Ova smrt, koja je tako prerano došla, kosnula se bolna srdca, ne samo njegove obitelji, već i srdca velike obitelji muslimana Hrvatske, koji su ga držali kao prvog velikana i kao duhovnog vođu i učitelja
MERHUM H. MEHMED HANDŽIĆ, sveučilištni profesor, učenjak i orientalist
„Hrvatska misao“, Sarajevo, broj 8., kolovoz 1944., str. 236.-238.
U ovom tamnom vilajetu, gdje s vremena na vrieme šikne munja istine i osvietli putove zarasle korovom neznanja i zabluda, mnogo istinskih narodnih prijatelja, talenata i boraca, pod težkim bremenom životnih prilika, klonulo je ili je nestalo u beznađu mraka. Riedki su pak ljudi, koji su umjeli svladati sve zapreke, pronaći istinu i nesebično se založiti za nju, a da ne pokleknu pod bičem nesreća, i da ne odu bezkoristnim putem jalovih kompromisa.
Među te malobrojne prvoborce naše sredine, spadao je i rahmetli Hadži Mehmed ef. Handžić, profesor Više islamske teoložke škole u Sarajevu, koji je 29. srpnja, poslije operacije hernie, iako je izvršena brzo i gladko, nenadno umro u sarajevskoj državnoj bolnici.
Ova smrt, koja je tako prerano došla, kosnula se bolna srdca, ne samo njegove obitelji, već i srdca velike obitelji muslimana Hrvatske, koji su ga držali kao prvog velikana i kao duhovnog vođu i učitelja. Jer zaista, u sredini, koja je prolazila, a prolazi naročito danas, kad su neprijateljski elementi napregli sve svoje sile da iz nje iztriebe i fizički i duhovno unište sve, što je živo, plemeniti rahmetlija je bio onaj, u koga su bile uprte mnoge tisuće očiju.
A koliki je gubitak smrt H. Mehmeda za muslimane Bosne i Hercegovine, vidi se iz činjenice, da je on — rođen 1906., dakle još vrlo mlad, uspio sam učiniti toliko na raznim družtvenim poljima rada, koliko nisu bili u stanju više drugih intelektualaca za to isto vrieme. A njegova djela bila su ozbiljna i zrela.
Rođen u staroj sarajevskoj kući Handžića (na Soukbunaru, pod Gajem), već je od djetinjstva široko vidio. Poslije završene šeriatske gimnazije, pružila mu se prilika da sa stipendijom „Gajreta“ uči u Beogradu medicinu, ali on to odbija i odlazi u najveće islamsko kulturno središte, na El-Azher (Kairo, Egipat).
Tu u stjecištu cvieta muslimanske inteligencije, produbljuje svoje znanje iztočnih jezika (arapskog, turskog i perzijskog), čita iz svih islamskih književnosti i znanosti. Odmah u početku izticao se znanjem među tisućama sveučilištaraca, te je ubrzo izazvao pozornost svojih nastavnika, kojima je doskora postao i sam kolega, od koga su često tražili savjeta. Tako se njegovo ime, po svršetku nauka, pročulo u znanstvenim krugovima od Kantona do Casablance, jer su se njegovi drugovi živo sjećali rieči Mehmed efendije iz Bosne.
Nakon završenih studija u Egiptu, gdje je prekopao sve tamošnje javne biblioteke, tražeći bilo šta iz Bosne po starim ćitabima i spisima, vraća se Handžić 1931. u Sarajevo, gdje bude imenovan nastavnikom na Gazi Husrevbegovoj medresi, od kada novim generacijama vjerskih pastira usisava smisao za znanje i znanstveni rad. Tu ostaje sve do 1937., kada ga imenuju upraviteljem Gazi Husrevbegove knjižnice (Kju-tubhane), na kojoj je dužnosti ostao sve do nedavnog imenovanja za profesora na Višoj islamskoj teoložkoj školi, na kojoj ga dužnosti zatekla i smrt.
Prve svoje znanstvene radove objavio je u vremenu boravka u Kairu.
Tu je u prvom redu razpravica tiskana 1928. u „Novom Beharu“ o osnivaču Kaira i kairskih znamenitosti El-Azhera i bogomolje
Džamiul-Azher, s tezom, da je osnivač Kaira, prema pronađenim arabskim izvorima, porieklom Slaven. U istom mjesečniku izašli su te godine članci „Izvješće Arapa o Slavenima“ i „Sat kod Arapa“. Zatim je objavio jedno od svojih najvrjednijih i najpoznatijih djela, pisano na arabskom jeziku i tiskano u Kairu „Ei dževkerulesua…“ (Poviest znamenitih Bošnjaka, učenjaka i pjesnika, koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku). Djelo je doživjelo veliki uspjeh u arabskom književnom i znanstvenom svietu, a njemački orientalist F. Babinger napisao je razpravu o njemu 1933., davši djelu sjajnu ocjenu. Djelo je značajno poglavito radi novih izvora, pomoću kojih je pisana radnja, te je to, uz Bašagićeve „Bošnjake“ gdje je glavna pažnja posvećena beletristima za razliku od Handžićeve naklonosti prema učenjacima, — jedina knjiga iz ovog, za nas toliko značajnog područja neizpitanih mogućnosti stvaranja. Handžićeva „Poviest…“ tiskana je na hrvatskom jeziku 1934. u Glasniku IVZ pod naslovom „Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana“, a poslije je pretiskana u posebnu knjigu.
