U Žminju je 1. ožujka 1970. osnovan Čakavski sabor, kao oblik djelovanja u kulturi
U Istri nisu čekali da netko zaštiti čakavski jezik i ukupnu kulturološku osobitost čakavštine, zaštićeni su još davne 1969. godine osnivanjem Čakavskog sabora u Žminju.
Nevjerojatno je nepoznavanje i neznanje raznih nazovi lingvista, o postojanju Čakavskog sabora, Čakavske kuće, Aleje glagoljaša nakon više od 54 godina postojanja i zamislite oni su zabrinuti za opstanak čakavskog izričaja!? Čakavski sabor danas djeluje kao zajednica udruga u kulturi, koju čini 25 katedri rasprostranjenih na području Istarske, Primorsko-goranske, Ličko-senjske, Karlovačke i Splitsko-dalmatinske županije te jedne u Mađarskoj (Šopron). Neke od katedri statusno nisu udruge, nego ustanove (npr. Katedra Čakavskog sabora i Ustanova „Ivan Matetić Ronjgov“ u Ronjgima).
Gremo na delo, Čakavci!
Piše Marin Tudor u članku o priznavanju čakavskog jezika.
A di ste bili Marin Tudor sva ta lita kada je dela Čakavski Sabor?
Da su vas do sada čekali, ča pensate da bi učinili?
A ovako su ne čekajući da ih vi zovete na delo, oni spravili monumentalno delo i organizaciju ka je delala i još dela na dobrobit cilega čakavskog područja.
Rezultati tega dela od 54 lita su više nego vidljivi.
Prošećite Alejom glagoljaša, Mediteranskim kiparskim simpozijem u Dubrovi kraj Labina, Pazinskim memorijalom, Ročkim glagoljaškim bienalom, Saborom čakavskog pjesništva, Ustanovom Ivan Matetić Ronjgov i divite se njihovom entuzijazmu i uspjehu.
Čakavčići pul Ronjgi
Zbirka radova Čakavčići pul Ronjgi, rezultat je natječaja za literarna ostvarenja na čakavskom izričaju, kojega Ustanova Ivan Matetić Ronjgov raspisuje početkom svake godine. Natječaj je namijenjen učenicima osnovnih škola Primorsko-goranske županije. Na natječaj za 27. zbirku pristiglo je 326 radova iz 32 osnovne i područne škole. Članice komisije u sastavu Cvjetana Miletić, Vlasta Sušanj Kapićeva i Marina Frlan-Jugo imale su težak zadatak da izaberu najbolje radove. Ipak, osobito ih je razveselilo što su se neke škole javile po prvi put i to dobrim literarnim radovima.
Objavljeno je 258 proznih i poetskih radova. Od 64 voditelja također su mnoga nova imena.
Ne znaju da čakavci delaju, još od 1968. godine. Nisu čekali poziv Marina Tudora, već su 8. lipnja 1969. u Žminju održali osnivačku skupštinu Sabora čakavskog pjesništva.
Šest mjeseci nakon osnivanja Sabora čakavskog pjesništva, u Žminju je 1. ožujka 1970. osnovan Čakavski sabor, kao oblik djelovanja u kulturi, koji će pokrenuti vrednovanje i potvrdu čakavske riječi, jezika, književnosti, ukupne kulturološke osobitosti čakavštine, posebno u Istri i Primorju.
Osnovali su ga kulturni, prosvjetni i društveno-politički djelatnici iz Žminja, Rovinja, Pazina, Poreča, Pule, Buzeta, Labina, Rijeke i Zagreba. Odlučeno je da će Čakavski sabor imati sekcije (kasnije katedre) u Žminju, Labinu, Pazinu, Rijeci i Buzetu. Zbog svoga političkog utjecaja i visoke dužnosti, za predsjednika je izabran književnik Mirko Božić, za potpredsjednika Zvane Črnja.
Akademik Josip Bratulić bio je ushićen, jer je Čakavski sabor okupio je stare i mlade, inteligenciju, radništvo i seljaštvo, ljude iz politike i svećenike, osobe različitih političkih pogleda i opredjeljenja u jednoj istinskoj misli: u afirmaciji Istre i njenih zavičajnih vrednota: od zavičajnog govora, čakavskog, preko glagoljaštva, zidnog srednjovjekovnog slikarstva, ruralne arhitekture, autorskog i usmenog književnog stvaralaštva, socioloških, kulturnih i drugih posebnosti po kojima se Istra odlikuje, afirmaciji čakavštine kao književnoga izraza te drugih kulturnih programa koji se tiču očuvanja i vrednovanja kulturnoga i nacionalnoga identiteta, ne samo istarskoga nego i čitavog čakavskoga govornog područja.
