Na zapadu ne postoji religija, samo transcendencija. Biti kultiviran znači izgubiti dodir s elementarnim svijetom
O toj uskoj Europi i uskim ljudima koji ju vode, pa i o duhovnim patuljcima revolucije poput Györgyja Lukácsa (1885. – 1971.) ne ću trošiti vaše i svoje vrijeme, nama je danas i sutra važan književnik, čovjek i gospodin Béla Hamvas (1897. – 1968.). Toga sina mađarskoga pastora iz Slovačke njemačkih korijena (logično je da postaje poliglot i student njemačkoga i mađarskoga jezika) krasi poštovanje antike, skromnost, enciklopedijsko znanje, prirodnost stila, humanost, širina pogleda, bogatstvo misli.
O Hamvasu smo već pisali i kako je duhovni kepec G. Lukacs (ma što o tomu kazala pristrana filozofkinja naprednjača Agnes Heller, 1929. – 2019.) “omogućio) Hamvasu da posao može dobiti samo kao radnik, a da djela ne može izdavati.
Već sam pisao u Hrvatskom Fokusu o Hamvasu kojega život nije milovao. Taj velikan duha mobiliziran je u oba svjetska rata na ruskoj bojišnici, tom gospodinu koji nije bio ni nacionalist ni anarhist ni revolucionar je onemogućena građanska egzistencija; prava suprotnost Krleži koji je zanijemio pred titoizmom (https://www.hrvatski-fokus.hr/2017/07/12396/). Istina, Hamvas je pokušavao raditi svoj posao u kulturi i ne zamjerati se, ali partijski monoteizam ne voli polifoniju. Iznesimo nekoje od njegovih misli u djelu “Pet genija” koje analizira mađarski zemljopisni, povijesni i političko kulturni položaj kroz stoljeća, tako blizak sjevernim Hrvatima kroz ljude, krajolik, arhitekturu i politiku, a tako jezično dalek. Pet genija je zapravo pet zemljopisno povijesnih cjelina mađarskoga kraljevstva, pri čemu se dosta oslanjao na klimatološko filozofska djela njemačko ruskoga romanopisca Wolfganga Koeppena (1906. – 1996.), kastinske ideje francuskoga filozofa povijesti René Guénona (1886. – 1951.) i mnoga druga inspirativna djela.
“Gdje nema civilizacije priroda je opljačkana, a ne obrađena. Gdje postoji civilizacja tu je i oplemenjivanje.”
“Na istoku se obitelj razgranava u pleme, a pleme je ona društvena stanica čiji je karakter borben, ali uvijek politički i javni, te se obitelj namjerno skriva.”
“Osobnost je vrlo rijetka i u Europi je ima malo…, osobnost se može stvoriti samo iz civilizacije. (?, op., T.T.)
“Na istoku, ako čovjek želi živjeti po standardu zapada mora raditi dvadeset puta više.”
“Pitanje je ima li još ovdje na zapadu naroda, ili je to samo svojevrsno tkanje društvenog života. Kultivacija je ukinula sve mitove i legende i na njihovo mjesto postavila povijest. Ona se pak ne prenosi usmeno s koljena na koljeno, nego je zapisana i podučava se u školi. Povijest je slabija od mitova. Na zapadu ne postoji religija, samo transcendencija. Biti kultiviran znači izgubiti dodir s elementarnim svijetom.”
“Ništa nije karakterističnije od gubitka tame, odnosno osvijetljene noći. Mnogi ljudi umru a da nijednom nisu vidjeli zvjezdano nebo.
Cvijet je stvar za botaničare, nebo za astronome. Nema bogova, samo činjenice, nema mitova, samo znanost, nema magije, samo tehnika, nema stvaranja, samo rad.”
“Odmetnik nije čovjek koji nema kuće ili kruha ili stoke, nego onaj koji nema domovine. Ta apatridnost nije sloboda nego privid slobode.”