Međutim, Handžić na ovoj stvari i dalje radi izkorištavajući novo-pronađena vrela, te tako stvara niz novih portraita:
„Ibrahim Zikri, naš pjesnik iz Užica“, „Niliadi, pjesnik i profesor iz XVI. stoljeća“, „Valuliti, pjesnik iz Dobruna“, „Hadži-Ahmed Čelebi, pjesnik iz Tuzle“, „Ibrahim Pečevija“, „Bejazići“, te mnoge druge biografije iz novije poviesti (u Glasniku IVZ, Gajretu, kalendaru Narodne Uzdanice i Obzoru). Značajno je, da Handžić nije ostao na šturim prikazima, već je od navedenih pisaca i prevodio, te do sad objavio prievode „Miradžija“ Sabita Užičanina, „Rajske bašče“ Kjafie i drugo.
I na znanstvenom se polju trudio.
Osobito je marljivo iztraživao istinu o porieklu i vjeri našeg življa iz ovih krajeva, te je došao do vrlo koristnih podataka, koje je objavio u člancima: „Glavni uzrok prelaza bogumila na islam“, „Jedan prilog poviesti prvih dana širenja islama u Bosni i Hercegovini“, te „Islamizacija Bosne i Hercegovine i porieklo bosanskih muslimana“.
Razprave iz ovog područja su od neprocjenjive važnosti za kulturnu poviest ovih krajeva, te će moći uviek poslužiti kao putokaz za daljnja iztraživanja u ovom pravcu.
No Handžić ne ostaje na tome. Uzporedo sa književnim radom iz poviestno-družtvenih iztraživanja, on ne zapostavlja ni rad na vjersko-znanstvenom planu. U tuzlanskom „Hikmetu“ obrađuje niz hadisa (predaja o onome, što su radili i rekli Muhamed a. s. i njegovi sljedbenici u nauci) pod naslovom „Essmfe“, ali ih je objavio tek oko 40, dok je ostatak još u rukopisu.
Napisao je još „Uvod u hadisku i tesfirsku nauku“, te nekoliko članaka o razvoju islamskih sekti i derviškim redovima.
Iz područja šeriatskog prava napisao je „Tumačenje šeriatsko-pravnih pitanja kod nas“.
Poslije Kadić-Bubićeve gramatike arabskog jezika, koja je potrebna u svim srednjim i višim islamskim učilištima, Handžić je u zajednici sa dr. Sikirićem i prof. Pašićem napisao novu „Gramatiku arabskog jezika“, mnogo prikladniju i suvremeniju, s obzirom na metodu učenja ovog težkog jezika, klasičnog i živog u isto vrieme, ali gramatika, dovršena 1936. do danas nije tiskana.
Ljubav rahm. prof. Handžića prema znanstvenom radu, najbolje se pokazala poslije preuzimanja dužnosti upravitelja Gazi Husrevbegove knjižnice. I tu je rahmetlija mnogo učinio za napredak te ustanove i pored svih drugih dužnosti, koje je morao obavljati.
Blizu 3.500 rukopisa i knjiga on je pročitao, opisao, dao im kratak sadržaj i najzad naveo svu literaturu o piscu svake pojedine knjige.
Uspio je prenieti i čitave biblioteke iz manjih kasaba (Foče, Travnika, Gračanice), koje bi inače propale, što je on pravodobno dobro predvidio i tako sačuvao i to kulturno blago. Da bi biblioteka odgovarala suvremenim potrebama, nije žalio truda. Raznim posredovanjima uspio je nabaviti neobhodno potrebne knjige za knjižnicu iz Kaira i Bejruta, a popunio ju je i djelima iz orientalistike na francuzkom, njemačkom i drugim jezicima. Odtuda njegovi odlični članci o kjutubhanama (Nekoliko dragocjenih rukopisa u Karađozbcgomj biblioteci u Mostm-n. Orientalni rtđcopni kod Hrvatske akademije u Zagrebu, Biblioteka Hadži-Halil efendije u Gračanici i t. d.).
Nije to sva bibliografija, koja bi se mogla navesti.
Trebalo bi prevrnuti mnogo godišta naših listova tamo od 1930. do danas, pa bi tek onda mogli iznieti sve, što je on objavio, a napisao je mnogo više. Upravo je čudno s kojom snagom i voljom je radio taj čovjek, koji je svaki dan morao stići na više mjesta: za katedru u školi, džamijsku propovjedaonu, na sjednice vjerskih i prosvjetnih družtava i ustanova, u uredničtvo svog lista „El Hidaje“, a što mu je bilo najglavnije, u čaršiju, među sviet, među ljude, s kojima je u živoj rieči izmienio svakodnevno sve misli potrebne za snalaženje u vremenu.
Iz naše sredine nestala je jedna od najmarkantnijih osoba naših muslimana, nestalo je prvog njihovog Učitelja, čiji će se duh i plodonosan rad trajno očuvati.
