Rasplakalo cvijeće
I ptice bijahu prognanice
i rijeke
i planine
ravnice i doline
zapaljene šume
uplašene srne i vjeverice
zanjištali konji vranci
na visoke jablane sjatile se crne vrane
posivjela brda
raspukle se provalije
rasplakalo cvijeće
posvuda strah i čama
poskočili hrvatski bojovnici
krv groma uskipjela u njima
nećeš dušmanine gazit što tvoje nije
i nikad biti neće
prognati leptira
razmrskati o kamen dijete
kočoperiti se na vratima tuđe kuće
idi materi svojoj i ocu
koji te odgojili nisu da čovjek budeš
neka te od mržnje liječe
skidaj šape s vrata hrvatskog čovjeka
zlo koje u sebi nosiš
sij na svoje neorane njive
Hrvatska na zvjezdanoj stazi sjat će
dok bude Sunca i Mjeseca
Biokovo ni Velebit
nikad pred tobom pokleknuti neće
