Ispostavit će se, naime, da je Nina navijestila dominantne strategije idućeg desetljeća
U splitskoj Galeriji umjetnina u utorak, 20. prosinca 2022. godine otvorena je retrospektivna izložba Nine Ivančić, ugledne hrvatske umjetnice i dugogodišnje profesorice na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Izložba obuhvaća radove nastale od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća do recentne serije kolaža geometrijskog sloga. Bez ikakve dvojbe može se konstatirati da se radi o jednom od najznačajnijih opusa u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti u kojem se, unatoč svim stilskim i motivskim mijenama, poetskoj i medijskoj različitosti, prepoznaje dosljedna umjetnička misao. Riječ je o autorici čija je svaka etapa stvaralačkog procesa pomno promišljena što za posljedicu ima vizualno atraktivne radove neosporne likovne vrijednosti, u kojima je iznimna metjerska vještina uvijek sukladna (prilagođena) konceptu, a očituje se podjednako u koloristički i gestualno raskošnim slikama iz prve polovice 80-ih godina, kao i u kasnijim radovima u kojima dominira aristokratska decentnost u izrazu.
Nastala u prijelaznom razdoblju iz modernizma u postmodernizam i kasnijeg neomodernističkog zaokreta druge moderne, Ninina je umjetnost prošla različite faze, uvijek „korak ispred kritike i vladajućih normi“. Umjetnički se formirala sredinom 70-ih godina u vrijeme promocije novih medija i materijala, kada se etabliraju novi oblici umjetničkog djelovanja i izražavanja poput performansa, hepeninga, prostornih intervencija, umjetničkih akcija, kada je proces dematerijalizacije umjetničkog objekta s konceptualnom umjetnošću doveden do kraja. S vremenom sve prisutnija inovativna rutina i samodopadni aktivizam nove umjetničke prakse Nini nisu bili inspirativni. Odluka da svoju umjetničku poziciju gradi unutar tradicionalnog slikarskog medija u tom trenutku zacijelo se doimala retrogradnom, pogotovo što je nije zanimala slika kao puka posljedica radnog postupa na čemu je insistiralo tada aktualno primarno slikarstvo. Vrijeme će ubrzo pokazati upravo suprotno. Ispostavit će se, naime, da je Nina navijestila dominantne strategije idućeg desetljeća. Stoga ne čudi da je osamdesete i bučni povratak slikarstva na umjetničku scenu nakon posnog ikonoklastičkog razdoblja dočekala spremna. Prometnula se u jednu od vodećih ličnosti nove slike. Nastaju djela u kojima se bez zadrške prepušta porocima i užicima slikarskog čina, pikturalnoj raskoši, širokoj i slobodnoj gesti, nesputanom preuzimanju različitih rukopisa i motiva. Kultiviranom ekspresionističkom gestom oblikuje prizore organičke bujnosti na granici realnog i irealnog. Prizor gradi od natuknica, krhotina simbola i alegorija, koji više sugeriraju nego što čine povezanu ikonografsku cjelinu.
Iako je proces geometrizacije započeo ranije, definitivni rez poklopio se s odlaskom u New York 1986. godine. Slično kao nekoliko godina ranije, Nina je anticipirala prijelaz iz vruće transavangarde s početka desetljeća u hladnu transavangardu nove geometrije (neo geo). Dinamičke kompozicije biomorfnih oblika zamijenio je plošni raster geometrijskih formi i pravolinijskog crtovlja, suzdržanost i posve utišana gesta. Unatoč redukciji forme i geste zadržan je izrazito kultivirani slikarski rukopis koji se manifestira u skladnim kolorističkim harmonijama, odmjerenom dekorativnosti i dinamičnim odnosom elemenata ispune. Ninina geometrija, međutim, nije posljedica redukcije prirodnih oblika niti oličenje matematičkih i geštalt zakonitosti. Iza optički aktivirane i atraktivne površine ne krije se fizika ni metafizika, a još manje ontologija i utopistički projekt. Riječ je o postmodernističkom pozivanju na nasljeđe geometrijske apstrakcije. Gledajući ih u kontekstu citatnih i simulacijskih strategija postmodernizma, Ninine slike iz 80-ih godina predstavljaju svojevrstan dijalog s ultimativnim modernističkim kategorijama. Posvajanjem, parafraziranjem ili simuliranjem stilskih obilježja ekspresionističke ili geometrijske umjetnosti, ona ključne topose visokog modernizma svodi na retoričke figure, odnosno kulturalno posredovane konvencije.
