Reakcije Službe državne sigurnosti na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine
NENAD BUKVIĆ: UDBA I DEKLARACIJA Reakcije Službe državne sigurnosti na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2022.
U prigodi 50-e obljetnice donošenja Deklaracije o nazivu hrvatskoga književnog jezika, 17. ožujka 1967. godine i objave u zagrebačkom tjedniku Telegram, Hrvatski državni arhiv kao nakladnik objavio je knjigu Nenada Bukvića: UDBA i Deklaracija – reakcije Službe državne sigurnosti na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Autor je knjigu od 342. stranice, podijelio u nekoliko poglavlja: Uvod u kojemu daje osvrt na Deklaraciju kao prijedlogu amandmana za promjenu Ustava SR Hrvatske; drugi dio u kojemu je prikazao temeljne ilustrativne dokumente vezane uz Deklaraciju, dok je u trećem, udarnom dijelu knjige, prikazao primjere operativne obrade Službe državne sigurnosti pod nazivom KLEK. Informacijama, komentarima, izvješćima, imenima pojedinaca i ustanova te objekata koji su obuhvaćeni brojnim metodama praćenja i obrade Službe, kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu. Prije svega hrvatskoj političkoj emigraciji. Već iz ovih uvodnih riječi razvidno je da je autor dao naglasak na reakcije Službe državne sigurnosti na pojavu Deklaracije. Brojnom dokumentacijom iz Hrvatskoga državnoga arhiva i drugih izvora pokazao je kakav je šok, zabrinutost, prijetnju i nevjericu vladajućoj hrvatskoj i jugoslavenskoj političkoj, partijskoj i sigurnosnoj eliti izazvala njena pojava. Lingvistička pitanja Deklaracije navedena su kao podloga djelovanja državnih organa dok se bit Bukvićeva rada upravo odnosi na pristup represivnih organa jugoslavenske zajednice, napose hrvatskih, prema svima koji su imali bilo kakav odnos s Deklaracijom, njenim protagonistima, potpisnicima, podupirateljima, širiteljima njenih poruka i značaja kao i onima za koje je Služba pretpostavljala da potencijalno mogu biti prijetnja državnoj sigurnosti. A takvima su, prema prosudbama SDS-a, pripadali vodeći hrvatski intelektualci. Naime, političke elite i SDS Deklaraciju su doživjele i tretirale kao prvorazredni atak na bratstvo i jedinstvo i ravnopravnost naših naroda i narodnosti te atak na državnu sigurnost. Dakako, kao organizatori su istaknuti pojedinci i ustanove koje su inače službeno tretirane po neprijateljskom odnosu prema Titovoj socijalističkoj državi (ne samo glede Deklaracije) hipotetski povezane s neprijateljskom hrvatskom emigracijom i stranim obavještajnim službama. Da bi što jasnije shvatili uznemirenost političkih elita i ocjenu opasnosti Deklaracije za režimsku vlast, potrebno je krenuti od izvora Deklaracije. U tom smislu podsjetit ćemo na Novosadski dogovor iz 1954. i samu Deklaraciju 1967. godine.
