Glina je u Republici Hrvatskoj mjesto prve bitke za obranu suverenosti i samostalnosti matične države
Gdje je bio podignut Glinski ustanak? Logično: u Glini. Ponavljam: Glinski ustanak, ovaj peti u 20. st., i on srpski i protuhrvatski, dogodio se u Glini. Ne drugdje u RH,[1] a nipošto u RS-u. No, gdje je Glina? Naravno na ozemlju RH. Ukratko: Glina[2] je naselje na SZ Banovine, oko 53 km JJI od Manduševca na zagrebačkom Trgu bana J. Jelačića. Na toj udaljenosti, dolje, centar je Gline (glinski gradski park, tj. Trg bana J. Jelačića) i u tom centru zgrade najvažnijih lokalnih ustanova – gradskog poglavarstva, nove crkve sv. Ivana Nepomuka i sjedišta današnje Policijske postaje Glina.
Nesporno, Glina i glinski prostor (543 km²) nalaze se u području zagrebačke makroregije, ali preko rijeke Kupe, u zoni 30 – 70 km J (južno) od Zagreba. Zračna udaljenost između središtâ Zagreba i Gline, već je rečeno, iznosi oko 53 km. Oboje, i Glina i glinski prostor, zadnjih stotinjak godina gravitiraju prema 30-ak km udaljenom Sisku, svomu regionalnom središtu koje i samo gravitira prema Zagrebu. U proljeće 1991. godine na glinskom prostoru živjelo je 23.040 stanovnika: 8.041 Hrvat i 13.975 Srba te 1024 ona koje sam nazvao „ostalima“.
Upravo tu u centru Gline, pokraj gradskog parka (spomenuti Trg bana Josipa Jelačića) i odatle kojih 500 – 750 m prema jugoistoku (JI) („Skver“,[3] danas Trg dr. Franje Tuđmana) i prema J („Karlovačka“,[4] danas Ulica kralja Tomislava) nalaze se sva (četiri) mjesta događanja, tj. mjesta napada na (tri) autoophodnje i na sjedište Policijske stanice (PS) Glina.
Izgled mjesta događanja iz 1991. godine do danas se bitno promijenio; svako je od njih danas više-manje neprepoznatljivo, ili je pak jedva prepoznatljivo. Očevid na njima, kako kojem, nije se mogao provesti nikako, ili se nije mogao provesti odmah, jer to nije JNA; danas taj propust nije moguće, ili nema smisla ispravljati (protek vremena, radikalna promjena izgleda – ulice i trgovi u pojedinostima nisu isti kao 1991. godine, npr. glavna zgrada sjedišta PS Glina, zapaljena (od strane Srba) u ljeto 1995. godine, potpuno je srušena (od strane Hrvata) potkraj proljeća 2011. godine, a bivši aneks te zgrade nova je glavna zgrada sjedišta PP Glina) (na slici).
Valjda više nitko ne može i ne će zanijekati da je 26. 6. 1991. godine bila napadnuta PS Glina, i to upravo u Glini. No, nije baš toliko sigurno da je cilj srpskoga napada bila samo PS Glina. Ona je tada, sredinom 1991. godine, bila posljednje mirnodopsko uporište vlasti RH na glinskom prostoru pa je Srbima bila smetnja da potpuno ovladaju Glinom te ju pretvore u ishodište za prodor prema Kupi (Zagrebu) i prema Petrovoj Gori [Gvozd (srp, Vrginmost), Topusko i dr. mjesta uglavnom nastanjena Srbima), budući da su najutjecajniji glinski SDS-ovci (Dušan Jović, Velibor Matijašević, Petar Kralj, Mile Paspalj i dr.] Glinu smatrali središtem Banovine i Korduna te držali da najprije treba ovladati njome pa onda naseljima Hrvata i tako ostvariti ciljeve prodora prema Kupi i Petrovoj Gori.
No, dovoljno je znati: Glina i glinski prostor nalaze se na Banovini. Glinskom ustanku i tamošnjim događanjima s početka 1990-ih ime sam dao prema Glini, jer su se zbili samo u njoj i nigdje drugdje u okolici.
I sad malo o Banovini. Danas tako nazivamo dio područja zagrebačke makroregije J od rijeke Kupe ili uglavnom 30 – 100 km I i JI od zagrebačkog Trga bana J. Jelačića, odnosno najveći dio prostora nekadašnjih banskih vojnokrajiških graničarskih pukovnija, prve – glinske i druge – petrinjske. Nekada se prostor tih dviju pukovnija nazivao Banovinom, Banskom krajinom, Banijom. Kasnije, od kraja 1920-ih, tj. od 1930-ih do 1990-ih, dio tog ozemlja RH javno se nazivao Banijom, djelomično i Kordunom (općina Vrginmost!). Ali, više nije tako.