“U Rusiji je i politika religija, u Alfoldu je i religija politika.”
“Jer mu to nije imao tko reći narod je bio i jest u uvjerenju da je sloboda stvar političke samostalnosti. I… osjećajući da je politički život nacionalni zadatak, otvorio je put svemu što ej patos i spektakl, oratorska i nerealna fantazma i obmana. U svakom slučaju političko rješenje je jedno od najnižih… ovdje ona (politika) nije mnogo više od očajničke borbe čovjeka koji se zapleo u vlastitoj mašti, što je čini nerealnom jer odvlači pažnju sa stvarnih poteškoća njegova postojanja. Bez samozavaravanja nema povijesti.”
(Alfoldski čovjek) ostao je politički nezreo, nikad ne prepoznajući povijesnu situaciju i vlastite potencijale. Kao da je još uvijek onaj nomad koji ne razumije svog susjeda, i jedini način da ga razumije je taj da ga pokori, a ako to ne uspije bijesno udara nogama po tlu.”
Hamvas smatra ad je Nietzsche primijetio da u završnoj fazi povijesti
uopće nema klasne borbe, “nego ima aktivnosti onih izvan kasta koji žele samljeti u prah sve kaste, s ciljem ukidanja svakog hijerarhijskog društvenog poretka, ne samo kod pojedinih naroda pod izgovorom socijalizma, nego bez iznimke u svim dijelovima svijeta. (tek to vodi u pravi hijerarhijski poredak, op., T.T)
“On ruši granicu između kasta, kako bi mogao stvoriti masu bez obilježja.”
“Republika znači ne samo to da kralj više nema naroda, nego i da narod više nema kralja. Republika je simptom raspada civilizacije, jer postoje dvije vrste republika, jedna je u znaku individualizma koji je izgubio samodisciplinu, a druga u znaku totalitarne kolektivne vlasti.”
“Tako obezglavljeno društvo bez duhovne kaste, poput čovjeka koji se nije probudio do svijesti o sebi postao je igračka u rukama povijesnih sila.”
Hamvas govori o nedostatku jedinstva, bespomoćnosti naroda.
“Ovdje se živjelo u nekom uzaludnom iščekivanju da se nešto dogodi, zgoda, slučajnost sreća, čudo, izvana, najednom… ali ljudi sami ne čine ni koraka, paralizirani, opčinjeni vlastitom nemoći. Rezultat su fantazma i nerealnost, ne zna se razlikovati prijatelja od neprijatelja, bez ljubavi se odguruje onoga koga bi trebalo zagrliti i izdaje onoga s kim treba živjeti u miru. I tuga koja se očitovala u velikanima , dok su postajali sve izoliraniji i osamljeniji…”
“Upravo zato istinske katastrofe u ovoj zemlji nije uzrokovala premoć stranih sila u vrijeme velikih pogibelji…, nego, međusobna izdaja ljudi koji ovdje žive. Žestoka suprotstavljanja nisu nastajala prvenstveno radi privilegija ili spašavanja života ili radi bogatstva, nego iz puke bratske mržnje.” Hamvas smatra da se samo kroz prizmu te borbe može razumjeti vanjska i unutarnja povijest mađarskoga naroda, ali ta je borba bila i kod Hrvata i kod Nijemaca.
Smutnja je tu što Hamvas smatra i Slovake i Hrvate idr dijelom mađarske političke nacije.
“Jer je kapitalni zločin izdaja vlastitoga naroda radi osobne koristi, čak i ako je takva pojava masovna i unatoč tome što je neoprostiva, ali joj je mjesto negdje u kategorijama pakla i shvaća se kao krajnje apsurdni čin.” Otjerati braću u neimaštinu i tamnicu bez ikakve osobne koristi i dobitka je za Hamvasa slučaj ludila. (pa postoji Jakov i Ezav, Romul i Rem, Josipova braća, Kain i Abel, nije to ništa nova g. Hamvas op., T.T)
“Okupatori nisu shvaćali nečuvenu masu anonimnih prijava, čudili su se i plašili, prezirali kukavički i podli narod u kojem ljudi mogu tako izdavati i prokazivati vlastitu braću. (je li Soros Mađar? , op., T.T.)