Novosadski dogovor – nastavak srbizacije i unitarizacije hrvatskoga jezika
U jeku unitarističkih težnji o nazivu jezika pod utjecajem srpskih lingvističkih krugova i srpskih ustanova, ali i političkim pritiscima tadašnje udarne srpske političke figure – Aleksandra Rankovića, iz uporabe postupno nestaje naziv hrvatski jezik koji se zamjenjuje nazivom: hrvatskosrpski, srpskohrvatski ili pak hrvatski ili srpski. Velikosrbi su nastojali preko odgovarajućeg dogovora institucionalizirati tu jezičnu imperijalističku nakanu. U tom smislu u organizaciji Matici srpske u Novom Sadu pripremljen je skup lingvista iz Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore u svrhu, kako je navedeno, potrebe jedinstvenog pravopisa i u cijelosti ujednačavanja hrvatskog i srpskog nazivlja. U ambijentu pritisaka i režimskog terora i dominacije srpskih lingvista i jugoslavensko – srpskih partijskih direktiva, u Novom je Sadu, 10. prosinca 1954. , nakon trodnevnog dogovaranja, potpisan dogovor. Dogovor je usvojen jednoglasno što samo po sebi pokazuje na ogroman pritisak kojemu su bili izloženi hrvatski lingvisti i književnici s ucjenom kako tobože dogovor nema alternativu i kako je on od najvišeg državnog interesa. Potpisnici s hrvatske strane bili su: Mirko Božić, Marin Franičević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke i Jure Kaštelan. Kasnije su ga potpisali i još neki književnici i javni radnici. Srpski lingvisti čak nisu prihvatili logičan prijedlog istaknutog hrvatskog jezikoslovca Stjepana Ivšića, koji je svoj potpis uvjetovao time, da Novosadski dogovor ne će poslužiti potiskivanju ijekavsko-štokavskoga i latiničnoga pisma u javnoj uporabi. Novosadski dogovor u biti je značio nastavak velikosrpske agresije na hrvatski jezik i hrvatsku kulturu, odnosno, početak legalizacije velikosrbovanja u ondašnjoj državi a u praksi legaliziranu dominaciju srpskoga jezika pod novim srpskohrvatskim nazivom. Novosadski dogovor na neki je način nastavak Bečkoga književnoga dogovora srpskih, hrvatskih i slovenskih lingvista, iz 1850. godine, čija je svrha bila ujedinjavanje slavenskih jezika – odnosno konstrukcije, kako su svi južni Slaveni jedan narod koji imaju pravo na jedan književni jezik. Bio je to pokušaj ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika poradi ujedinjavanja južnih Slavena, napose Srba i Hrvata, temeljem osnažene ideje jugoslavenstva, koju je napose potencirao Gajev Ilirski pokret. No, dok Bečki dogovor nije bio obvezan jer ga nisu ratificirali ovlašteni narodni predstavnici, s Novosadskim dogovorom bila je sasvim druga priča s ozbiljnim posljedicama za hrvatski jezik i hrvatsku književnost. U kratkim crtama podsjetimo na zaključke Novosadskog dogovora:
- Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik -jedinstven s dva izgovora – ijekavskim i ekavskim a dva pisma latinica i ćirilica su ravnopravna kao i izgovori; II. Istaknuta je potreba izrade priručnog rječnika srpskohrvatskog književnoga jezika i izrada zajedničke terminologije za sve oblasti društvenoga i kulturnog života; III. Takav zajednički jezik treba imati i zajednički pravopis; IV. Komisiju za izradu pravopisa i terminologiju odredit će tri jugoslavenska sveučilišta – iz Beograda, Zagreba i Sarajeva – dvije akademije – iz Zagreba i Beograda te Matica srpska iz Novog Sada i Matica hrvatska iz Zagreba. Godine 1960. objavljen je Pravopis u čijoj su redakciji sudjelovali lingvisti iz Zagreba, Beograda i jedan iz Sarajeva. S hrvatske strane, među inima, sudjelovali su: Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Josip Hamm… Godine 1967. objavljen je Rječnik Matice srpske i Matice hrvatske kojega su vodeći hrvatski lingvisti, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i Tomislav Ladan ocijenili unitarističkim. Zbog neravnopravnosti varijanti Matica hrvatska je 1967. obustavila zajednički rad na Rječniku u narednim tomovima. Bio je to uvod u Deklaraciju o nazivu hrvatskoga književnog jezika.
