I 75 godina nakon mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića, obračun komunista s Katoličkom Crkvom, ne popušta, nastavlja se do dan danas
Bl. Miroslav Bulešić, istarski, hrvatski sin, žrtva je komunizma, ubijen na brutalan i gnjusan način, zbog mržnje prema vjeri, in odium fidei, a zaklao ga je ubojica Slavko Sanković, stanovnik susjednog sela Brgudca, 24. kolovoza 1947. godine na krizmi u Lanišću, koja je tako postala poznata kao „Krvava krizma“. Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi: „Isuse primi dušu moju“, uz svoj gnjusni komentar – „ali sam mu je ja primio!“
Slavko Sanković umro je 1993. godine. Svoje 4 djece, dao je krstiti i bio je crkveno sahranjen. Postoji svjedočanstvo da se indirektno pokajao za svoje nedjelo izjavom: „Nikada više ne ću ići svojim nogama kud me vodi tuđa glava…“ (Fabijan Veraja, Miroslav Bulešić, str. 310.).
Ovo je ogledan i ilustrativan primjer obračuna komunista s Katoličkom Crkvom, koja je u vrijeme Jugoslavije bila ispunjena progonima, ubojstvima i teroru nad svećenicima i vjernicima, međutim na tomu se nije stalo, dovoljno je i danas u Hrvatskoj pogledati nekoliko portala, među kojima prednjače Novosti SNV-a i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i vidjeti tekstove pune govora mržnje uperene prema Katoličkoj Crkvi.
Koristeći blagodat slobode govora i inertnost i neučinkovitost državnih institucija koje bi to trebale sankcionirat, navedeni portali primitivnim, prostačkim, huškačkim i agresivnim tekstovima jasno pokazuju golemu količinu mržnje naspram Katoličkoj Crkvi, a time i prema njezinim vjernicima. Ako se uzme u obzir da se u Hrvatskoj po dostupnim podacima 86,28 % stanovnika izjasnilo katolicima radi se o manjini, ali manjini koja bi htjela vladati nad većinom. U isto vrijeme s parolama o demokraciji, koju očito ne razumiju u njenom stvarnom značaju, pokrivaju svoje totalitarne namjere nametanja njihove opcije kao jedino moguće i jedino ispravne. Demokracija označava pluralistički oblik vlasti i višestranačje u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore. Da bi odluke bile demokratske, pored većinskog principa moraju ispuniti i daljnje kriterije:
- Ravnopravnost,
- Sloboda,
- Sloboda informacije.
- Sloboda izražavanja,
- Aktivno biračko pravo
- Mogućnost alternative
I 30 godina od ostvarenja hrvatske državnosti, jugofili, jugonostalgičari, jugokomunisti i titoisti ne mogu ideološki prihvatiti da žive u Hrvatskoj, ali su se zato materijalno vrlo brzo prilagodili i odmah prihvatili hrvatske kune od kojih žive i uz pomoć kojih napadaju i razaraju Hrvatsku iznutra kao peta kolona.
Evo nekoliko primjera za ilustraciju:
- Ukleto kršćanstvo
https://www.portalnovosti.com/ukleto-krscanstvo
Naziv članka je već sam po sebi govor mržnje. „Crkva u Hrvatskoj glavni je kočničar modernizacije društva i države, što utječe i na porazno zaostajanje zemlje na općim razvojnim listama u Evropi“, piše Marinko Čulić novinar SNV-ovih Novosti.
Autor vidi Katoličku Crkvu tipičnim pogledom jugokomunističke ideologije. Komunisti su dolaskom na vlast poslije Drugoga svjetskog rata zamislili da oni predstavljaju volju naroda, da su oni napredni, avangarda koja će „prosvijetliti nazadan“ narod pa da umjesto vjerom u Boga, počinje vjerovati Komunističkoj partiji, odnosno njenom lideru Josipu Brozu Titi, kao novom Bogu, čiji su kult ličnosti gradili. Naravno da se to nije moglo provesti mirnim putem, jer se tisućljetno vjerovanje i tradicija ne mogu naprasno promijeniti, tako reći preko noći, pa su u taj „preodgoj“ krenuli nasiljem prema svećenstvu i prema vjernicima.
