Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Umjesto integracije muslimani su izvršili okupaciju i BiH i dijelova Europe

Jedan dan je Bošnjak, drugi dan Musliman ili musliman, treći dan potomak Osmanlija

 

Svaki vjerski muslimanski blagdan najbolja je i jedinstvena  prilika bošnjačkom lideru Bakiru za radikaliziranje Bošnjaka, i siguran put denacionaliziranja kojim taj narod uvodi u vjersku muslimansku skupinu. Stoga u ramazansko vrijeme Bakir hoda od televizije do televizije, od novina i portala do novina i portala, da bi došao do svakog Bošnjaka i prenio mu poruku, mi smo potomci Osmanlija i ne treba nam nikakvo bošnjaštvo. Mi smo muslimani. Treba nam ono što smo oduvijek bili na ovim prostorima, a to je musliman.

Tu se najbolje osjećamo, jer to smo od turske okupacije i prisilne islamizacije, od početka pojave muslimana i islama na ovim prostorima, to smo bili i to ostajemo. Suncokretno ćemo se okretati i mijenjati nacionalni identitet u zavisnosti od potrebe, ali uvijek ostajemo muslimani. Bakirovi govori na ramazanskim okupljanjima nisu neplanski, nisu posljedica nekog zanosa ili nedostatak fizičke ili psihičke koncentracije, nego su to dobro pripremljeni govori, u čijim pripremama sudjeluju i vjerski lideri.

Po retorici kakvom se prvi lider u Bošnjaka muslimana koristi u tim prigodama, i tim povodima, da se zaključiti kako mu te govore, ispunjene savjetima i preoprukama,  filtrirane i za tu prigodu prilagođene povijesti, vidi se da mu ih piše i u njima ga poučava bivši poglavar IZ BiH ef. Cerić. Njegov i njegova otca Alije veliki prijatelj, i spada u najbogatijeg muslimana u svijetu, u grupu faraona u kojoj se nalazi i dinastija Izetbegović.

Čovjek koji je zajedno sa Alijom Muslimanima gotovo silom nametnuo Bošnjaštvo, nazvavši ih Bošnjaci. Tim Mustafino Alijinim dekretom, bez obzira što je bio planiran na vremenski ograničen period, pokazalo se da je muslimansko lutanje u traženju nacionalnog ukorijenjivanja, bilo uvijek pod prisilom. Prisilom su prešli iz katolika u muslimane, iz Muslimana u Bošnjake, i sad kako Bakir najavljuje zajedno sa vjerskim muslimanskim suradnicima, opet prisilom iz Bošnjaka povratak u muslimane, vjersku skupinu, što je neki  vid zločina muslimansko bošnjačkog vjersko političkog vodstva nad vlastitim narodom.

Hodati i nešto tražiti, i nikad ne naći nije samo nacionalno besciljno lutanje, nego i držanje naroda u nekoj napetosti, neizvjesnosti i strahu, u kojem se najlakše vlada sa takvim žrtvama. Prvi čovjek u aktualnih Bošnjaka Bakir vrlo dobro pliva u tom mulju u koji gura i svoj narod, ne dajući mu da izađe odatle i sam se odluči gdje i u kojim nacionalnim okvirima će stati i ostati.  A kako bi ih još dublje zaveo u obmanjivanju i lažnim obećanjima, te kako bi ih još lakše vratio u vjersku muslimansku skupinu  govori im, “muslimani (podvukao VĐ)nikad nisu živjeli bolje i slobodnije” zasigurno misli negoli u Alijinom i Bakirovom pašaluku. U diktaturi dinastije Izetbegović.

Na tragu očeva vjersko političkog radikalizma i Bakir Bošnjake drži taocima ne dajući im da nikad nacionalno odrastu. Pokušava, a u velikoj mjeri i uspjeva povijest muslimana postaviti u granice vladavine dinastije Izebegović, na način da prije pojave njegova otca nije bilo ne samo muslimana nego ni islama, i da će ta vjerska skupina na ovim europskim prostorima završiti sa krajem dinastije Izetbegović.

Argumentira to i riječima, sloboda, blagostanje, obično u ramazansko vrijeme kako bi bio što vjerodostojniji i kako bi mu što više vjerovali, da muslimanska vjerska skupina nikad nije živjela bolje i slobodnije izvan perioda vladavine otca i sina Izetbegovića. A to znači da je nije ni bilo prije Izetbegovića niti će je biti poslije.