Deklaracija kao prijedlog amandmana za promjenu Ustava
Deklaracija je sastavljena u Matici hrvatskoj u ožujku 1967. kao prijedlog amandmana kojim bi se u Ustavu SFRJ drukčije reguliralo pitanje uporabe službenih jezika u SFRJ. Hrvatski lingvisti i književnici bivaju suočeni sa masovnim nametanjem srpske varijante u skladu s Novosadskim dogovorom kao i svojevrsnim kodificiranjem preko rječnika i pravopisa jezika nazvanog srpskohrvatskim. Bit Deklaracije preko tražene promjene te prakse bila je u tome da se zakonski utvrdi ravnopravno mjesto za hrvatski jezik, odnosno načelo i pravo da svaki narod svoj jezik naziva vlastitim imenom. Upravni odbor Matice hrvatske, temeljem prijedloga desetak istaknutih hrvatskih lingvista i književnika konačni tekst Deklaracije prihvatio je 13. ožujka 1967., dva dana kasnije prihvatilo ga je Društvo književnika Hrvatske. Do objave u tjedniku Telegram Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, napose one koje su se bavile hrvatskim jezikom te veći broj znanstvenih, kulturnih i javnih djelatnika. Tajnik MH Igor Zidić i predsjednik MH Jakša Ravlić uputili su 15. ožujka Deklaraciju predsjedniku Sabora Ivanu Krajačiću i potpredsjedniku Milošu Žanku. Deklaracija je izazvala pravi šok i nevjericu u redovima političkih struktura. Rijetko se u političkoj praksi dogodilo da o njenim prijedlozima, do kraja ožujka, nisu raspravljali i zauzimali stavove ključne ustanove hrvatskog društva: Predsjedništvo Sabora SRH, CK SKH, SSRNH, Gradski komitet SK Zagreb, zastupnici Privrednog vijeća Sabora SRH, prosvjetno kulturnog vijeća, sindikata, brojnih gospodarskih subjekata, udruženja i drugih privrženih vladajućima s jedinstvenom osudom. O tomu najbolje svjedoči zaključak Organizacijsko političkog vijeća Sabora, od 30. ožujka 1967. Ustavne odredbe o hrvatskosrpskom odnosno srpskohrvatskom jeziku kao jeziku Hrvata, Srba i Crnogoraca izraz su nastojanja progresivnih pokreta za stvaranje što jedinstvenije jezične osnove hrvatske, srpske i crnogorske književnosti i kulture kao osnovice za što veće zbližavanje i učvršćenje bratstva i jedinstva njihovih naroda. Autori ovoga pamfleta nisu se libili navesti i sljedeće: Stvaranje hrvatske književnosti i kulture na jedinstvenoj hrvatsko-srpskoj jezičnoj osnovi ne samo da je omogućilo političko konstituiranje hrvatskoga naroda u periodu preporoda i borbe za nacionalno oslobođenje i ravnopravnost, nego je i neophodan uvjet za zajednički život Hrvata i Srba u Hrvatskoj.(?!) Iz ovoga je razvidno s kakvim sve nedoučenim i indoktriniram ljudima su se suočili potpisnici Deklaracije a da iza sebe nisu imali potporu ni jednoga dijela hrvatskih vlasti. No, nije se stalo na tome već se organizirano tražilo pokretanje stupnja društvene i političke odgovornosti inicijatora i potpisnika Deklaracije. A na što su zapravo potpisnici Deklaracije upozoravali: da je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom; da su brojna načela iz Novosadskog sporazuma u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena na štetu hrvatskoga jezika; pojavila se koncepcija o potrebi jedinstvenog državnog jezika koja je u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku; u javnim i masovnim komunikacijama a napose državnim ustanovama i Armiji potpuno je izbačen hrvatski jezik kojega zamjenjuje srpski. U skladu s tim potpisnici zahtijevaju:
- da se ustavnim propisom utvrdi jasna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika; slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga, kako bi se u praksi izbjeglo da se srpski jezik nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate,
- potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinarstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju. U tu je svrhu trebalo izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131., koja bi ovako trebala glasiti: Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.
