Svi smo već umorni…
Svakodnevno se susrećemo i svjedoci smo neprimjerene komunikacije između pojedinaca, interesnih skupina, političkih stranaka, političkih koalicija, na svim razinama. Međutim, najveću pažnju zaokuplja, najblaže rečeno, neprimjerena komunikacija između dvojice dvoje čelnih ljudi, na vrhu države: predsjednika države i predsjednika Vlade i predsjednika HDZ-a. Rafalna paljba misli, riječi, rečenica, primjedbi, poredbi, paralela, hiperbola, konstatacija, uvreda, pljuvanja, obračunavanja, difamacija… s oba brda nas zasipa mjesecima. Tom nadmetanju se ne vidi kraj. Više se niti ne zna što je bio povod i početak. Uvijek je to nešto novo, što se izvlači iz konteksta bilo čega, zakotrlja se od usta, do usta, zaprlja i promaši svoj cilj. Što je uopće bio cilj? Pokazivanje mišića, pokazivanje znanja, sposobnosti, obrazovanja, moći, pameti, pamćenja, dosljednosti, vjerodostojnosti, komunikacijskih, oratorskih i polemičkih vještina, udaranje ispod pojasa, busanje u prsa, spuštanje diskursa na ulicu, seoski sajam, plac, kafić, birtiju, bagateliziranje i marginaliziranje funkcije na kojoj se nalaze, obračun iz mladosti, kad su dijelili isti kruh doma i vani ili dokazivanje tko ima veći(!) Osim što od sebe rade ono što nisu, htjeli ne htjeli to rade i od svih nas. Nije da smo u prosjeku baš nešto respektabilno, ali nismo ni toliko glupi, bedasti, neobrazovani, nesposobni i politički nezainteresirani, da ne bi pretpostavili kuda i u što to sve vodi, kao i osjetili se uvrijeđeni, ako ne i prevareni i obmanuti, makar u pokušaju.
Iskreno, u samom početku, možda su ta prepucavanja i bila nekome zanimljiva, pogotovo nekakvim apologetima i pratiteljima. Danas to biše nikoga ne zanima. Postalo je nezanimljivo i dosadno, neprikladno i neprimjereno. Čega je negdje previše, to postane jeftino, neprivlačno i deplasirano, bez obzira koliko to vrijedilo u početku. Potrošeno je i počinje iritirati, ukoliko se ne makne iz javnog opticaja. Predsjednik države i predsjednik Vlade su svestrano visoko obrazovani, sposobni i vješti u svemu, naročito u međusobnoj normalnoj, uljudnoj, državničkoj i osobnoj komunikaciji. Ne treba im nikakvo spuštanje, ispod svoje razine, da bi ih mi razumjeli. Dovoljno su pametni da sami uvide, kako njihova komunikacija, nije u redu. Osim toga imaju hrpu raznih i različitih skupo plaćenih pomoćnika i savjetnika, koje bi ponekad vrijedilo poslušati, barem u nečemu, unatoč svojem golem egu, narcisoidnosti i umišljenosti. Ni jednom ni drugom ništa ne fali i ne treba da bi bili cjeloviti, kompetentni i kompetitivni. Ne će ruganjem, izrugivanjem, obostranim međusobnim posizanjem u djetinjstvo, mladost, odrastanje, odgoj, školovanje, daljnju i širu obitelj, postići ništa dobro za sebe, svoju osobnost i osobitost, već će pokazati svoju drugu manje dobru i lijepu stranu, koja možda i ne postoji, već je zbog nečega ili nekoga izazvana i isforsirana. Baš me briga tko je od njih u Bruxellesu ili Parizu, jeo kroasane, kremšnite sa šlagom ili bez šlaga, pio visokokalorične sokove ili bio frajer i pio viski, konjak ili pivo. Baš me briga tko je od njih dvojice mamin ili tatin sin. Baš me briga tko se skljokao na kninskoj tvrđavi, tko je pao s vojnog transportera. Obojica su tu ispali šeprtlje, što je ljudski. Nisu oni nikakvi Supermani ili Batmani ni u čemu. Činilo se da su najbolji od drugih kandidata, te su zato i izabrani na najviše državne funkcije. Bio bi red da se tako i ponašaju. Oni bi trebali biti primjer drugima u svemu, naročito mladima. Ovakvom komunikacijom su primjer svima kakav ne smiješ biti, kako ne smiješ govoriti i kako se ne smiješ ponašati u javnoj komunikaciji, jer time zagađuješ društvenu i političku okolinu i okoliš. Komu to treba? Zar ne postoji nikakav drugi način, kojim se mogu građani “odvući” od svakodnevnih briga i problema, nego ovakva pučkoškolska, pubertetska, svadljiva, neprimjerena i ružna komunikacija. To ne priliči nikome, a kamoli dvojici ljudi na čelu države, u trećem desetljeću 21. stoljeća, u Europi. Ne, na brdovitom Balkanu. Ne, u bizantijskom ili osmanlijskom okruženju.
Rođeni su, odgojeni i školovani u Zagrebu. To ih je oblikovalo, na neki urbani i kulturni način. Mnogi su u Zagreb, sa svih krajeva države dolazili u Zagreb, da bi između ostalog dobili ono što su njih dvojica imali od rođenja, odgoj, obrazovanje i stvaranje cjelovite ličnosti. Ti i takvi se danas ovdje ne ponašaju poput dvojice predsjednika. To je ispod njihova nivoa i dostojanstva. To je neprimjereno društvu kojem pripadaju i okolini u kojoj se kreću. Znaju to dobro naši predsjednici. Zašto su se spustili na razinu komunikacije koja im ni po čemu nije primjerena? To znaju oni sami. Štogod to bilo, za to nema nikakva opravdanja. Ne moraju se voljeti, ne moraju se družiti, osim u nužno potrebnim državnim situacijama i događanjima, ali se trebaju poštivati i poštovati, ako ništa drugo radi funkcija na kojima se nalaze. Bilo bi dobro da uvuku rogove, da se jedan drugom skloni i propusti ga proći na uskoj neravnoj brvi, a ne da uporno, ukopano stoje na svojim pozicijama, pod cijenu neminovnog pada s brvi u blatnjavi jarak, poput dva tvrdoglava jarca.
Svojim ponašanjem ne stvaraju nikakvu napetost, niti napon, bez obzira na razliku u potencijalu. Jednostavno to što rade postalo je passe, nikoga više ne zanima, čak ni novinare. Prevršili su sve mjere u svojoj “svađi” i difamiranju. Od tog viška boli glava. Močvara se prelijeva preko rubova, Širi se smrad. Krokodili su se uspavali. Vjetra ni od kuda. Svi očekuju buru, vedrinu i promjene. Jedna lasta može negdje, nekada, navijestiti proljeće. Nije važno, niti bitno s koje strane ta lasta dolijeće.
