Dubinski utjelotvoruje milenijsku memoriju

Predstavljena monografija splitskoga likovnog umjetnika Zlatana Dumanića

Dumanić: Ostavština naslov je bogato opremljene monografije koja je predstavljena u srijedu, 22. siječnja 2020. u splitskoj Galeriji umjetnina. Monografiju su predstavili, autori, kustosi i Dumanićevi prijatelji Branko Franceschi, Antun Maračić, Ivica Župan i Toni Horvatić.

Inicijativu za objavljivanje monografije splitskoga likovnog umjetnika Zlatana Dumanića pokrenula je Galerija umjetnina, a priključio joj se Marko Marin, poduzetnik, prijatelj i kolekcionar Dumanićevih djela. Ova sinergija u financijskom i provedbenom aspektu omogućila je da monografija obuhvati sve oblike Dumanićevog stvaralaštva: performans, slike u svim medijima, dnevnike, umjetničke i eksperimentalne knjige, objekte. Dvojezična je, objavljuje tekst Tonija Horvatića koji kontekstualizira Dumanićev rad unutar splitske scene te ranije objavljivane tekstove Antuna Maračića, Ivice Župana i Ivane Mance, a sve uz uvodnik urednika Branka Franceschija i svojevrsni pogovor kojeg je napisala Adrijana Perojević. Adriana Perojević popisala je cjelokupnu Dumanićevu umjetničku ostavštinu i dokumentaciju zatečenu u njegovom stanu. Dizajner je Viktor Popović, a knjiga na 400 stranica uz navedene tekstove iscrpan životopis i bibliografiju, objavljuje i niz dokumentarnih fotografija te reprodukcije njegovih umjetničkih radova.

Zlatan Dumanić (Split, 1951.-2017.) završio je srednju i Višu pomorsku školu u Splitu, te položio kapetanski ispit 1979. godine. Više od dvadeset godina proveo je na moru kao kadet, časnik i zapovjednik brodova različitih domaćih i svjetskih kompanija, a jedno vrijeme je predavao i u Srednjoj pomorskoj školi u Splitu. Nastupio je na četrdesetak samostalnih te sudjelovao na većem broju skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu na kojima je do izražaja dolazila njegova artistično-začudna originalnost.

„Dumanić je bio rođeni performer“, kazao je Branko Franceschi, ravnatelj Galerije umjetnina. „On je suvremena verzija osobenog spoja više notornih splitskih karaktera. Počevši od kavalira i udvarača prijapske upornosti, preko bonvivana i kicoša pa sve do anarhista, egzibicionista i redikula, Dumanić dubinski utjelotvoruje milenijsku memoriju svog grada u realizaciji tipičnog oblika nezavisne i samomisleće individue. I to nikad kroz ekstreme ili ekscese, uvijek u uljuđenim gabaritima urbanog koda, jer – podsjetimo se njegovih riječi – performans i nije do umjetnost ponašanja“, kaže Franceschi.

„Pretjerana sloboda i manjak proračunatosti u praksi umjetnika Zlatana Dumanića u startu će demoralizirati kunsthistoričara koji svoje odane suradnike pronalazi u većini razumnijih autora čiji je izraz stiliziran i pregledan, plod pravocrtnije evolucije. Zlatan, u tom smislu, 'ne surađuje', on je hirovit i prepušten stihijskim naletima kreativnih poriva; zanat, stil, medij, žanr… za nj su desakralizirane kategorije koje bira i primjenjuje bez suvišne impresioniranosti i respekta, prema karakteru trenutnog nadahnuća, ne zadržavajući se nigdje više nego što mu nalaže važnost sadržaja koji mora priopćiti i kojemu se jedino pokorava“, piše u svome tekstu o umjetniku Antun Maračić, likovni umjetnik, kustos i kritičar.

Zlatan Dumanić umjetnik je autodidaktik čija aktivnost počinje 1969. godine u okviru alternativnog ogranka Crvenog peristila, Grupe 3i čiji je član i Dumaniću blizak Vladimir Dodig Trokut. Počinje izlagati 1970.godine u Splitu gdje je s Vladimirom Dodigom napravio izložbu „Nijedna stvar ili osoba“. Dumanić je izlagao svoja djela u Zagrebu, po izlozima knjižara Mladost, Znanje i Moderna vremena, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika (u Galeriji proširenih medija), Galeriji Gradska, Galeriji Vladimir Nazor, galeriji Matice hrvatske te Galeriji Miroslav Kraljević; u Splitu u Pomorskom muzeju, Galerijama Dioklecijan, Alfa, Protiron, Ghetto, Salonu Galić i galeriji fotografije; u Velikoj Gorici u Galeriji Galženica te u Galeriji umjetnina Grada Slavonskog Broda, u Likovnom salonu Vladimir Becić te u Rijeci u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (u Malom salonu) i Multimedijalnom centru, odnosno Galeriji O.K. te Galeriji Kovačka 3 u Dubrovniku. Posljednja Dumanićeva samostalna izložba „Rodrigina 2, Split“ održana je 2008. godine u Umjetničkoj galeriji Dubrovniku kojoj je predstavljen njegov jedinstveni životni i radni prostor na adresi Rodrigina2, Split. Ta izložba proglašena je najboljom izložbom u 2008., od strane stručnog suda HDLU-a Zagreb.

