Da Srbi nisu započeli rat ne bi bilo žrtava ni razaranja ni na hrvatskoj, ni na srpskoj strani
„Zločini u Oluji su odgovornost svih nas“. Nikako! Odgovornost je isključivo na strani Srbije kao agresora, koja je započela rat! Da Srbija nije započela rat, žrtava ne bi bilo!
Ovu rečenicu potpisuju:
Centar za žene žrtve rata – ROSA (Zagreb),
Centar za građansku hrabrost (Zagreb),
Centar za žene žrtve rata – ROSA (Zagreb)
Centar za građansku hrabrost (Zagreb)
Inicijativa mladih za ljudska prava (Zagreb)
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije – UDIK (Sarajevo)
Srpski demokratski forum (Zagreb) i
Ženska mreža Hrvatske, uz podršku
Žena u crnom (Beograd)
Uz obrazloženje: „Suprotstavljamo se državnom poricanju činjenica te ukazujemo i upozoravamo na to da su ubijeni naši sugrađani srpskog etniciteta, njihova je imovina pokradena i uništavana, članovi njihovih obitelji su protjerani, a povratak im je de facto desetljećima onemogućen. Neshvatljivo nam je neodgovorno ponašanje hrvatskih političara prema suočavanju s prošlošću. Aktualno političko rukovodstvo u Hrvatskoj ne pokazuje iskrenost, poniznost i poštovanje prema žrtvama zločina, prema ljudima koji su ubijeni”, rekla je Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata po završetku akcije.
„Za nas kao predstavnice/ke civilnog društva, suočavanje s ‘Olujom’ treba biti put pomirenja, a ne put razdora. To ne treba biti put slavlja, nego put razumijevanja. Sve dok se ne suočimo s ratnim zločinima u ‘Oluji’, nemamo pravo upirati prste u druge“. Nevjerojatna lakoća izvrtanja teza, prebacivanje krivnje za rat i žrtve koje su svojom krivnjom izazvali. Itekako imamo pravo upirati prste u krivca za rat, u agresora i napadača, jer Hrvati nisu željeli rat! Da Srbi nisu započeli rat ne bi bilo žrtava ni razaranja ni na hrvatskoj, ni na srpskoj strani.
To je temeljna postavka, koju namjerno zanemaruju, odnosno prešućuju sve ove udruge, sa ciljem prebacivanja krivice sa Srbije na Hrvatsku.
„Društvo utemeljeno na nepriznavanju svojih grješaka iz prošlosti, nema perspektivu mirne budućnosti. Zahtijevamo procesuiranje počinitelja ratnih zločina počinjenih tijekom i nakon „Oluje“. Zločini u „Oluji“ su odgovornost hrvatske države.“ Zamislite grješke iz prošlosti proizlaze iz obrane Hrvatske i prava na oslobađanje svojeg teritorija! Pogrješan, tendenciozan i zlonamjeran pristup žrtvama
Jesu li te udruge zahtijevale odgovornost vodstva JNA, države Srbije i četničkih zločinačkih postrojbi? Jesu li te udruge prosvjedovale i demonstrirale nakon kataklizme Vukovara? https://youtu.be/1sVj_QRol7I
OLUJA je reakcija na agresiju Srbije, JNA i srbočetnika na Hrvatsku. Oslobodilačka akcija, završna vojna operacija za oslobođenje Hrvatske! Oluja je osigurala mir i opstojnost ne samo hrvatskog naroda, spasila je opkoljenu enklavu Bihaća sudbine Srebrenice.
O važnosti deblokade bihaćke enklave, većina svjetskih političara kao i vojnih analitičara složila se da su snage HV predvođene generalom Antom Gotovinom odigrale najznačajniju ulogu na sprječavanju istrebljenja stanovništva bihaćke enklave, još pogubnijeg od onog koje se dogodilo na području Srebrenice, i to treba naglasiti pripadnika bošnjačkog naroda, što najbolje govori o doktrini ratovanja HV, kao i najviših časnika HV.
Da HV nije deblokirao bihaćku enklavu nitko to ne bi učinio, niti UN niti NATO, stoga sudionike ove i niz drugih operacija i akcija na području BiH, koje je HV poduzimala u cilju suprotstavljanja velikosrpskoj agresiji, izuzetno smeta nezahvalnost i negiranje činjenica od strane aktualnog bošnjačkog vodstva, kako po pitanju vojne pomoći tako i po pitanju svih drugih oblika pomoći koje je hrvatska država pružila BiH i Bošnjacima kao narodu.
