Popeo sam se uz nekoliko metara visoku stijenu i već kada mi je glava bila iznad nje ugledao sam u neposrednoj blizini toranj svjetionika
(Priča tiskana u zbirci „Uvrnute priče“, Književni klub HKUPD „Stanislav Preprek“ Novi Sad, 2018.)
Bura se stišala iako je još puhao jak vjetar i bio sam ubeđen da ću i kroz ovu strašnu noć proći bez težih posljedica. Kao stari morski vuk izvlačio sam se i iz gorih situacija, ali me je sada zabrinjavalo to što nisam imao ni približnu orijentaciju gdje se nalazim. Moja mala jahta je izdržala sve napade orkanskog vjetra i pravu provalu oblaka, ali su se pokvarili instrumenti za navigaciju i uspostavljanje veze te sam satima bespomoćno plutao ne znajući kamo me nose vjetar i morska struja, jer vozeći noću nasumce mogao sam samo trošiti gorivo.
Ležao sam u kabini svoje jahtice razmišljajući da li ću kada svane, odnosno u toku dana, uspjeti da na bilo koji način skrenem pozornost na sebe brodovima koji budu prolazili na ovom dijelu zemljinog morskog omotača.
Slaba kišica je još uvijek padala kada se kroz nju polako počela nazirati zora. I taman sam htio ustati i pogledati da li se išta nazire u blizini kada je odjednom moja jahtica udarila o nešto čvrsto. Umjesto da ustanem, pao sam sa ležaja na pod strašno se iznenadivši da se tu na otvorenom moru, stotinu milja udaljenom od kopna, nalazi bilo što čvrsto. U prvi mah sam pomislio da je u pitanju neki drugi plovni objekt koji je isto tako kao i ja bespomoćno plutao i sada su nas vjetar i morska struja sastavili. Ali iznenađenju nije bilo kraja kada sam vidio da je moja jahta udarila u stijenu! Kopno! Nije moguće?!
Jahta je krajem gdje su bili štitnici udarila o stijenu, ali na drugom kraju je jedan veliki šiljati kamen probio trup i voda je naglo počela nadirati u potpalublje. Iskočio sam na obalu, uzevši sa sobom samo svoju torbu sa mapama i nešto namirnica. Moja draga jahtica je potonula za nepun minut!
Počelo se razdanjivati, prestala su i kiša i vjetar, oblaci su se razrijeđivali i bilo je očito da slijedi lijep sunčan dan. To me je malo oraspoložilo i sa nekim optimizmom sam počeo razgledati mjesto na kojem sam se nepredviđeno zatekao. Nadao sam se da je najgore prošlo pošto sam se dokopao kopna i da ću nekako ipak preživjeti i bez svoje jahtice.
Preda mnom je bio goli kamen bez ikakvog rastinja, strma stijena koja se u neposrednoj blizini sa obe strane gubila u krivini. Tako nisam mogao imati predstavu koliko je velik otok na koji sam naišao ali sam znao da je u pitanju otok, jer me vjetar i struja nisu mogli dogurati do kopna ni za sedam dana, a kamoli za nekoliko sati. A otok je mogao biti još i dalje od kopna u odnosu na mjesto gdje me je zatekao početak bure.
Popeo sam se uz nekoliko metara visoku stijenu i već kada mi je glava bila iznad nje ugledao sam u neposrednoj blizini toranj svjetionika! Bio je samo petnaestak metara visok i ispod njega je bila mala zgada, očigledno sa samo jednom prostorijom.
Sada se vidjelo i da je cio otok samo malo veća hrid. Bio sam pomalo razočaran ali je i ovo bila velika stvar u ovakvoj situaciji. Ponadao sam se i da će nekoga biti u svjetioniku ili ću iz njega bar moći uspostaviti vezu sa svijetom. Ako ništa drugo, za početak ću sa karte znati točno mjesto gdje se nalazim, a u svjetioniku ću bar biti zaklonjen od eventualno novog lošeg vremena i hladnih noći. Ponadao sam se i da u svjetioniku ima vode i hrane.
Vrata na jedinoj prostoriji svjetionika bila su otvorena i njihovo krilo čvrsto zakvačeno iznutra za zid. Tako ga vjetar nije mogao klatiti i na njemu su bila čitava sva četiri zastakljena okna u gornjem dijelu. U prostoriji nije bilo nikoga. Ista onakva okna kao na vratima bila su i na dva prozora prostorije svjetionika. I oni su, također, svi bili čitavi, što mi je pojačalo nadu da netko ovdje barem redovito dolazi. Međutim, u cijeloj prostoriji je bio samo jedan veliki stol i jedan veliki ormar sa zastakljenom vitrinom. Ništa više. Samo goli kameni pod. Nijedan drugi ni najmanji predmet!
Otvorio sam krila ormara u nadi da je bar nešto sklonjeno u njega, ali je i on bio sablasno prazan. Jedino je, uredno poslaganih, od broja jedan do broja dvadeset, na gornjoj polici vitrine, bilo dvadeset debelih knjiga čuvene Mayerove enciklopedije iz 1889. godine, pisane na gotici!
Suprotno od ulaznih vrata nalazilo se spiralno stepenište čije stepenice su vodile do vrha tornja svjetionika. Na samom početku stepeništa na mermernoj pločici na zidu bilo je urezano: ST. ONIK. Sveti Onik! Baš na mom jeziku asocira na „svjetionik“, a apsurdna je i podudarnost sa imenom kafea ONIK u Londonu, u kojeg sam svraćao kada god bih bio u tom gradu! Čudo: ja na svijetioniku Onik!
Popeo sam se gore i vidio da je također sve besprekorno čisto, ali da nema ni tu niti nijednog predmeta koji bi služio bilo kakvoj svrsi i signalizacija svjetionika očito nije odavno funkcionirala.
Sišao sam dole, na velikom stolu na svojoj karti pronašao sam hrid St. Onik i vidio da je u zoni najopasnijih hridina udaljenih od kopna sto dvadeset i tri milje. Zato su unaokolo na ostalim hridima, ali na velikoj udaljenosti, sagrađena tri nova svjetionika, tako da do St. Onika očito više nitko odavno nije ni stizao niti će stizati.
Ova stijena i svjetionik na njoj nisu više nikom trebali i iz njega je pokupljeno sve što se moglo ponijeti. Samo taj veliki stol, veliki ormar sa vitrinom i Mayerova enciklopedija od dvadeset knjiga na gotici bili su suviše teški i nisu nikom trebali. Sve je bilo sterilno čisto jer desetine godina tu nije bilo nikakvog života. Baš ničega, čak ni paukova, paučine i prašine.
Shvatio sam da nikada više neću piti kavu u kafeu ONIK i da ću ovdje ja biti jedina prašina.
