Bosna bez islama i muslimana bila bi hrvatska i katolička zemlja, kao što je i bila
Neprestano bošnjačko veličanje turskog okupatora i njegova zločinačkog perioda u fratarskoj Bosni, kraljevini kraljice Katarine, znak je bošnjačkog nepriznavanja suverene i od svijeta priznate Bosne i Hercegovine. Najcrnje vrijeme kroz koje je prošla Bosna i Hercegovina Bošnjaci korak po korak, uz sudjelovanje visokih predstavnika koji su u nekim dimenzijama suvremene kadije i paše, oživljavaju gotovo u istom obliku turskog danka u krvi.
Zbunjuje to njihovo veleizdajničko djelovanje tim više što u isto vrijeme govore o svom nekom domoljublju, patriotizmu prema Bosni i Hercegovine. Ne može se sjediti na dvije političke stolice, a još manje govoriti nebošnjacima kako i kakvu Bosnu i Hercegovinu trebaju voljeti i izgrađivati. Odmah kada Bošnjaci govore o beha domoljublju, a to znači onakvom kakvo su turski okupatori imali prema okupiranoj Bosni, nebošnjaci moraju reći, ne hvala, to nije naša Bosna i Hercegovina, naše domoljublje je ono i onakvo sa kakvim su je naši predci branili i uz velike žrtve dijelom obranili od Turaka i njihova zuluma.
I tu se u tom najvećem osjećaju i ljubavi prema domovini vide nepremostive razlike koje dijele i beha narode i beha zajednicu. Te razlike su bile i razlogom krvavog vjerskog beha sukoba za teritorij, kojeg su Muslimani i započeli, gotovo na isti način kako su to radili Turci, ubojstvom kršćanskog svata.
Domoljublje i izdaja dvije su karakteristike naroda koje se međusobno isključuju. Nikako se ne može domovina voljeti i istovremeno je izdavati tuđincu, okupatoru koji ju je stoljeća unazadio i gotovo trajno zabetonirao u tu tragičnu prošlost.
Veličati i vraćati se u to vrijeme turskog zuluma bošnjačko je posipanje soli po još uvijek vidljivim ranama kršćanskih žrtava toga okupatora i toga vremena. Turci su u četiristo i petnaestogodišnjem okupatorskom zločinu Bosnu i Hercegovinu izgradili kao najcrnji otok u Europi sa kojeg je trajno istjerana Europa i ubijena europska Bosna i Hercegovina.
Pored tih činjenica, pored te ničim oborive istine bošnjačka politika, bošnjačko se domoljublje mjeri po tim mjerilima crne turske prošlosti, koja je u znaku dođe islam nestade kršćanstvo, dođoše muslimani nestadoše kršćani. Nestaje, i gotovo nestade Bosna i Hercegovina. Bošnjaci sve čine da zauvijek nestane i kršćana, i kršćanstva i fratarske Bosne, i Katarinine kraljevine.
Ono protiv čega se izgrađene nacije sa svojim identitetom bore protiv svojih okupatora nastojeći izbrisati svaki njihov trag kako iz sjećanja, tako i sa prostora, Bošnjaci nostalgičare za tim periodom i njegovim tvorcima. Svaki bošnjački žal za osmanlijskim dankom u krvi nad porobljenim katolicima u Katarininoj kraljevini veliki je kamen u bosansko hercegovački zid koji dijeli njene narode, i ništa manji na mrtvački sanduk u kojem sahranjuju europsku i nekad jedino kršćansku Bosnu i Hercegovinu.
Na beha pogreb, koji traje sve od tragične godine turske okupacije, ubrzan muslimanskim vjerskim ratom i današnjom bošnjačkom nostalgijom za tom prošlošću, u smjenama dolaze i visoki predstavnici čija zadaća je da budu svjedoci bosansko hercegovačke smrti, iza koje ne smiju ostati nikakvi tragovi kršćana i kršćanstva.