Osnivale su se podružnice- nove katedre, osim na području Istre i u Hrvatskom primorju, Lici, Zagrebu, na kvarnerskim otocima, u liburnijskome kraju te, naposljetku, u Mađarskoj (Šopron).
Za vrijeme Domovinskoga rata i u teškim poratnim uvjetima uklanjanja posljedica rata, uprava Čakavskoga sabora, na čelu s predsjednikom dr. sc. Petrom Strčićem, potpomognuta nizom suradnika, okrenula se pogledom preko Učke, gdje se već ranije razmišljalo o osnivanju novih katedri. Tako je upravo u tim uvjetima osnovano osam novih katedri – u Grobniku, Kostreni, Rabu, Rijeci, Zagrebu, Otočcu, a kao katedre u sustav Sabora uključila su se već postojeća društva i ustanove u Klani (Društvo za povjesnicu Klana) i Ronjgima (Ustanova „Ivan Matetić Ronjgov“).
Istra kroz stoljeća
Na poticaj Zvane Črnje i prema konceptu dr. Josipa Bratulića, koji je prihvaćen na Izbornoj skupštini Čakavskoga sabora, održanoj u Opatiji 5. ožujka 1977.godine, unutar izdavačke djelatnosti Čakavskoga sabora pokrenuta je iznimno vrijedna antologijsko-enciklopedijska edicija Istra kroz stoljeća, jedan od najvažnijih projekata istarskoga nakladništva proteklih desetljeća. Prema tome projektu, objavljeno je u prvih deset kola, po 6 knjiga, što je ukupno 60 svezaka sve vrijedno duhovno blago nastalo u Istri ili o Istri, bez obzira na to kojemu kulturno-uljudbenom krugu ono pripadalo. Glavni urednik prvih deset kola bio je do smrti 1991.godine ,Zvane Črnja.
Aleje glagoljaša
Drugi veliki projekt je spomen obilježje glagoljašima i glagoljaštvu od Roča do Huma, u kamenim blokovima isklesana slova glagoljaškog pisma.
Jezik je osnovno obilježje po kojem se narodi razlikuju. Ako nestane jezik, nestaje i narod. Tako je od stvaranja države, Hrvatska neprekidno izložena svakakvim pritiscima, a naročito po pitanju jezika. Nije tako davno (2017.) kako je Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisalo niz lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih osoba iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Naravno svi jugoslaveni po vokaciji. Stoga svaku vijest o jeziku dočekujem sa oprezom i podozrenjem, pa me začudilo apsolutno neznanje ljudi u Istri o djelovanju Čakavskog Sabora, katedri i ustanova.
Čitam da je još 2020. godine čakavski proglašen samostalnim živim jezikom. Izvjesni američki profesor lingvistike Kirk Miller, u akademskom svijetu poznat kao uspješan field linguist zaslužan za istraživanje i popularizaciju manje poznatih jezika čovječanstva, „ dosjetio“ se da čakavski bude priznat kao živi jezik i dobije ISO standardizacijski kod., u Međunarodnoj Organizaciji za Standardizaciju (International Organization for Standardization – ISO, sa sjedištem u Ženevi – čiji je član i Republika Hrvatska)
Čakavica je dobila svoj ISO tip 639-3 jezični kod za identifikaciju čakavskog jezika u svim domenama, piše Marin Tudor
http://kulturistra.hr/lang/hr/2023/02/cakavski-sluzbeno-priznat-kao-jezik/ Pored čakavskog i kajkavskom je priznala status samostalnog jezika, ali samo u onom književnom obliku koji se koristio u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i u nekim djelima iz 20. stoljeća.
Međutim radi se o neprofitnoj organizaciji koja se bavi proučavanjem, razvojem i dokumentiranjem jezika svijeta i proširenjem lingvističkog znanja. Riječ je o organizaciji kršćanskih misionara Evangelističke crkve, koju je je 1934. godine utemeljio prezbiterijanski svećenik William Cameron Towsend, a njihovi misionari radili su na opismenjavanju lokalnog stanovništva u Srednoj i Južnoj Americi, Africi i Aziji. Iz toga je nastao institut SIL International koji se bavi dokumentiranjem i promicanjem oko tisuću ugroženih jezika manjinskih skupina. Plemenita misija, ali ona zapravo nema puno veze sa znanstvenim proučavanjem jezika i njihovim službenim priznavanjem.
Izgleda da nitko profesoru Milleru nije javio, ni objasnio da u Istri, Primorsko-goranskoj, Ličko-senjskoj, Karlovačkoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji i Mađarskoj (Šopron) postoje udruge i ustanove koje vode brigu, čuvaju i njeguju čakavski jezik, kulturu, graditeljstvo, arhitekturu, krajolik, umjetnost, sociologiju, antropologiju i radiesteziju sa čakavskog govornog područja.
