Vlašići su se jednostavno nametnuli Amerikancima proizvodeći i prodajući najbolje kisele krastavce i kiseli kupus u Americi
Ne biste nikad pogodili da je u posljednjih nekoliko desetljeća prezime Vlašić jedno od najprepoznatljivijih u Americi. Istina, oni to izgovaraju „Vlasik“ i nemaju pojma da je to hrvatsko prezime. Vlašići su se jednostavno nametnuli Amerikancima proizvodeći i prodajući najbolje kisele krastavce i kiseli kupus u Americi. Moglo bi se reći, svatko u Sjevernoj Americi zna za „Vlasic pickles“ (Vlasica kiseli krastavci).
Početak svemu tome bio je Franjo Vlašić (1878. – 1932.), koji se iz svog rodnog Livna uputio u Ameriku. Stigao je 23. svibnja 1912. na poznati otočić Ellis Island u New Yorku. Tu su bili emigrantski uredi kroz koje su morali proći višemilijunski europski emigranti tog vremena, među kojima je bilo i puno Hrvata. Franjo je zatim pošao u grad Detroit, država Michigan, k svom bratu Petru. Petar je tad imao trgovinu i gostionicu u naseobini gdje je živjelo dosta Hrvata.
Franjo se po dolasku zaposlio u autoindustriji, koja je tad bila na početku svog razvoja. Radilo se za dva dolara na dan. I čim je uštedio malo novca, poslao je putne karte svojoj ženi, sinu i kćeri, koji su bili ostali iza njega u Bosni. Oni su mu se pridružili 1914. godine.
Nedugo iza dolaska obitelji, Franjo je otpočeo s proizvodnjom i prodajom sira, vrhnja i drugih mliječnih proizvoda. Sin Josip, kojem je bilo osam godina kad je stigao u Ameriku, bio je tati desna ruka u poslovanju. Tuje Joe/Josip naučio što znači raditi i to raditi „k’o sebi.“
Osim što je pomagao tati i mami Mariji, on je pohađao školu, radio kao redar u gradskoj operi kad je zatrebalo, čak je ponekad bio čistač cipela. Sve je to bila prava škola života, koja je kasnije donijela velike plodove.
Franji je poslovanje išlo dobro. Čak je 1919. izgradio nove prostorije i to u boljem dijelu grada. Mladi Joe je zarađivao čak 5 dolara na tjedan kod svog tate. Ali stvari su se naglo promijenile. Franjo je obolio od tuberkuloze i zatim umro. Josip je morao postati „gazda“ i brinuti se za obitelj.
Josip je s vremenom proširio poslovanje i distribuciju svojih proizvoda. Počeo je proizvoditi margarin, kojemu je dao ime Vlasco. Uporan rad donosio je i plodove. Već 1935. Josip je imao čak svoju zgradu u gradu Detroitu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Josip se dao i u proizvodnju kiselih krastavaca. Uskoro je imao dvije tvrtke, jednu za mliječne proizvode (Vlasic Dairy Company), a drugu za kisele krastavce, koja će poslije uključiti i kiseli kupus.
Josipov sin Robert, poslije završenih sveučilišnih studija (1949.), pridružio se ocu, a 1963. Josip mu je predao poslovanje. Tijekom 1960-ih godina Vlašić je prodao za dobar novac sve grane svoje velike prehrambene firme osim proizvodnju i distribuciju kiselih krastavca. Tijekom 1970-ih Robert je doveo firmu do vrhunca moći; postala je najjača firma te vrste u Americi i njezini proizvodi su bili (a i danas su) u svim prehrambenim trgovinama diljem Amerike, a i dalje. Za dobar novac sve se proda, pa tako i Vlašića firma. Ona je danas dio velikih međunarodnih prehrambenih tvrtki, ali proizvodi nose svoje originalno “Vlasic” ime.
Tako, eto, od našeg skromnog Franje iz Livna, koji je pošao trbuhom za kruhom u Ameriku Vlašića prezime i Vlašića kvalitetni prehrambeni proizvodi postadoše poznati širom svijeta. Ali ne treba zaboraviti, nije se tu radilo samo o nekakvu američkom čudu, ludoj sreći ili poslovnom mešetarenju, nego o ustrajnu i mukotrpnu radu, kvalitetnom proizvodu i dobru poslovanju, i sve skupa je donijelo velike rezultate.
Premda firma nije više u obitelji Vlašić, Hrvatima u Americi drago je vidjeti to poznato prezime na policama svih prehrambenih trgovina. Ipak je to plod ruku naših Franje i Joze!