U osjećaju božanstva u kakvom se osjećaju svi muslimanski vjerski lideri, Bakir se u ramazansko vrijeme otvori kao konzerva i sve iz sebe istrese. Nema nikakva straha za izgovorenu riječ, jer istina je samo ono što on kaže, odnosno istina je sam Bakir. I još k tomu kada se zanese u nekoj ramazanskoj pjesmi, spreman je od Bošnjaka napraviti ne samo vjersku skupinu nego im uzeti sve ono što su u prošlosti bili, što u sadašnjosti žele biti, i što bi htjeli u budućnosti biti.

O svemu tome ne odlučuje njegov narod, nego odlučuje Bakir, kao što su Alija i Cerić odlučili da budu Bošnjaci. U lutanju traženja nacionalnog identiteta čak se i Bakir ne snalazi, pa jedan dan je Bošnjak, drugi dan Musliman ili musliman, treći dan Potomak Osmanlija, slijedeći dan tijekom rušenja svih europskih vrijednosti u zbirnom beha entitetu kaže ”Mi smo integralni dio evropske kulture. Trebamo se tako i ponašati, s ponosom kazati da smo muslimani (podvukao VĐ)”.

I tu Izetbegović II. stade kao ukopan i ne reće ništa dalje o muslimanima kada se pojavljuju u toj kraljevini kraljice Katarine, na koji način i kojim brutalnostima. Koliko su poubijali katolika, porušili njihovih crkava, silovali žena i djevojčica, ljudi i fratara potkovali kao konje turskom zločinačkom rukom, koliko su Osmanlije prisilile katolika da prijeđu na islam i postanu muslimani. O tom “integralnom dijelu muslimana u europsku kulturu” Bakir ni riječi.

I opravdano, jer to su zločinačko teroristički načini “integriranja” muslimana u europsku kulturu. Takve metode integriranja muslimana u europsku kulturu Europljani danas gledaju kroz rijeke krvi u europskim gradovima prolivene terorističko islamističkim ubitstvima nedužnih europskih narodà.

To su doživjeli i Hrvati katolici od strane vehabija, mudžahedina i “integriranih” muslimana tijekom Alijine agresije na hrvatski narod, njihov teritorij i njihove svetinje. “Integracija” muslimana u europsku kulturu vidjela se i u muslimansko vehabijsko mudžahedinskim zločinačkim ubitstvima bosanskih fratara, silovanju časnih sestara, i vidi se još i danas u skrivenim masovnim grobnicama hrvatskih žrtava, počinjenih od strane nekažnjenih imenom i prezimenom poznatih Izetbegovićevih ratnih zločinaca, koje Bakir kao i Alija nagrađuje titulama počasnih građana u muslimansko etnički čistim beha gradovima kakvo je i Sarajevo.

Budući da je islam na beha područja, predziđe kršćanstva došao silom i mačem Osmanlija onda je, gotovo, i razumljivo Bakirovo lutanje u tražnji nacionalnog identiteta, kojeg nikako da zasadi i učvrsti na toj krvavoj katoličkoj zemlji u kojoj su zatrpane sve katoličke crkve, i danas ih “integriranih” muslimani otkopavaju kao beha piramide.

Mora se imati raumijevanja za još uvijek muslimansku nacionalnu neodređenost na europskoj periferiji, i iz razloga što se taj narod cijelo vrijeme svoje pojave, turskom okupacijom, uvijek borio protiv europskih vrijednosti, zbog čega se i nije mogao, a niti htio, integrirati u europsku kulturu. Turska prisilna islamizacija porobljenih katolika i nije imala cilj njihova zadržavanja u europskim okvirima, nego njihovo, ne samo islamiziranje nego i deeuropeiziranje. Što i danas čine u federalnom beha dijelu pod parolom građaniziranja.

Umaršira islam u Bosnu izmaršira kršćanstvo i europejstvo, upadoše Osmanlije  nestade i pobježe Katarina i Europa. I kako su se onda muslimani integrirali u Europu? Ne može biti riječi o muslimanskoj integraciji u Europi, kada se nisu htjeli integrirati u Katarininoj Bosni. Umjesto integracije muslimani su izvršili okupaciju i Bosne i dijelova Europe.

Pokazalo se to i u vjerskom beha ratu kojeg su vodili za teritorij, i činjenicom da i danas nastavljaju s njim, napose žestoko protiv katolika kao domicilnog autohtonog europskog naroda. Jer muslimanima i danas smeta i najmanji trag europejstva i katoličanstva u Bosni i Hercegovini, i kao takvi zasigurno su još daleko od integriranja u europsku kulturu. Muslimanska okupacija Bosne, koja traje i danas nikako nije i njihova integracija u europske vrijednosti.

Vinko Đotlo

Povezani članci

Hrvati protiv “trećeg entiteta”

HF

Alijino plansko mijenjanje etničke slike

HF

Tko su ubojice Vlade Šantića?

HF

Svijetu nije u interesu mir u BiH

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...