Ništa što ne pripada kulturnim pravima jednoga naroda – pravu na svoj jezik – i što je njegovo neotuđivo pravo, potpisnici nisu tražili. Ali dirnuli su u dominantnu poziciju srpskoga jezika i srpskih imperijalističkih vlasti. Hrvatske vlasti na čelu sa najvećim slugom Titova i srpskoga režima, od 1945. do svoje smrti, Vladimirom Bakarićem, tražile su od represivnih organa radikalni obračun s potpisnicima i poklonicima Deklaracije. Među protivnicima Deklaracije bili su i oni hrvatski političari koji će četiri godine kasnije, 1971. stradati u čistkama protiv tzv. hrvatskog nacionalizma: Miko Tripalo, Ivan Šibl, Pero Pirker i brojni drugi. U traženju pogroma napose su bili aktivni Stipe Šuvar, Stipe Mesić i Josip Manolić. Deklaraciju je potpisao i Miroslav Krleža koji je pod partijskim pritiskom napustio članstvo u CK SKH. IZ SKH isključeni su Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić i brojni drugi a veliki broj hrvatskih intelektualca napustio je zemlju.
Potporu Deklaraciji svojim Apelom (30. travnja 1967.) dali su hrvatski književnici i pisci u emigraciji. Među inima: Luka Brajnović, Vinko Nikolić, Luka Fertilio, Jere Jareb, Bogdan Radica, Boris Maruna, Ivo Lendić i drugi. Inače Deklaraciju su osudili svi savezni organi pa i republički. Dakako, najviše hrvatski pod ključnim uplivom Vladimira Bakarića. No, i Izvršni komitet CK SK Srbije upozorio je da diskusija o jeziku nije ničiji monopol; Savezno vijeće Savezne skupštine Jugoslavije usporedilo je Deklaraciju s emigrantskim ustaškim glasilom „Hrvatski narod“; beogradski pisci-komunisti istaknuli su da nacionalizam nije način na koji se voli svoj narod, već mrzi drugi; Izvršni komitet CK SKJ tražio je odgovornost komunista zbog njene objave – koja je atak na tekovine bratstva i jedinstva i sl.
Udbinom operacijom KLEK pokrenut progon svih koji su imali bilo kakve veze s Deklaracijom
Služba državne sigurnosti RSUP- a SRH donijela je 24. ožujka 1967. odluku o pokretanju operativne akcije KLEK, a kao cilj obrade bio je utvrditi je li Deklaracija sastavljena i objavljena uz sudjelovanje ili pod utjecajem neprijateljskog dijela emigracije, stranih diplomatskih predstavništava, pojedinih stranih obavještajnih službi ili unutrašnjeg neprijatelja u zemlji. Republički SUP iznio je podatke da su u razdoblju od 24. ožujka do 1. studenoga 1967., u sklopu akcije KLEK, poduzete slijedeće mjere: provjere nad 851 osobom; objavljeni informativni razgovori s 314 osoba; sastavljeno je 114 službenih bilješki; angažirana su 84 suradnika i veze; prema osam osoba primijenjena je operativno-tehnička mjera ozvučenja; kod 15 osoba obavljeni su ilegalni pretresi; uvedena je kontrola pošte 37 osoba; uvedena je kontrola telefonskih razgovora 22 osobe; pod pratnjom je bilo 29 osoba; pet osoba ispitano je na poligrafu. Autor je uvrstio fotografije preko kojih je SDS pratila pojedine istaknute osobe vezane uz Deklaraciji: Ivu Frangeša i Petra Šegedina kao i snimke ustanova u kojima su znale boraviti. Također su objavljeni faksimili izvješća o pratnji pojedinih hrvatskih lingvista i intelektualaca, izjave crkvenih velikodostojnika, primjerice kardinala Franje Šepera, hrvatskih emigrantskih pisaca i njihovih tiskovina, dosjei brojnih osoba osumnjičenih za pripravu, objavu i populariziranje ideja Deklaracije.