„Krvava krizma u Lanišću“ 1947. godine zorno pokazuje da nema granice nasilja koju će komunisti upotrijebiti za provedbu svoje ideologije. A Marinko Čulić kaže da je „Crkva u Hrvatskoj glavni kočničar modernizacije društva i države…“, što naravno nije točno. Crkva je bila uvijek nositelj pismenosti, kulture, graditeljstva i donosila napredak u društvu.
Svi veliki znanstvenici, izumitelji, slikari i glazbenici potekli su iz Crkve, da spomenem samo neke; Ruđer Bošković, Faust Vrančić, Josip Juraj Strossmayer, koji je još 1860. godine pokrenuo osnivanje Akademije za znanost i umjetnost u Zagrebu, biskup Juraj Dobrila, veliki prosvjetitelj hrvatskog naroda u Istri… Glavni kočničari su upravo slijednici komunističke ideologije, koja je donijela tzv. društveno vlasništvo, koje je svačije i ničije, iz kojeg se razvio mentalitet „ nije moje“ odnosno lopovluk, korupcija, klijentelizam i nepotizam. Upravo SNV- ovci i SAB-ovci, koji su slijednici jugokomunizma, a koji Hrvatsku ne mogu ni smisliti, su ti koji Hrvatsku neprestano odvlače u prošlost i ne dopuštaju joj da živi u sadašnjosti, a kamo li da razmišlja o budućnosti.
Zamislite jedino po njihovu bi svijet „trebao i smio izgledati“!? Koja umišljenost u neku svoju veličinu i značaj?! Po čemu? Nisu se iskazali kao sposobni vladari i voditelji država! Komunističke države urušile su se domino efektom jedna za drugom nakon pada Berlinskog zida. Komunizam kao društveno uređenje je utopija koja je stajala života preko sto milijuna ljudi na svijetu. Totalitarni režim koji je po svim značajkama izjednačen sa fašizmom i nacizmom. Rezolucija EU Parlamenta od 19. rujna 2019. nedvosmisleno pojašnjava po kojim kriterijima su izjednačeni.
Hrvatski sabor bi pod hitno trebao mijenjati Ustav RH! Iz Ustava izbaciti preambulu sa 22 nacionalne manjine, ukinuti diskriminacijski Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i sve stanovnike Hrvatske izjednačiti po pravima i obvezama. Što je u Ustavu RH već i definirano po članku 3.
Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava, i po članku 14.
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.
Ako su svi pred zakonom jednaki, čemu poseban Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina? Samim time je hrvatski narod diskriminiran u odnosu na manjine.
- Proslava 80. obljetnice formiranja prve istarske partizanske čete u Brgudcu u organizaciji Udruga Antifašista Buzeta, Udruga Babucera i Općina Lanišće obilježavanje je povijesnog događaja u kojem je sudjelovao jedan dio stanovništvo tog dijela Ćićarije. Neka se obilježi, nemam ništa protiv, kada ima još uvijek ljudi koji u to vjeruju, ali imam protiv laži i obmanjivanja koje se iznose, jednostranog obilježavanja i jednostranih poruka. Ta proslava prikazuje prevarantsko i manipulativno lice totalitarne, komunističke ideologije, gdje se licemjerno i pokvareno ne priznaje zločinačko naličje te iste ideologije. U porukama se veliča osnivanje i put te partizanske postrojbe: “Današnjim obilježavanjem 80. godišnjice formiranja Prve istarske partizanske čete, u Brgudcu, ne samo da se želimo prisjetiti tog slavnog događaja i ljudi koji su mu nazočili, već i očuvati ponos na borbu Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašizma u Istri” – rekao je tom prigodom istarski župan Boris Miletić. „Danas u Brgudcu slavimo 80. godišnjicu prve istarske partizanske čete. Istra u borbi za svojom slobodom nikada nije posustala, a to je posebice pokazala u beskompromisnoj i odlučnoj borbi protiv fašizma. Hrabrost i otpor koji je tada pokazan slavimo i sjećamo ga se s ponosom i poštovanjem, a antifašizam i danas stoji u samim temeljima istrijanstva i načina življenja u Istri!“ https://www.regionalexpress.hr/site/more/u-brgudcu-obiljezhena-80-godishnjica-formiranja-prve-istarske-partizanske-chete Ni spomena naličja tih događaja. Ni spomena da je upravo iz Brgudca, zadojen komunističkom mržnjom prema vjeri, 1947. godine, Slavko Sanković nožem zaklao svećenika don Miroslava Bulešića u Lanišću, selu u općini Brgudac, a izaslanika biskupa mons. Ukmara, Brgudčani su pretukli da je jedva ostao živ! Ni spomena da su ti isti domaći partizani pokupili svećenika bl. Francesca Bonifacija na cesti kod Grožnjana, nakon čega je netragom nestao. A da ne pišem o jamama ili fojbama koje su progutale istaknute istarske narodnjake.
