Nama svima preostaje da se molimo, kako smo i poučeni u Evanđelju od Isusa, Oče oprosti im jer nisu svjesni toga što su počinili!
„Mi ćemo često čuti izjave koje kažu: „Treba oprostiti, ali se ne smije zaboraviti.“ Nema ništa sporno u ovakvom stavu, ali je pitanje što je zbilja sadržano u tom da se „ne smije se zaboraviti“. Nekada se čini da je u toj frazi, više od oprosta prisutna prijetnja, a nerijetko i poziv na osvetu. Ako sjećanje na zločine samo proizvodi negativne osjećaje koji pobuđuju mržnju, tu nema pravog oprosta. Takav oprost ne rasterećuje, ne daje slobodu. Iz takvog oprosta niču samo nove prijetnje. To je lažni oprost koji zapravo skriveno njeguje mržnju i diskretno potiče na osvetu“. Ovo je iz homilije gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića u Vukovaru na misi koju je predslavio u Vukovaru na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata u petak 18. studenoga 2022. U onome treba oprostiti briše se mržnja, a ne smije se zaboraviti je upozorenje da živimo u prostoru i vremenu, točnije u susjedstvu, koje ne pokazuje znakove da je odustalo od svojih namjera da osvoji prostore naše domovine Hrvatske, a namjere i djela su pokazana kroz počinjena u agresorskom ratu od kojeg smo se branili. Zaboraviti bi značilo biti ponovo nespreman za obranu i ponoviti možda i veće žrtve. Ono ne zaboravi znači budi spreman!
Međutim; tko može oprostiti agresoru počinjenje stravične zločine i razaranja? Ili, može li netko sa Visa ili Splita oprostiti onome zločincu nad Vukovarom, tj. pojedinačno za silovanja, ubijanja razaranja; za 4 ubijena sina, ubijenu trudnicu, raketiranje bolnice, ubijanja ranjenika na Ovčari i da ne nabrajam, ne samo u Vukovaru? Ne zaboraviti ne može biti lažni oprost. Ali oprostiti nekome bez da se taj netko ne pokaje javno upravo jest lažan oprost. Biskup je u homiliji naveo puno lijepoga iz Evanđelja, ali je preskočio ono što se dogodilo na Kalvariji između trojice raspetih na križu, tj. Isusa i dvojice razbojnika. Naime evanđelist navodi slijedeće: U Evanđelju po Luki (23, 33-43) govori se o tome kako su Isusa razapeli zajedno s dva zločinca na brdu zvanom Lubanja: »Ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. (…) Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: ‘Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas.’ A drugi ovoga prekoravaše: ‘Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.’ Onda reče: ‘Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.’ A on će mu: ‘Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!’«
Zar nije razvidno da je ovaj priznao svoje grijehe i da je pravedno osuđen te se obraća Isusu da mu to uvaži (oprosti). Priznati, i to javno pred svijetom podno križa je i mogao izmamiti odnosno izmoliti oprost od Isusa, a ne od onih kojima je isti počinio zla djela jer ih ne prepoznaje među svjetinom, ali je dovoljno jer to upravo čini preko Isusa. Ispada da samo Bog može oprostiti. Zar evanđelist ne bi zapisao te riječi ako ih je izgovorio, tj. da je tražio oprost od onih kojima je zlo učinio. I nama svima preostaje da se molimo, kako smo i poučeni u Evanđelju od Isusa, Oče oprosti im jer nisu svjesni toga što su počinili! A kad, se pojedini počinitelji zločina, kao razbojnik na križu, javno očituju i pokaju za počinjena zla uz stvarna obeštećenja, koliko su moguća onda se i njima može, ako nisu lažna, reći da će biti sa nama u raju. Pokajati se ovdje znači priznati pravednu osudu i tražiti oprost. Kako oprostiti bez toga? A još teže ili nepravedno je zaboraviti, jer se još lakše može ponoviti isto ili pak i još teža zla. Neka bi počinitelji zločina u ratu pojedinačno tražili oprost tako i skupno, tj. da država tih počinitelja koja ih je poslala na izvršenje zločina, zatraži ili prizna krivice odnosno agresiju i ponudi obeštećenja.
