Na grobu Bože Dugeča – 32 godine nakon smrti
„Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo
i plakasmo spominjući se Siona“
(Psalam 137 – Prognanikova pjesma)
Na obali rijeka germanskih sjedili smo i plakali sjećajući se tebe, Domovino naša daleka. U vodama mutnim vidjeli sudbinu tvoju i svoju. Još uvijek boli bol naša neispričana, tužaljke neispjevane, Zemljo naša napaćena.
Ljubav našu prema tebi zločinom proglasiše. Samo zato što smo glase o ljepoti tvojoj pronosili. Cijelome svijetu o tvome pravu na slobodu pričali. O tebi pjesme pjevali koje se nisu smjele pjevati. Knjige pisali koje se nisu smjele tiskati. Misli mislili koje se nisu smjele misliti.
Proglasiše nas neprijateljima, kriminalcima, teroristima, zločincima. Sve smo trpjeli. Sve podnosili. Sve proživljavali. Ali nadu u srcu uvijek nosili.
Tebe Domovino naša sve više voljeli.
Krv i suze tekle su rijekom naše čežnje za tobom. Strahovali od zločinačkog uma koji krvave planove kuje. Ubijali su nas u gradovima europskim, na rijekama zemaljskim. Udbaški prst već okidač povlači,
na Isaru münchenskom,
na Neckaru stuttgartskom,
na Maini frankfurtskoj,
na Seini pariškoj,
na Dunavu vukovarskom,
samo zato što smo voljeli tebe, majko naša Hrvatska.
Ljubav našu platili smo krvlju svojom. Ubijali su nas prijetnjama i ucjenama. Ubijali su nas samoćom tuđine i daljinom Domovine. Ubijali su nas samicom u tmini tamnice u sjeni rešetaka u lancima okovani.
Nisu nam mogli ubiti dušu. Tebe smo sve više voljeli, Zemljo naša ponosna.
Stajali smo na kolodvorima gradova europskih gledajući vlakove kako zamiču u noć prema suncu. Naše želje, naše misli potajice s njima putovale. Pozdrave Domovini našoj iza zamagljenih prozora skrivali. Rijeke suza isplakali. Tebe slobodnu sanjali. Dozivali. Htjeli. Voljeli.
Progonjeni. Optuženi. Samo zato što smo o tebi pjesme pjevali.
Kidnapirani. Bez suda osuđeni. Samo zato što smo tebe voljeli.
Ucijenjeni. Ulovljeni. Izručeni. Samo zato što smo o tebi sanjali.
Mučeni. U jame bacani. Samo zato što smo se za tebe borili.
Locirani. Uhićeni. Transferirani. Samo zato što smo tebe branili.
Htjeli su ubiti naše misli, zgaziti želju u srcu našemu, zatrti sjećanje na tebe.
Nisu uspjeli! Nisu mogli ubiti našu ljubav prema tebi.
Naše snove o slobodi tvojoj nisu mogli zabraniti.
Naša čežnja za tobom sve veća bivala.
Naša nada u tvoju slobodu sve življa.
Naša vjera u tvoju samostalnost sve jača.
Raseljeni. Otjerani. Prognani.
Na svim rijekama svijeta, na rubovima zemlje tuđinske, na obalama nepoznatih mora, razbacani pločnicima velegradova budni bili, nad sudbinom bdjeli tvojom, o tebi pričali, za tobom čeznuli. Nedohvatljivo vrijeme čekanja. Beskrajna tišina odjekuje dušom. Silne vode gledali i strahovali, da ne kažu poslije, odnese ih voda mutna.
Svijet je prepun rijeka babilonskih. Brzaci vodeni odnesoše naše poglede u besane noći. Putevi patnje naše nigdje opisani nisu. U tvornicama širom Europe godine svoje mladosti ostavili. Njemačke „bauštele“ znojem svojim natopili. Kruha imali a gladni tebe bili, hrvatska Zemljo naša i žedni tvojih jutara izlazaka sunca.
Na grobljima diljem svijeta u žalosti nijemi stajali. Naše mile i drage ukapali. Nitko nije znao za samoću i tugu našu golemu. Za lomljivost zdravlja u prolaznosti života.
Nestajali smo ali nas još uvijek ima.
Umirali smo ali ponos i vjeru našu nisu nam mogli oteti.
Mnogima se ni za grob ne zna. Kosti sinova i kćeri tvojih počivaju u zemljama dalekim, na grobljima tuđim.
Ima li tko upaliti barem jednu svijeću za sve one koji ne dočekaše svanuće slobode tvoje, mati naša Hrvatska?
****
Posvećeno prof. Boži Dugeču, velikom domoljubu i borcu za slobodu Hrvatske, prerano preminulom dana 17. ožujka 1990. godine, kojeg nisam imao sreću upoznati.
Na njegovu grobu u Stuttgartu, na 32. obljetnicu njegove smrti, 17. ožujka 2022.