Žrtve u Istri ostavili su i fašisti i nacisti i komunisti!
Istra je kroz povijest uvijek bila pod tuđinskom vlašću. Istarski čovjek, Istranin ili Istrijan, kako se tko osjećao služio je tuđincu, od Venecije-Mletačke republike, Austro-ugarske do Italije. Namjerno ne spominjem posebno Hrvate, a posebno Talijane, jer su žrtve bili i jedni i drugi, ovisi o tome tko je bio na vlasti.
Kada je kapitulirala Italija Istrani su se proglasom od 13. rujna 1943. godine opredijelili za priključenje „matici zemlji Hrvatskoj, odnosno svojoj hrvatskoj braći“. Ali „narodna vlast“ kada je konačno došla u vidu Narodnooslobodilačkih odbora, nije donijela ni slobodu, ni jednakost, ni pravdu. Upravo suprotno, donijela je nejednakost, nepodobnost, totalitarizam i nepravdu. Tako se istarskom čovjeku nastavljaju progoni samo po drugoj osnovi. Fašistički totalitarni režim ga je progonio po nacionalnoj osnovi, po hrvatskom jeziku, njegovoj tradiciji i identitetu, a komunistički po idejnoj, vjerskoj osnovi i političkom opredjeljenju.
Mnogi koji su preživjeli fašističke i nacističke progone, nisu preživjeli komunističke progone. Nestajali su u tijeku noći. Iza tih totalitarnih režima ostale su žrtve, kojih se treba prisjetiti i koje bi trebale biti poduka da se više ne ponove. Međutim po svemu što se događa, čemu svjedočimo, ljudska narav je takva da brzo zaboravlja, ponavlja iste pogrješke i događaju mu se ista ili slična stradanja. Tek u slobodnoj Hrvatskoj, čemu je stremio Proglas od 13. rujna 1943. godine došla je sloboda i demokracija, pravda malo sporije zbog nelustriranog pravosuđa, a jednakost još sporije zbog IDS-ovog rigidnog jugoslavenstva i titoizma.
IDS-ovci kao da su prespavali Odluku Hrvatskog Sabora o raskidu svih državno pravnih sveza sa SFRJ. Njima je i dalje Tito idol, njima su Hrvati ustaše i klerofašisti, oni i dalje šire netrpeljivost i odium fidei, mržnju prema vjeri i Katoličkoj Crkvi.
IDS-ovcima su puna usta tolerancije, demokracije, suživota i multikulturalnosti, ali to vrijedi samo za podobne i manjine. Za Hrvate nema ni suživota, ni demokracije, ni tolerancije. Po IDS-u komunistički zločini su u redu, zločinci mogu imati ulice, trgove, parkove, obale. Župan Miletić kaže da treba očuvati ponos na borbu Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašizma u Istri!? Ako su ponosni na NOB, znači li to da odobravaju i ponose se i zločinima počinjenih od strane sudionika NOB-a? Na to pitanje ne žele odgovoriti! Ništa IDS-u ne znači Rezolucija Vijeća EU-a 1481/2006 o osudi komunizma, po Crnoj knjizi komunizma po kojoj je komunizam pobio stotinjak milijuna ljudi! Ništa ne znači ni Rezolucija EP-a od 19. rujna 2019., koja po zločinima izjednačuje fašizam, nacizam i komunizam, iako je Valter Flego, eurozastupnik i bivši istarski župan digao ruku za tu Rezoluciju u EP-u.
Predsjednik IDS-a Dalibor Paus rekao je na obilježavanju u Brgudcu da „antifašizam i danas stoji u samim temeljima istrijanstva i načina življenja u Istri!“ mada mi nije htio objasniti što pod tim podrazumijeva, ali kako sam rođena u Istri daleko prije njega, a nisam čula za taj način življenja, postavljam županijskim dužnosnicima pitanje:
Je li antifašizam klanje i ubijanje svećenika?
