valjda jasno koliko držim do filmaševa performansa.

Ali nije to sve – Juričanov performans je – plagijat. U „regionu“ je taj film već odigran, u Srbiji prije nekoliko godina. Odigrao ga Ljubiša Preletačević-Beli, mislim za Vučića, ali nevažno za koga. Pojava tog „Napoleona“ među kandidatima svakako nije ono najgore. Još gore je što ga je nahvalila cijela medija, brojni noćni kljucači i pipkari po internetu, a naročito gurui odnosa s javnošću i soj analitičara (macani, mamićke, relkovići…) amorfna skupina manipulatora. Odvratno, a radi se o tomu da se bitna funkcija, njena uloga, smisao, izbor… potpuno liši svakoga smisla. A ona je simbol države. To je ta igra. Ukoliko bi ovakav (sličan) izbor predsjednika države opstao treba ga u cijelosti prepustiti DIP-u. Neka obavi najprije kandidaturu, izabere kandidate, kao za reality Farmu, onu televizijsku, a zatim i izbor, ali sve iza strogo zatvorenih vrata, i za, i iza, izabranoga – pusti dim. Kad sam već kod „Napoleonog“ plagijata performansa, ništa ni od toga. Pravi je izveo onaj koji je „skupio“ jedan potpis, svoj, i prijavio kandidaturu. Sam svoj kandidat, sam svoj glasač, sam svoj predsjednik – to se zove jedan fini kulturni performans.

Mato Dretvić Filakov