Već za boravka u New Yorku Nina je počela raditi slike s motivom broda, kojima će desetak godina kasnije pridružiti motiv aviona. Paralelno je eksperimentirala različitim medijima radeći fotokopirane kolaže od izrezanih isječaka iz knjiga i časopisa, brodove-objekte rezane od forexa i crteže brodova i aviona u olovci i ugljenu. U slikama i crtežima aviona i brodova referencijalni se odnos ne uspostavlja s realnim predmetom već s njegovim konceptualiziranim prikazom. Autorica preuzima način predočavanja karakterističan za tehničku prezentaciju proizvoda u specijaliziranim časopisima. Zbog potrebe za što detaljnijim opisom suspendirane su tradicionalne konvencije predočavanja, pa je promatraču dostupno i ono što je u zbilji oku nedostupno, čime se dodatno ističe artificijelna priroda slike. Naime, bilo da se radi o mimetičkom iluzionizmu realističke slike ili inženjerskom realizmu tehničkog nacrta uvijek je riječ o gradnji slike po pravilima određenih reprezentacijskih modela. Povratkom predmeta u sliku Nina se koristi kako bi afirmirala predmetni karakter slike. Drugim riječima, slika kao artefakt nije definirana izvanjskim referencijama, već vlastitim materijalnim poretkom: ravnom površnom konkretne podloge, materijalnim tragom korištenog medija, formatom i okvirom, koji je istodobno granica spram neke druge realnosti i konstitutivni čimbenik tijela slike. Međutim, minimalistički likovni izraz i potenciranje fizičke dimenzije medija nipošto ne znači odustajanje od estetskih zahtjeva, koja unatoč svekolikoj redukciji, ili upravo zbog nje, još više dolaze do izražaja.
Ninin cjelokupan opus upućuje na umjetnicu itekako dobro upoznatu s kritikom i revizijom visokomodernističkih načela. Unatoč činjenici da je na svoj način akceptirala prinose u teoriji i praksi konceptualne i analitičke umjetnosti i bez obzira na aktualno okruženje u kojemu slika slikarstva više nema povlašten položaj i u kojemu dominiraju tehnički proizvedene, elektronički generirane i medijski posredovane slike, za Ninu je slika bila i ostala elitni estetski i umjetnički predmet u koji je upisana ideja o slikarstvu kao disciplini koja podrazumijeva specifične vještine. (kustos Božo Majstorović)
Nina Ivančić (Zagreb, 1953.) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića 1977. godine. Završila je Majstorsku radionicu za slikarstvo u Zagrebu kod prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera 1979. godine. Dobitnica je Fulbrightove stipendije za slikarstvo MFA Program in Painting, Columbia University, New York 1987. godine. Od 1986. do 1993. živi i radi u New Yorku. Od 1999. godine predaje slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je na više od trideset samostalnih i brojnim grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, uključujući Biennale mladih u Parizu (1982.) i Bijenale u Veneciji (1986., 1995.). Radovi joj se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama. Dobitnica je niza nagrada od kojih ističemo Binney and Smith Inc. Fine Art Achievement Award (New York, 1987.) i Vjesnikovu nagradu za likovnu umjetnost Josip Račić (Zagreb, 2003.).
Izložba ostaje otvorena do 5. veljače 2023.