Sabor čakavskog pjesništva
Nitko mu nije rekao da je danas Sabor čakavskog pjesništva tradicionalna priredba koja se održava početkom lipnja u Žminju, zad Kaštela, gdje u natjecateljskom duhu i ozračju prijateljstva nastupaju najmlađi čakavski pjesnici, školarci-čakavčići, iz svih govorno i književno živih čakavskih područja hrvatskog priobalja od Istre do Dalmacije s otocima, te unutrašnjosti (npr. Lika).
Sabor čakavskog pjesništva je i susretište čakavaca s kolegama kajkavcima (Zlatar) i štokavcima (Cernik) iz drugih hrvatskih krajeva. Osim njegovanja najstarije čakavsko jezično-književne matice, najtrajniji rezultat Sabora čakavskog pjesništva jesu tiskovine, tj. knjižice ili brošure stihova te autorske poetske zbirke. Sabor (skrać.) je i prigoda za razmjenu metodičkih, didaktičkih i drugih iskustava pedagoških djelatnika i stručnjaka te voditelja knjižnica i dramskih sekcija, a u njemu su prve javne nastupe imali mnogi poslije zapaženi pjesnici. Zahvaljujući radu mnogih entuzijasta, pretežito prosvjetara, Sabor u Žminju, uz Književni klub i časopis Istarski borac u Puli, najzaslužniji je za promicanje i razgranavanje književnog izraza mladih i najmlađih čakavskih stvaralaca Istre i Hrvatske.
ICAM – novi pristup revitalizaciji tradicijske baštine
U Motovunu je u ljeto 1989. godine osnovana nova katedra Čakavskog sabora:
Internacionalni centar antropologije Motovun – ICAM za istraživanje, razvoj i interpretaciju tradicijske baštine šireg jadranskog područja.
Osnovni je cilj ICAM-a da preko svojih članova na interdisciplinarnom planu djeluje na promicanju vrednota tradicijske baštine i stvaranju uvjeta za revitalizaciju kulturnih dobara i prostora Istre i šireg jadranskog područja. U tome djelokrugu posebnu ulogu ima znanstveno-teorijska misao antropologije arhitekture, koja u svijetu dobiva sve veće značenje.
Suočeni s činjenicom ekološke zagađenosti i uništavanja okoline, devastacije tradicijskih prostora i sadržaja, depopulacije i otjecanja života iz ruralnih sredina koje su u mnogim krajevima, posebno u središnjoj Istri ili na jadranskim otocima, dovedene u stanje potpune zapuštenosti i rasula. Prirodne vrijednosti i autohtoni oblici zaboravljaju se i zanemaruju, a u općem industrijaliziranom razvoju zamjenjuju ih tipizirane i neodgovarajuće forme i sadržaji, i u načinu života i u graditeljstvu, djelatnostima, prehrambenim navikama i dr.
U svibnju 1990. godine na otoku Šolti organizirana je Internacionalna radionica i seminar za arhitekturu, krajolik, umjetnost, sociologiju, antropologiju i radiesteziju. Projekt revitalizacije otoka započeo je inicijativom domaćeg stanovništva, a cilj zajedničkog napora domaćih i stranih studenata i predavača obrazovnih i stručnih ustanova sastojao se u stjecanju novih iskustava kroz pomoć zajednici ovog otoka u aktivnoj zaštiti njihova arhitektonskog i prirodnog nasljeđa te u pronalaženju putova mogućeg budućeg razvoja. Akcija je okrunjena petodnevnim građenjem kamene „bunje“ – okruglog tradicionalnoga poljskog skloništa.
Druga se akcija odnosila na revitalizaciju mjesta Rakalj u Istri, u kojem se pojavila želja i odlučnost domaćeg stanovništva za obnovom tradicionalne proizvodnje rakaljskog lonca. ICAM-ov predloženi program revitalizacije predvidio je etnološku i tehničku obradu lončarstva u Raklju u povijesnim okvirima, uspostavu lončarske škole, uređenje zavičajne zbirke, osnivanje turističkog ureda i izradu prostornog plana uređenja šireg prostora naselja.
Mediteranski kiparski simpozij – Dobrova, Labin
Susreti umjetnika unazad pedeset godina u sklopu likovne kolonije Mediteranski kiparski simpozij stvorili su reprezentativnu zbirku monumentalnog parka skulptura u kamenu koji fascinira postojanošću i ljepotom. Kao što se vidi nema razloga za zabrinutost, jer su svi oblici ljudskog djelovanja na čakavskom području pokriveni, a oni koji to ne znaju neka se informiraju.