Svaki drugi pristup je pogrešan i povijesno neodrživ. Ovakav parcijalni pristup, izvan svakog je povijesnog konteksta, smišljen za blaćenje Republike Hrvatske i hrvatskog naroda koji nije htio rat.
Izdvajanje samo srpskih žrtava u Oluji, zlonamjerno je, manipulativno i neistinito. Srbi su kao agresori trebali biti svjesni kada su izazvali rat, da će u njemu stradati i njihovo civilno stanovništvo.
Ana Gvozdić iz Inicijative mladih smatra da to što se mnogi protive njihovoj akciji pokazuje koliko je javnost slabo upoznata sa zločinima koji su počinjeni protiv civila, a oni upozoravaju upravo na taj problem i od institucija zahtijevaju da žrtvama i društvu omoguće pravo na istinu i pravdu. “Očito je da ljudi koji su razgovarali s nama nisu upoznati s istinom, a još više boli to što kod njih osjećam nevoljkost da se s tom istinom suoče”. Zanimljivo je kojom istinom, onom „istinom“ nevladinih udruga počevši od Documente, koje se financiraju iz Proračuna RH, da hrvatske žrtve nisu predmet njihova istraživanja, niti je to uzrok rata, niti tko je izvršio agresiju na RH? Ta istina u svoj svojoj jednostavnosti njih ne zanima! ”Hrvatska je vodila politički pravedan i oslobodilački rat, a Oluja je legitimna vojna operacija nakon koje su oslobođeni okupirani teritoriji te predstavlja krunu svih naših pobjeda u Domovinskom ratu”, istaknuo je general Mladen Markač na svečanosti u Kninu. General Markač je rekao da je Oluja bila vojnički čista pobjeda, dok iza neistinitih interpretacija događaja, pokušaja nametanja kolektivne krivnje i optužbi o zločinačkom udruživanju stoje ”oni koji su napali Hrvatsku, pobunjenici i agresori koji su stvorili paradržavu Republiku Srpsku Krajinu.
U Bibliji, točno to piše: Matej 26,52, Kaže mu tada Isus: “Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu.“ Ne može se u agresiji na drugi narod i njegovu zemlju, razarati i ubijati, pa očekivati da će sami proći bez posljedica.
Agresija na Hrvatsku ili što je prethodilo Oluji:
- pokolj u Borovu Selu, 2. svibnja 1991. Masakrirano 12 hrvatskih policajaca,
- pokolj u Strugi, 27. srpnja 1991., 12 osoba, hrvatski civili iz Zamlaća kao živi zid. Masakrirano 5 hrvatskih policajaca. Istog dana su ubijene još 3 osobe u Dvoru.
- pokolj u Kozibrodu, 26. srpnja 1991., 10 osoba. Pokolj pripadnika hrvatskog MUP-a.
- pokolj kod Pastuše, potkraj srpnja 1991., 7 zatočenika: 4 civila, 1 pripadnik civilne zaštite i 2 hrvatskih branitelja.
- pokolj u Dalju, 1. kolovoza do prosinca 1991., 39 osoba. Pokolj pripadnika hrvatskog MUP-a i ZNG-a. Pokolj 25 civila, 20 policajaca Policijske postaje Dalj, Policijske uprave osječko-baranjske, 15 pripadnika ZNG-a i četiri pripadnika Civilne zaštite
- pokolj u Lovincu, 8. kolovoza 1991., 5 osoba.
- pokolj u Kraljevčanima, 14. kolovoza 1991., 5 staraca
- pokolj kod Gline, 29. kolovoza 1991.,10 osoba.
- pokolj u Berku, 2. rujna 1991., 5 Hrvata, mnogi su odvedeni u logore i ubijeni,
- pokolj u Graboštanima, Stublju i Majuru, 3. rujna 1991., 20 Hrvata.
- pokolj u Četekovcima, Balincima i Čojlugu, 3. rujna 1991.,24 Hrvata.
