Veliki udarac i razočaranje za nas nastupili su kad je Supilo u Foreign Office otkrio Pašićev memorandum upućen ministru vanjskih poslova Sir Edwardu Greyu
(U sljedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o “prodaji Dalmacije” iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, “PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA” koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države.)
Još u samom početku, kad su Trumbić i Supilo prispjeli u Rim, 1914. godine, i kod mene našli pouzdanu informaciju, do koje sam slučajno došao, da Saveznici najozbiljnije snube Italiju da stupi u rat na njihovoj strani nudeći joj za nagradu izvjesne austrijske oblasti, na koje su Talijani tvrdili da imaju pravo, mi smo se ozbiljno uplašili da se tu radi o našim pokrajinama na Jadranu. (“…mi smo se ozbiljno uplašili…” piše Ivan Meštrović, što ovom izrekom potvrđuje i uistinu znači da je on bio taj četvrti Hrvat u stvaranju Jugoslavije) Zbog toga smo počeli pomišljati kako bi se mogli braniti od talijanskog presizanja. (I Poglavnik se je sa svojom delegacijom 18 svibnja 1941. godine uporno branio i borio da ne potpiše rimske ugovore, ali na pritisak fašističke Italije morao ih je potpisati, ili prepustiti cijelu Hrvatsku talijanskoj okupaciji. Ali naš hrvatski neprijatelj koji je bio protiv Hrvatske Države iskoristio tu priliku i prilijepio etiketu Poglavniku dru. Anti Paveliću DA JE PRODAO TALIJANIMA DALMACIJU. Vidi prethodni broj 653.)
Preko srpskog otpravnika poslova u Rimu, Ljube Mihailovića, stupili smo u vezu sa Predsjednikom Ministarskog Savjeta Pašićem, saopćivši mu naše bojazni i našu nakanu da se branimo od nepravde, koju bi nam takova transakcija nanijela i zamolili smo ga za savjet i moralnu potporu. Pašić je naše namjere svesvrdno pozdravio i sokolio nas, ali nas je upozorio da ne upotrebljavamo za narod ime “Jugoslaveni”, ni za idealiziranu zemlju “Jugoslavija”, kao što smo učinili u memorandumu predanom francuskom, engleskom i ruskom ambasadoru u Rimu, jer da to ne bi bilo po volji Rusije, na pomoć koje moramo u prvom redu računati. Savjetovao nam je nadalje, da naša propaganda za početak mora biti što diskretnija da ne bi ozlojedili Italiju i smetali Saveznicima u njihovu nastojanju da je predobiju na svoju stranu. Ako želimo da osnujemo neki odbor, koji bi javno istupio u Francuskoj ili drugdje, onda da je podesnije, da ga nazovemo “Hrvatski Odbor”. (Vrlo interesantno da velikoSrbin Nikola Pašić hrvatskoj četvorki daje savjete da se ne ističu jugoslavenstvom, nego da bi bilo podesnije da se ističu pod imenom “Hrvatski Odbor”.)
Istovremeno nam je stavio na znanje da je Srpska Vlada spremna da nam dade svaku materijalnu pomoć, kako za naš život u emigraciji, tako i za propagandu. Mi smo ovo međusobno raspravljali i došli do zaključka da ne smijemo primiti ničiju materijalnu pomoć za našu akciju, pa čak ni od same Srbije, da nam se ne bi predbacilo da je naša akcija od nekog poručena. Umjesto toga smo odlučili, da se obratimo na hrvatske iseljenike u obim Amerikama, a poglavito na onu u Čileu, gdje je živjela nešto znatnija kolonija dalmatinskih Hrvata. Za naziv odbora ostali smo pri svojoj prvoj odluci (dakle, Jugoslavenski Narodni Odbor) s motivacijom da je uputnije, da svi iz Austro-Ugarske nastupimo pod istim imenom i s istim ciljem.
Gospodin Pašić je to prepustio našem nahođenju, ali su u prepisci izbile prve razlike u shvaćanju, kako bi se buduća zajednica imala obrazovati. Tu su počele Trumbićeve, a i nas ostalih, prve brige o Pašićevim konačnim namjerama i bojazan ne će li mala Srbija pod pritiskom većih i jačih suziti svoj program da budu zadovoljne samo uže srpske težnje. Mi smo tu pomisao od sebe odbijali, iako su nam shvaćanje i držanje srbijanske emigracije, pa i nekih diplomata, davali razloge da to neisključujemo.
Veliki udarac i razočaranje za nas nastupili su kad je Supilo u Foreign Office otkrio Pašićev memorandum upućen Ministru Vanjskih Djela Sir Edwardu Greyu, u kome traži da Saveznici priznaju Srbiji za njezine žrtve sve oblasti u austro-ugarskoj Monarhiji dokle imade srpskih manastira, te južni dio Dalmacije koji nije obećan Italiji Londonskim Paktom. Ovom memorandumu bila je priložena i jedna zemljopisna karta, gdje su granice te Pašićeve Srbije sizale sve do Bjelovara i indirektno priznavale Italiji sjevernu Dalmaciju i otoke, kako je bilo predviđeno u Londonskom ugovoru 1915., kao i odvajanje male i okljaštrane Hrvatske, kojoj je sudbina ostajala neizvjestna. (Dakle, samo iz ovog Meštrovićeva izlaganja se može zaključiti da je Pašićeva Srbija, što je reći kao i svih Srba, bila bliža talijanskoj pretenziji za osvajanje hrvatskog područja, nego hrvatskoj četvorki u Jugoslavenskom Narodnom Odboru. Po ovom izlaganju Pašiću je odgovaralo za njegove velikosrpske planove podržavati talijanske zahtijeve na hrvatska područja, jer, za uzvrat Italija bi sa svoje strane priznavala zahtijeve Nikole Pašića za sve oblasti austro.ugarske Monarhije gdje ima srpskih manastira, da pripadnu Srbiji. I uzevši sve ovo u obzir, olako se može primjetiti da su četnici, partizani, jugoslavenski i hrvatski antifašisti namjerno širili krilaticu među Hrvatima DA JE POGLAVNIK PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA. Ta lažna krilatica još i danas postoji u glavama pokolebljivih Hrvata.)
(Nastavak u sljedećem broju)