Operativnom obradom KLEK obuhvaćen je ogroman broj osoba iz redova hrvatskih intelektualaca u zemlji i inozemstvu. Istaknimo one najznačajnije. Iz inozemstva: Jakša Kušan, dr. Jure Petričević, dr. Tihomir Radja, Vinko Nikolić, Vilim Cecelja, Krunoslav Draganović, Rudolf Arapović, Marko Bagarić, Krunoslav Mašina, Mirko Vidović, dr. Branko Jelić, Jure Knezović, Aleksandar Perc … Iz Hrvatske: Ivo Frangeš, Petar Šegedin, Krunoslav Franjić, Igor Zidić, Jakša Ravlić, Franjo Tuđman, Ljudevit Jonke, Josip Pupačić, Miroslav Brandt, Miroslav Vaupotić, Antun Šoljan, Vlado Gotovac, Zdenko Škreb, Dragutin Tadijanović, Nikola Miličević, Ivan Kušan, Ivan Slamnig, Zlatko Tomičić, Lav Žnidaršić, Branimir Donat, Tomislav Ladan, Ivan Supek, Vladimir Filipović, Vjekoslav Kaleb, Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Radovan Grgec, Bruno Bušić, Vice Vukojević, Marko Veselica, Milan Moguš, Stjepan Babić, Pranjić Krunoslav, Ivan Smoljan, Rafael Bogišić…
Pod posebnom pažnjom bili su: Instutut za historiju radničkog pokreta, Matica hrvatska, Matica iseljenika, Zavod za migracije, Filozofski fakultet, svi odjeli kojima je bila upućena Deklaracija, Pravni fakultet, Fakultet političkih nauka, Institut za filozofiju, znanost i mir, JAZU, Leksikografski zavod, Studentski centar i domovi, Sredstva javnoga komuniciranja.
Operativna akcija KLEK značajnu je pažnju posvetila širenju letaka, s naslovom Hrvatskoj samostalnosti, na području grada Zagreba 30. prosinca 1967. godine. Operativne mjere sastojale su se od informativnih razgovora, pratnji, pretresa stanova, primjene poligrafa, utvrđivanja alibija. Sankcionirane su mjere prema 45 lica koja su iz Z. Njemačke i Austrije doputovale u zemlju a po istrazi Udbe, njih 12, imale su veze s unošenjem i rasturanjem letaka. Naredne godine, 20. svibnja, izrečena je presuda Knezović Vinku i ostalim suokrivljenicima za učinjeno kazneno djelo KD iz članka 118 stav 2 i 3 KZ-a. Knezović je osuđen na 3 godine i 6 mjeseci, njegova sestra Ankica na 18 mjeseci strogog zatvora, Marchioli Bruno na jednu godinu strogoga zatvora, kao i nekolicina drugih.
Deklaracijom kao opasnošću za bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti, kao atak na tekovine narodnooslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda, kao politički pamflet koji je doveo u pitanje socijalističke tekovine jugoslavenske zajednice, bavili su svi segmenti jugoslavenske zajednice: od mjesnih zajednica, organizacija socijalističkoga saveza, svih razina partijskih foruma, privrednih organizacija, kulturnih, prosvjetnih, odgojno-obrazovnih ustanova. S jednom jedinstvenom nakanom: osudom inicijatora, potpisnika i podupiratelja te traženjem krivične i političke odgovornosti. Zbog toga je Titov diktatorski režim u progone uključio cjelokupni represivni aparat. O biti Deklaracije bilo je zabranjeno govoriti. Deklaracija je svojom ogromnom ulogom u hrvatskom narodu bila jedan od najvažnijih izvora Hrvatskoga proljeća 1971. godine. Dakako, u vrijeme Hrvatskoga proljeća Titove vlasti su tako povezivale Deklaraciju i temeljna načela Hrvatskoga proljeća. Stoga je danas zabrinjavajuće da u Hrvatskoj postoje lingvistički i politički krugovi koji zagovaraju koncepciju ponovnog vraćanja na Novosadski dogovor pod novim srpskohrvatskim jezikom u nazivu JEDINSTVENI JEZIK. Tako je u svibnju 2022. godine HAZU za svoju suradnicu primila autoricu Mašu Kolanović, jednu od potpisnica tzv. sarajevske Deklaracije o jedinstvenom jeziku, koja negira samostalnost i samobitnost hrvatskoga književnog jezika. Zloćudno je da HAZU među takvim spodobama nalazi protivnike samobitnosti hrvatskoga jezika – koje usto i nagrađuje, a ništa manje nije opasno da takve pamflete u obliku knjižne građe financira Ministarstvo kulture RH.
