Englezi su podržavali Talijane u ostvarenju njihovih stoljetnih posezanja za hrvatskim povijesnim zemljama
U sljedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o “prodaji Dalmacije” iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, “PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA” koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države.
Iza kako je Pašić na svoj memorandum Greyu o nagradi za Srbijine žrtve dobio od Britanskog Ministra Vanjskih Djela odgovor da on ne može da prihvati načelo “nagrade za žrtve”, nego da drži, da cijeli jugoslavenski problem treba gledati i rješavati kao cjelinu, postali su odnosi između Srpske Vlade i Jugoslavenskog Odbora (kojeg su hrvatska četvorka: Trumbić, Supilo, dr. zubar Pavelić i Ivan Meštrović osnovali u Parizu 30 svibnja 1915. godine.) skladniji, iako su izbijala i nadalje dva različita shvaćanja.
Nakon poraza koji je talijanska vojska pretrpjela kod Caporeta 1917 godine, prijetila je ozbiljna opasnost da Italija zatraži zaseban mir s Austro-Ugarskom i Njemačkom. To je bila ozbiljna neprilika ne samo za one krugove u Italiji, koji su bili za to da se rat nastavi, nego i za same Saveznike. Vodeći računa o tome da su austrijske čete, koje su uglavnom držale talijansku frontu bile sastavljene od Jugoslavena, (ta negativno magična riječ koja od te 1917. godine sustavno truje hrvatsko/nacionalno/državotvorno tkivo i siše hrvatsku ZDravu krv.) a sam njihov zapovjednik general Borojević Jugoslaven, počeli su Talijani poluslužbeno da traže kontakt s predsjednikom Jugoslavenskog Odbora Trumbićem u cilju da se nađe neki talijansko-jugoslavenski sporazum s namjerom da se tako oslabi austrijsku frontu. Talijani to nisu od limine odbijali, ali su htjeli zadržati savezničku mjenicu do konačne pobjede. Saveznici, a osobito Englezi, bili bi pozdravili jedan talijansko-jugoslavenski direktni sporazum, čim bi Londonski (tajni iz 1915. godine.) Pakt, koga su se oni stidili, via facti izgubio važnost.
Dogovoreno s Talijanima došli su na ideju, da se u Rimu upriliči Kongres predstavnika potlačenih naroda iz Austro-Ugarske i zajedničkom propagandom poljulja austrijska fronta. Pri ovom podhvatu bilo im je, čini se, najvažnije učešće (hrvatski “sudjelovanje”.) Jugoslavena, za koje su Talijani držali da su ključ otpora na fronti. Trumbić je dalje ostao pri tome, da treba poništiti Londonski Ugovor. (I Poglavnik dr. Ante Pavelić je čekao priliku da poništi silom nametnuti rimski ugovor koje je MORAO potpisati 18. svibnja 1941. godine. Ta prilika se Poglavniku prižila da je on, kao podpisnik tog sramotnog i nametnutog ugovora poništio taj ugovor 10 rujna 1943.)
Međutim su u Londonu na njega napravili pritisak, da Jugoslavenski Odbor mora učestvovati (hrvatski prisustvovati, nazočiti) ili se iseliti iz Engleske. Stavljali su pri tome u izgled, da se nadaju da će doći prigodom kongresa u Rimu do direktnog sporazuma između Talijana i Jugoslavena, pri čemu će Londonski Pakt pasti sam po sebi, bez da saveznici pogaze obećanje dato Italiji. Trumbić je morao da popusti i da krene u Rim s nekoliko članova Odbora, koje su Talijani poimence tražili. Talijani su ih dočekali s najljubaznijom pompom, kako to već oni umiju. Razgovori su se počeli voditi između članova odbora i talijanskih poluslužbenih predstavnika, kojima je na čelu bio Bissolati, te prisutnih Engleza i Francuza koji su imali zadaću, da kumuju sporazumu. Talijani su izjavili, da bi se potpuno odrekli pretenzija na Dalmaciju, te Rijeke (koja nije bila predviđena Londonskim Ugovorom da pripadne Italiji), ali su tražili veći dio Istre s Puljom obećavajući pri tome, da bi se Italija nakon ovakvog sporazuma odrekla Londonskog Pakta. Trumbić je ovaj prijedlog svaki put odklonio podvlačeći, da on ima iz domovine ovlaštenje da zastupa i brani prava naroda u njegovim etnografskim granicama, ali ne da odstupa od njegova prava koje mu iz toga proizlazi. Da dokaže iskrenu želju kako Jugoslaveni idu za tim da se Austro-Hugarska sruši, on je dopustio da se na austrijskom frontu bacaju letci s njegovim potpisom, u kojima se pozivaju vojnici jugoslavenske narodnosti, (među kojima je bio i Alojzije Stepinac, kasnije nadbiskup zagrebački.) da se prestanu boriti za Monarhiju. Talijani su tokom vremena te letke prekrajali ističući da je već postignut potpun sporazum između njih i Jugoslavena. Trumbić i Odbor nisu imali načina da iz talijanskog zagrljaja jave u domovinu pravo stanje stvari.
(Nastavak slijedi)