Prostor nekadašnjih banskih graničarskih pukovnija danas gotovo u cijelosti pripada Sisačko-moslavačkoj županiji (tu se zove Banovinom), a okrajak teritorija glinske pukovnije koji je pripao Karlovačkoj županiji smatra se samo Pokupljem. Dakle, Banovina je prostor između rijekâ Kupe (S) i Une (JI) te između Petrovca, tj. vrha Petrove Gore (Z) i rijeke Save (I), ali bez područja općine Lasinja – 82 km² – i selâ Banski Moravci i Banska Selnica (područje grada Karlovca).
Banovina i Banija danas nisu sinonimi.[5] Ipak imaju dvije zajedničke karakteristike: prvu, Zrinsku Goru i, drugu, rijeku Glinu. Zrinska Gora (vrh Prisjeka,[6] 616 ili 617 m/nm i oko pet km Z od sela Zrin) glavni je banovinsko-banijski brdski sustav – većinom je obrastao šumom (bjelogorica), a obiluje vodotocima (izvori, potoci, rječice). Inače, Srbi tu goru zovu “Šamaricom”, premda je ovo ime za njezin sljemenski predjel, onaj između selâ Lovča i Kobiljak.[7] Rijeka Glina najveći je banovinsko-banijski vodotok (desna pritoka rijeke Kupe, u donjem dijelu svoga toka s lijevog priobalja prima vodu rječice Čemernice, a zdesna vode rječicâ Buzete i Maje); Banovinom još teku rječice Petrinjčica (desna pritoka rijeke Kupe),[8] Sunja (desna pritoka rijeke Save) i Žirovnica (lijeva pritoka rijeke Une; Srbi je zovu Žirovac). Od sela Maljevac do sela Katinovac[9] rijeka Glina granični je vodotok između RH i BiH, dočim je njezino korito između selâ Hrvatsko Selo i Gornji Viduševac od 1930-ih do 1990-ih godina smatrano međom “Banije” i Korduna. Inače, sve vode što teku Banovinom ili po njezinim rubovima dio su crnomorskoga slijeva.
Banovina (gradovi Hrvatska Kostajnica, Glina i Petrinja; općine Dvor, Gvozd, Hrvatska Dubica, Sunja, Topusko, Donji Kukuruzari i Majur) ima 2501 km². U proljeće 1991. godine tu je živjelo 115.226 stanovnika (38.141 Hrvat, 68.693 Srbina te 8392 ostala).
Prethodna “Banija”, ona koja je postojala od 1930-ih do 1990-ih (općine Dvor,[10] Glina, Kostajnica i Petrinja (uključivši dva sela na lijevoj obali Kupe: Brest Pokupski i Malu Goricu!), kao i općina Sisak /samo manji, sunjski dio/) rasprostirala se na površini od 2091 km², a u proljeće 1991. godine imala je 100.320 stanovnika (33.815 Hrvata, 58.874 Srbina i 7631 ostalog).
“Banija” je suvremeni srpski naziv za privremeno izgubljenu (?!) srpsku, tj. krajinsku zemlju u RH, a ne naziv za područje prvobitne Banije; nije čak ni naziv za područje prethodne Banije, one koja je postojala između 1930-ih i 1990-ih.
Ne mogu reći koji prostor zauzima srpska Banija. Valjda to više nije „sve do Kupe“! Ali, Glina i dio njezine okolice zacijelo jesu.[11] Današnja je Banovina prostranija od prethodne “Banije”, no zato je slabije napučena ne samo od nje nego i od suvremene srpske “Banije”.[12] Danas na Banovini živi mnogo manje ljudi nego 1991. godine. Može se reći da je danas Srba i ostalih za 2/3 a Hrvata za 1/3 manje nego što ih je bilo 1991. godine.
Na kraju: Glina je u RH isto ono što su Poganci u Sloveniji – mjesto prve bitke za obranu suverenosti i samostalnosti matične države. S dvjema bitnim razlikama: u Sloveniji nema teritorijalizirane srpske etničke manjine pa je u agresiju krenuo JNA, a u RH nije tako pa je teritorijalizirana srpska manjina (ruralni Srbi!), inspirirana političkim radikalizmom, a s izdašnom potporom JNA-ā, poslužila za izvođenje prvog udara u trećoj fazi[13] Velikosrpske agresije; u Sloveniji je Velikosrpska agresija počela dan kasnije i trajala mnogo, mnogo kraće negoli u RH.
BILJEŠKE:
[1] Ima nastojanja da se cijeli događaj zaniječe (Srbi), ili smjestiti na neku drugu lokaciju u RH (Hrvati).
[2] U RH Glina je naziv naselja, ali i prostora oko njega te rijeke kraj koje se spomenuto naselje nalazi.
[3] K. naziv za dio glinskog središta; još 1991. godine Trg Maršala Tita, potom Trg kralja Petra I.
[4] K. naziv za dio glinskog središta; još 1991. godine Ul. Jose Marjanovića, potom Ul. Nikole Tesle.
[5] Banovina je hrvatski, a Banija srpski naziv za ne uvijek isti dio ozemlja RH. Prvi je izraz suvremenog teritorijalnog gledanja na prvobitnu (habsburšku) Baniju, a drugi je najčešće moderni etnički izraz, ne toliko za prethodnu (karađorđevsku ili komunističku) koliko za „krajinsku“ (srpsku) Baniju. Ali, ni prethodni naziv Banija lokalni Hrvati i Srbi nisu jednako tumačili.