Nova mađarska vlada nije bila po Hamvasu iznenađena nego je rabila dobro uhodanu praksu.
“Svi su okruženi samim neprijateljima. Vlada društvena svijest da su svi ljudi bez iznimke nepošteni. Jedini je užitak gledati patnju drugih.
Prvi je refleks naškoditi drugome … gurati se i laktati i oteti drugome kruh iz usta i sjesti na tuđe mjesto…”
Sitna pakost i nečist. Od plemića (kšatrija) koji su stvarali razdor u zemlji i svađe sa susjedima na sve četiri strane svijeta dolazimo do 20 stoljeća u kojem ” o ekonomskim i političkim i prosvjetnim i zakonodavnim, pa čak i o intelektualnim i umjetničkim pitanjima odlučuju generalštabovi”, i njihove fiks ideje.
U Europi po Hamvasu je opća kriza, vlada subsocijalnost i nagon smrti kod upravljačke klase. Narod je degenerirana rulja.
Elita vodi u propast kroz “lakoumno i nemarno rasipanje naslijeđa i bogatstva, korumpiranost u javnom životu, ili tašto arogantno i oholo ponašanje, razmetanje drskom izopačenošću i stav da je otmjeno samo ono bahato i drsko i provokativno, a da se onaj tko ne pripada plemićkoj kasti ne smatra ljudskim bićem.”
Time se stvara vlast banaka, avanturista i negativnoga dijela svećenstva. Špekulant i mešetari čak i cifraste političare 19 stoljeća čine u sjećanju otmjenim i visokostojećim.
“Inače duhovnost umjetnika i znanstvenika u 20 stoljeću je izgubila stabilnost zbog šlamperaja virtuoza i diletantizma stručnjaka. Bravuroznost i gomilanje znanja postignuti su po cijenu neosjetljivosti na bitne stvari. Sportski akrobatizam i robotizam u umjetnosti, dehumanizirani demonizam u znanosti stvorili su prinudnu situaciju s kojom u ovom trenutku ne može izaći na kraj nitko osim sveca.”
“Svjetska kriza završit će u trenutku kad se bilo gdje na kugli zemaljskoj udari temelj duhovnoj kasti “, što je po Hamvasu put do univerzalne države, nove civilizacije umjesto moderne scijentističke ateokracije duhovnih parazita na Istoku i Zapadu i nacionalističkog bestijalizma. On elitu naziva übermensch chandala, ironično od njem. nadčovjek i chandala, kasta nedodirljivih u Indiji koji pokapaju mrtve. Bez klase brahmana nema po Hamvasu čovjekovog duhovnog (vječnog) života i vraćanja istinskoj ljepoti.
“Kompromis je odustajanje od čovjekove ozbiljnosti. Jednim korakom on gubi onoliko koliko mu cijeli život nije dovoljan da vrati.”
“Pravog plemenitog viteza čini vitezom to što on bez razmišljanja i herojskom gestom može dati svoj život ako zna da mu je opstojnost ugrožena takvom opasnošću koja kalja njegovo osobno 8valjda duhovno, op., T.T) biće.”
“Ali brahman je i izvan herojskog postupka. Svaki je njegov čin jednostavan i nenaglašen.”
“Pravog brahmana karakterizira da nitko nije dalje od svjetovnosti, ali ni bliži svijetu od njega.”
“Kad bi se radilo o tome da se duhovna kasta treba uspostaviti u narodu koji je u posljednjim stoljećima najviše patio, taj narod bi bez sumnje morao biti ovdje, negdje u istočnoj Europi, ni u kojem slučaju na zapadu, gdje zbog vladavine cijele vojske zabluda čovjek još nije dosegao vlastitu patnju.”