Je li antifašizam ubijanje i bacanje ljudi u fojbe?
Je li antifašizam progon i zatvaranje ljudi u logore i na Goli otok?
Iste metode i način vladanje koristili su fašisti, pa po čemu je onda taj njihov antifašizam u temeljima istrijanstva i načina življenja?
I umjesto zaključka vrhunska podvala komunista sa antifašizmom.
Komunisti su se da prežive osudu i pad komunizma genijalno presvukli u antifašiste i velike borce za ljudska prava, migranata, Židova, Roma, homoseksualaca i drugih manjina.
Slijednici komunističke ideologije, koja se pokazala „uspješnijom“ od fašizma i nacizma (jer je pobila dvostruko više ljudi) u eliminaciji neistomišljenika, sada su veliki borci za ljudska prava. Ti, koji su ljudima oduzimali pravo na slobodu vjeroispovijestii, slobodu govora i mišljenja, slobodu političkog izbora i zbog toga ih ubijali, mučili i zatvarali u logore, ti sada pod krinkom antifašizma opet sebe predstavljaju kao napredne spasitelje svijeta!? Po čemu?
- Po vjeri? Antifašisti su vjeru u Boga, zamijenili vjerom u Partiju, i druga Tita i zbog toga ubijali, mučili i zatvarali svećenike i vjernike. Zašto traže krštenje djece kada ne vjeruju u instituciju Katoličke Crkve? Pa neka djecu krsti Partija!
- Po prirodnim zakonima? Prirodnu i Bogom danu podjelu na muško i žensko (jer jedino žensko biće može roditi i nastaviti ljudsku vrstu) zamijenili su agresivnom i totalitarnom LGBT
- Po obitelji i braku koji čine muško i žensko ljudsko biće, koja je temeljna društvena zajednica. Zašto onda traže priznavanje istospolnih brakova, kada ne vjeruju u instituciju braka i obitelji?
- Po domoljublje kao iskazivanje pripadnosti jednom narodu, koje nazivaju fašizam, nacionalizam? Zašto se onda udružuju u razne LGBT udruge, kao iskazivanje pripadnosti?
Po čemu su dakle oni bolji od desničara kako nazivaju neistomišljenike, odnosno po njima glavne krivce za sve nevolje svijeta? Po ničemu, u ničemu se nisu iskazali kao bolji! Imali su države 45 godina, jesu li učinili život običnog malog čovjeka bolim i kvalitetnijim? Nisu! I zato je komunizam sam sebe urušio!
Sve se svodi na borbu za vlast koja vodi u novi totalitarizam „antifašizma“ koji opet krši ljudska prava svih onih koji ne misle kao oni.
Poruke sa Međunarodne antifašističke konferencije koja se održala u 27. kolovoza 2022. godine u Budimpešti, na kojoj je sudjelovalo osam europskih zemalja (Belgija, Njemačka, Grčka, Hrvatska, Mađarska, Italija, Srbija, Slovačka) nedvosmisleno na to ukazuju. Naime, „antifašisti“ optužuju demokratski izabrane vlasti za osiromašenje, glad, zanemarivanje klimatskih promjena, politike zaštite okoliša koje obitelji čine klimatskim izbjeglicama, privatizaciju zdravstvene skrbi, gdje se milijuni istiskuju iz kvalitetne zdravstvene skrbi, zdravstvene probleme povezane s lošim zdravljem, epidemije i pomaci u povijesnom, književnom i kulturnom obrazovanju i pozivaju civilno društvo, udruge branitelja (kojih i od čega) i današnjih antifašista, sindikate i druge utjecajne strukture da osvijeste ovu opasnost te da grade mreže i pokrete kako bi bili aktivni. Takve mreže moraju biti otvorene za sve ljude za koje su spremni braniti demokraciju, slobodu i/ili politička i društvena prava svih ljudskih bića u dotičnoj zemlji. I gle od koga „ da se čvrsto suprotstave desničarskim ekstremistima, ma gdje u svijetu oni živjeli“. Znači desničari su babe roge, koji služe za zastrašivanje i ispiranje mozgova! Od komunista tzv. antifašista ništa novo, sve viđeno!
Vuk dlaku mijenja, ali ćud ne!