Prva Dumanićeva skupna izložba održana je u Studentskom klubu u Splitu u Omladinskom salonu 1973. godine, a posljednja 2007. godine u okviru 35. splitskog salona u Podrumima Dioklecijanove Palače u Splitu. Također, izlagao je i u inozemstvu, u Skenderiji u Sarajevu, Kommunagalerie u Berlinu, Budapest art expo u Budimpešti, St. Gallen i College Jacques Cartier u Francuskoj te jedna od najupečatljivijih izložbi 2005. godine, u Veneciji, na 51. venecijanskom bijenalu gdje je s petoricom kolega umjetnika predstavio Hrvatsku s izložbom „1:1“. Petorica suučesnika Paško Burđelez, Alen Floričić, Tomo Savić Gecan, Boris Šincek i Goran Trbuljak te Zlatan Dumanić objasnili su izložbu kao odnos dvoje ljudi, tj. komunikacija dvije odvojene individue. Izložba je uključila širok raspon radova nastalih od 1960. godina do danas u svim medijima, od klasičnog slikarstva do fotografije, videoradova, interaktivnih projekata koji uključuju interakcije pojedinaca, govor i pokrete tijelima, s ciljem da prividno poveže one koji su po definiciji odvojeni. Dumanić je izložio ručno izrađene brodove u selekciji Slavena Tolja, a koji, kako piše Ivana Mance u predgovoru kataloga izložbe „nisu makete ni skulpture, jer ne prikazuju i ne stoje umjesto pravog broda, štoviše, napravljeni od autentičnih materijala i testirani na površini splitskog mora, oni su prije brodovi u malom”. Ručno izrađeni brodovi za Dumanića simbol su poštivanja i sjećanja na dugogodišnju pomorsku karijeru te glasnici nade, želje i radosne vijesti.

U svijet akcija i performansa Dumanić ulazi 1969. godine s „Bojanjem galeba u crvenu temperu“ na Čiovu pored Splita. Dva najupečatljivija performansa Dumanić je izveo 2002. godine na Festivalu Akcija-Frakcijau Multimedijalnom centru SC u Zagrebu pod nazivom „Moralna vertikala“ te u Galeriji Ghetto u Splitu 2005. godine s akcijom „Nije dugo ostala zbunjena.“ Dumanić je izveo svoj posljednji performans 2008. godine na manifestaciji Dani otvorenog performansa u Splitu u kinu Zlatna vrata.

Za duge plovidbe i kapetanskih dana, od 1970. nadalje, Dumanić je crtajući i pišući oslobađao svoju umjetničku narav izrađujući unikatne ručno rađene eksperimentalne knjige, poznatije kao brodski dnevnici. Također, autor je pjesničkih zbirka i libreta, kao „Važan je ananas“ (1985.), „Umjetnost strpljivog čekanja“ (1997.) i „Moneyshot“ (2000.). Autor je niza multimedijalnih akcija, performansa, ručno rađenih eksperimentalnih knjiga te više autorskih izdanja knjiga, pjesničkih zbirki i libreta. Autor je i jednog murala u Žrnovnici.

Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split od 1986. godinei Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika Zagreb, od 2001. godine. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika u Zagrebu nagradilo ga je godišnjom likovnom nagradom za najbolju izložbu, Rodrigina 2, Split, održanu u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku 2008. godine. Posljednjih nekoliko godina kontinuirano je radio u mediju štafelajnog slikarstva, a u svojim slikama bio je zaokupljen vlastitom egzistencijom, koja kroz erotske i ljubavne teme i motive, poprima svakodnevne, dnevničke ili komične oblike.

Zlatana Dumanića, bez sumnje, pamtit ćemo kao umjetnika koji je granicu između umjetnosti i života postavio krajnje labavo. Jedan od razloga je taj da „profesionalni“ umjetnik nikada i nije bio; radnu je službu proveo kao kapetan velikih, prekooceanskih brodova; preuzimao je odgovornost za brod, teret i sudbine ljudi, a umjetnost je stvarao usput, kao što se usput hoda ili diše. Drugi razlog je povijesni; umjetnošću se baviti počeo kao mladić koji je stasao krajem šezdesetih godina, u vremenu kada se mlada generacija snažno bunila protiv establišmenta na svim društvenim područjima uključujući i umjetnost, kojoj je nastojala osporiti prerogative koji su je držali podalje od svijeta života – od društvenih masa, od svakodnevice, od javnog prostora, od škakljivih pitanja. Treći razlog je, naravno, Dumanićeva osobna, vlastita anima: neposlušna, neustrašiva, zaljubljiva, maštovita, intelektualno znatiželjna, praktično domišljata; i baš kao takva uvijek spremna na poricanje stvarnosti.

Nives Matijević