[6] Gdje iz konteksta ne proizlazi drukčije, početna je točka u prostornoj orijentaciji (strane svijeta!) na Banovini.
[7] Srbi “Šamaricu” drukčije određuju, a na JZ i Z, tj. između rijeka Une i Gline, uzduž “suve međe” (granica između RH i BiH) dodaju joj Trgovsku Goru. (Inače, imaju svoje nazive i za pojedina banovinska naselja, npr. za ona na prostoru bivše I. banske pukovnije: Brubanj, Dabrna, Klašn/j/ić, Lâv’ć, Vrginmost i Topovski /Brubno, Dabrina, Klasnić – Gornji ili Donji, Vlahović, Gvozd i Topusko/).
[8] Najveća desna pritoka rijeke Kupe na krajnjem Z Banovine, koji Srbi i sad smatraju Kordunom, rječica je Trepča.
[9] Do polovice te razdaljine, tj. do ruba I dijela sela Svinica Krstinjska, ovaj vodotok pripada Kordunu.
[10] Današnja općina Dvor je 1929. g. administrativno pripojena Vrbaskoj banovini (Banja Luka) pa se većina njezinih stanovnika, prije svega Srba, otad izjašnjavala Krajišnicima a ne Banijcima, Banovcima ili kako drukčije.
[11] Ideju o pripadnosti Gline srpskoj “Baniji” na početku 2021. godine u hrvatsku su javnost uspješno lansirali (pro)srpski društveno-politički aktivisti, uglavnom preko svojih pristaša u medijima. Najuspješniji u svemu tomu bio je Milorad Pupovac. On je u Glini na Sv. Savu, 27. 1. 2021., kao da mora baš tako reagirati na nedaću uzrokovanu „višom silom“ (potres od 29. 12. 2020.), tj. u stilu „Da se Vlasi ne dosjete!“, svečano otvorio “Banijsku kuću” koju je njegovoj udruzi, tj. SNV-u donirao aktivist SNV Igor Mrkalj. U toj će kući, pored uredâ SNV-a, biti smještene i poslovne prostorije glinskog pododbora zagrebačkog SKD „Prosvjeta“. Ovo je društvo u istoj prigodi obilježilo svoj dan (osnovano je 1944. godine u Glini!) i krsnu slavu, sve s blagoslovom gornjokarlovačkog vladike Gerasima (Zoran Popović). Pitam se, što će biti ako se mjesni Hrvati makar i zapitaju o tomu ima li “Banijska kuća” kakve veze s onim Mrkaljem, komunistom i bivšim partizanom, koji je prije pola stoljeća, 1970-ih, smijenjen s pozicije milicijskog šefa u Glini zbog podjele oružja Srbima s područja današnje općine Gvozd, jer su se osjećali ugroženima od zagrebačkih pristaša Savke Dabčević-Kučar. Ako im reakcija na ovo ipak izostane bit će posve jasno kako su shvatili da ih i današnje vlasti u RH u društvenom (zapošljavanje) i političkom životu (predstavljanje) tretiraju kao „građane drugoga reda“, jer ih ne mogu uklopiti ni u primjenu „srpskog ključa“, tj. ključa koji se do 1980-ih nazivao „nacionalnim“, a trebao je stvoriti dojam o jednakosti Hrvata i Srba (taj su ključ u Glini odbacili Srbi (Grupa 21) 1983., jer su ga smatrali komunističkim). Drugim riječima, otvaranje “Banijske kuće” u Glini potvrđuje kako Srbi nisu i ne će prihvatiti da im je “Banija” dio RH, a skupa sa SPC-om drže da se SDSS ne razlikuje od SDS-a osim možda taktički.
[12] Na Banovini, i sad se vjeruje, u doba Kraljevine Jugoslavije, u 20. st., živjelo je više od dva milijuna Srba (budući da su ih Hrvati samo u NDH “pobili” 2.000.000, a u Oluji, tj. u RH, prognali gotovo sve koji su taj “genocid” preživjeli).
[13] Velikosrpsku agresiju na RH ovdje promatram kao proces od šest faza, tj.:
- faza specijalnog ratovanja, tj. mitinga (od srpskog skupa na Gazimestanu (Kosovo) 28. 6. 1989. do 16. 8. 1990.);
- f. velikosrpske pobune, tj. balvan-revolucije (17. 8. 1990. – 25. 6. 1991.);
- f. vojnih sukoba, tj. vojne „puzajuće“ agresije (26 .6. 1991. – 2. 1. 1992.);
- f. „(n)i rata (n)i mira“, tj. zastoja u (vojnoj) agresiji ili strane vojne nazočnosti (3. 1. 1992. – 30. 4. 1995.);
- f. oslobađanja (dijela) okupiranih područja (1. 5. 1995. – 14. 1. 1996.);
- f. mirne reintegracije (dijela) okupiranih područja (15. 1. 1996. – 15. 1. 1998.).