Ništa ne ubija tako smrtonosno beha zajednicu kao što je ubija bošnjačka laž. Laž kojom brane turski okupatorski period nad Bosnom i Hercegovinom i njihov genocid i katolikocid nad porobljenim autohtonim katoličkim narodom. I dok sve u zbirnom beha entitetu propada i nestaje, kao i on sàm, jedino laž koju Bošnjaci šire cvate i buja, raste i pokriva bosansko hercegovački leš u čijem pokopavanju sudjeluju neki visoki predstavnici.
U službi razbijanja Bosne i Hercegovine i ponovne agresije na Hrvate katolike je i bošnjačko veličanje muslimanskih pojedinaca iz turskog vremena. I tako neki novi bošnjački “povjesničari” koji niču kao i visoka učilišta iz kojih izlaze na bošnjačkom teritoriju galame i viču “Da nije bilo islama u Bosni ne bi se pročulo da je Bošnjak-musliman Ahmed Bejazić iz Nevesinja bio jedan od najvećih kadija u Osmanskom carstvu”.
Zaista, da nije bilo prisilne islamizacije porobljenih katolika u fratarskoj Bosni, kraljevini kraljice Katarine, ne bi bilo ni kadija, vjerni i odani sudaca u Osmanskom carstvu koji su se istakli radeći po turskom zakonu, “kadija te tuži, kadija ti sudi”. I po tom svom djelovanju se istakao i Ahmed Bejazić za čijim vremenom Bošnjaci djetinjasto žale.
Ne žele Bošnjaci priznati nepobitnu istinu, koja je temelj neke zajedničke beha zajednice, i kazati, da nije bilo islama u Bosni danas bi bilo kršćana katolika, bilo bi kraljevine kraljice Katarine, bilo bi fratarske Bosne. Da nije bilo islama u Bosni ne bi bilo prisilne islamizacije, ne bi bilo porušenih crkava i izgrađenih džamija na njenim temeljima.
Ne priznaju tragičnu istinu diljem svijeta gdje je islam silom i zločinima zavladao da je trajno nestalo kršćanstvo, nestali kršćani, nestale crkve, kao i crkva Svete Sofije u Konstantinopolu i crkva Svete Marije u Jajcu, i sve one crkve koje Bošnjaci otkopavaju kao piramide po Bosni.
No da Bošnjaci koriste islam u daljnjem osvajanju Bosne i Hercegovine priznaju sami kad kažu „I…, najvažnije od svega – da nije bilo islama u Bosni Milošević i Tuđman bi Bosnu sravnili sa zemljom jer Bosna bez islama i muslimana bila bi nikakva zemlja i ničija briga”.
Istina je, Bosna bez islama i muslimana bila bi Hrvatska i katolička zemlja, kao što je i bila prije pojave islama i muslimana i bila bi najveća i najsvetija njihova briga kao što je i danas, bez obzira na činjenicu da im je dijelom oteta. Reći da bi Bosna bez islama bila ničija zemlja bošnjačko je nepriznavanje katolika kao domicilnog beha naroda, koji je zemlju branio i obranio, u europskim vrijednostima izgradio daleko prije negoli se islam silom nametnuo u toj zemlji. Kada je Bosna bila hrvatska kraljevina za islam se nije ni čulo niti znalo na tim područjima.
Prava istina je, da se nije silom nametnuo islam bilo bi daleko više Bosne. Bilo bi mira, i porobljeni kršćani na toj europskoj periferiji ne bi doživjeli niti genocid, niti bi bilo crkvocida, niti kršćanocida. To su tragične posljedice od prisilne islamizacije Bosne.
Stoga, govor Bošnjaka o islamu u Bosni “Sviđalo se to nekome ili ne, današnju Bosnu od potopnog nestanka u genocidu i udruženog zločinačkog poduhvatu spasio je univerzalni duh islama”, je zapravo pokušaj nastavka prisilne islamizacije, u kojoj bi opet katolici morali u blato kleknuti kada bi se na putu sreli sa novim kadijama Ahmeda Bejazića.