- pokolj u Kusonjama, 8. rujna 1991., 20 masakriranih pripadnika ZNG,
- Petrinja, položaj oko nove bolnice, 18. rujna 1991., 17 masakriranih pripadnika ZNG.
- Ivanovo Selo, 21. rujna 1991., 7 ubijenih, 12 ranjenih, 1 nestala osoba. Sve žrtve su Česi.
- Tovarnik, 22. rujna 1991., 68 osoba, civili i svećenik Ivan Burik
- pokolj u Gornjem Viduševcu kod Gline, 1. listopada 1991., 14 ubijenih, među njima troje djece. Pokoj su počinili četnici iz Gline „Šiltovi“
- pokolj u Novom Selu Glinskom, 3. listopada 1991., 11 osoba.
- pokolj u Čorcima, 4. listopada 1991., 5 civila
- pokolj u Vagancu, 9. listopada 1991., 9 starijih civila.
- pogrom u Lovasu, 10. listopada 1991., snage JNA i srpskih paravojnih postrojba, sastavljenih od domaćih Srba i Srba iz Srbije natjerali su stanovnike u minsko polje, stradalo je 70 stanovnika Lovasa.
- pokolj u Širokoj Kuli kod Ličkog Osika, 13. listopada 1991., 34 osobe, Za zločin nitko nije odgovarao. Preciznije, oni Srbi koji su bili osuđeni u odsutnosti naknadno su oslobođeni svake odgovornosti. U slijedećim danima ubili su još 32 civila, među kojima je bila jedna cijela petočlana obitelj, kao i jedna djevojčica od 13 i dječak od 17 godina. Žrtve su prije pokolja mučili, vukli ih konjima po mjesnim puteljcima, brojne su ljude spalili, kao i sve hrvatske kuće.
- pokolj u Novom Selu Glinskom, 16. listopada 1991., 22 osobe.
- pokolj u Karancu, 17. listopada 1991., 4 hrvatska civila, mučeni u policijskoj postaji Beli Manastir i smaknuti na farmi.
- pokolj kod Baćina, 20. listopada 1991., 56 osoba
- pokolj u Lipovači, 28. listopada 1991., 7 osoba.
- pokolj u Lušcu, 2. studenog 1991., 59 osoba.
- pokolj u Petrinji, 4. studenog 1991., 76 osoba.
- pokolj u Petrinji, 5. studenog 1991.,4 civila.
- pokolj u Poljanku, 7. studenog 1991.,10 civila.
- raketiranje Bizovca, 7. studenoga 1991., 9 osoba.
- pokolj u Erdutu, 9. studenog 1991., 15 osoba.
- pokolj u Erdutu, 11. studenog 1991., 5 civila.
- pokolj u Saborskom,12. studenog 1991.godine, 29 osoba,
- pokolj u Kostrićima, 15. studenoga 1991.godine, 16 hrvatskih civila, 2 djece od 2 i 4 godine, ubijeno u dječjim krevetićima i starac od 93 godine, selo izbrisano sa lica zemlje.
- Ovčara, 18. studenog 1991., 255-264 osobe, ranjenici iz Vukovarske bolnice
- Masakr u Škabrnji,18. studenog 1991., 86 osobe
- pokolj u Nadinu, 19. studenoga 1991., 14 osoba.
- pokolj u selu Klancu, sredina studenog 1991., 20 hrvatskih civila.
- pokolj u Dabru, 21. listopada 1991., 7 osoba, ekshumirani su 4. travnja 1992.
- pokolj u Vrhovinama, 22. i 23. studenog 1991., 8 civila, Vrhovine i Dabar
- pokolj u Smoljancu, 4. prosinca 1991., 7 osoba.
- pokolj u Čanku, 10. prosinca 1991., 6 civila.; 7. civil ubijen je 30. travnja 1994.
- pokolj u Voćinu i Humu kod Slatine, 12. – 14. prosinca 1991., 47 hrvatskih civila.
- pokolj u Joševici kod Gline, 16. prosinca 1991., 21 hrvatski civil, 4 djece, počinili četnici “Šiltovi”
- pokolj u Bruškoj, 26. prosinca 1991., 10 osoba, ubijeno 9 Hrvata i 1 Srbin, koji ih je branio,
- pokolj u Erdutu, 26. prosinca 1991., 7 osoba. Žrtve su Hrvati i Mađari,
- pokolj u Jasenicama, 30. prosinca 1991., 5 hrvatslih civila (5 staraca).
- pokolj kod Lađevca, 2. siječnja 1992., 9 ubijenih civila,
- pokolj u Furjanu, 2. siječnja 1992, 7 ubijenih civila.
- Pokolj u Lađevačkom Selištu, 16. – 21. siječnja 1992., 10 osoba.
- pokolj u zaseoku Šašićima kod Ervenika (Knin), 18. siječnja 1992., 4 osobe (2 malodobne djece.)
- granatiranje Slavonskog Broda, 3. svibnja 1992., poginulo 6 djece.
- pokolj u Rodaljicama, 14. lipnja 1992., 4 osobe. Pobunjeni Srbi, kod Benkovca pobili ih unatoč nazočnosti UNPROFOR-a.
- pokolj u Šopotu kod Benkovca, 4. prosinca 1992., 4 osobe.
- pokolj u Zatonu Obrovačkom, 26. siječnja 1993., 7 civila,
- pokolj u Medviđi, 9. veljače 1993., pobunjeni Srbi pobili 10 civila.
- zločin na plaži Soline, 14. lipnja 1993., pobunjeni Srbi granatirali su plažu, 5 ubijenih i 7 teško ranjenih civila,
- raketiranje Zagreba, 2. svibnja 1995., 7 mrtvih i 194 ranjenih. Napad zapovjedio Mile Martić.
Ovaj popis samo je dio zločina koje su počinili JNA, pobunjeni Srbi i četnici iz Srbije od 1991-1995.godine, odnosno do ili prije Oluje. Svaki član ovih udruga trebao je imati taj popis, pa tek onda popis stradalih Srba u Oluji. Jer da nije bilo ovog popisa, ne bi bilo ni Oluje. U tome je bit i zato zločini u Oluji nisu odgovornost svih nas. Odgovorna je isključivo Srbija! Jer pored pokolja stanovništva, srpski agresor je sustavno i namjerno uništavao sakralne objekte, rušio i palio crkve, da se ne vidi koji narod je tu živio, u akciji etničkog čišćenja sa ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije. Isključivi krivac za brutalnu agresiju na Hrvatsku su Srbi, odnosno Srbija, sa svojom mitomanskom velikosrpskom ideologijom od koje nisu odustali do danas i koja je preimenovana u Srpski svet. Srbija svjesna svoje krivice za poguban rat 1991-1995. godine, koji je ona izazvala, umjesto pokajanja i priznanja krivice stvara Memorandum SANU 2 kojim krivicu prebacuje na Hrvatsku i BIH. I ne samo to, nego i dalje inzistira na priključenju Republike Srpske, Srbiji, iz čega je vidljivo da je ideja Velike Srbije i dalje živa i da se od nje ne odustaje.
Strategija u ostvarivanju velikosrpske ideologije:
- Memorandum 2: Srbija se nikad ne smije odreći Knina
- Rekom i Documenta – politička policija Zapadnog Balkana
- Haaški sud – izlazna strategija kroz Sorošev projekt “Rekom”
- Srbijanska strategija za 21. stoljeće – Zaključci Memoranduma II. i Haaška presuda hrvatskim generalima na tragu iste politike
- Cijeloj Hrvatskoj podvaljena prazna Šaranova jama kao masovna grobnica Srba i Židova.
Da pojasnim što je Rekom: Rekom je mreža pomirenja. Regionalna inicijativa za utvrđivanje ratnih žrtava, koju predvodi Documenta. Pomirenja nema dok Srbija ne prizna krivicu za rat, odnosno agresiju. Pomirenje sa izjednačavanjem krivice ne dolazi u obzir. „Znate mi smo se malo šalili, pa bi se sada mirili“ kao što je Slobodan Milošević dok su četnici palili i ubijali po Hrvatskoj rekao „Ja sam za mir“
Memorandum SANU 2.:
– Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
– Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
– Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
– Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
– Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
– Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
– Pomagati odcjepljenje Republike srpske;
– Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
– Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
Memorandum SANU 2 treba stalno ponavljati, jer on je osnova i sadašnje srpske politike, pa je i ova akcija „Zločini u Oluji su odgovornost svih nas“ sastavni dio te memorandumske politike prebacivanja krivice.
