Obilježena 130. obljetnica izložbe na 400. obljetnicu Kolumbova, za Europljane, otkrića Novoga svijeta
Ovih je dana 130. obljetnica Svjetske izložbe Chicago Expo (ili Columbian Expo), održane u spomen na 400. obljetnicu Kolumbova, za Europljane, otkrića Novoga svijeta (1492.). Izložba je poznata pod nekoliko naziva: World’s Fair, Columbian Exposition, World’s Columbian Exposition, Chicago World’s Fair i Chicago Expo. Službeno je otvorena u jesen 1892., ali za građanstvo je trajala od 1. svibnja do 30. listopada 1893. Tijekom tih mjeseci njome se prošetalo više od 27 milijuna posjetitelja.
Bilo je to „čudo neviđeno” – jedna od najuspješnijih svjetskih izložaba. Umjetno jezero, kanali, lagune, replike brodova Niñe, Pinte i Santa Maríje, paviljoni, nove zgrade, umjetničke slike, kipovi, tzv. Ferris Wheel (Ferrisov kotač, 80 metara visok, 36 kabina u koje staje po 40 osoba), izložbe raznih država i velikih tvrtka, najsuvremenija tehnološka dostignuća, kulturna događanja… Cijela je izložba bila jedno veliko umjetničko i vrhunsko znanstveno djelo.
U jednoj od tada novosagrađenih velebnih zgrada danas se nalazi nadaleko poznati Muzej znanosti i industrije na južnoj strani Chicaga, nedaleko od obale jezera Michigan.
Kao što je prva svjetska izložba u Londonu 1851. zrcalila uspjehe industrijske revolucije u Engleskoj (Kristalna palača, na primjer), tako je Chicago Expo ukazivao na američke tehnološke uspjehe i rastuću ekonomsku moć i svjetski ugled. Osim toga, grad Chicago izgorio je u stravičnom požaru 1871., ali nakon samo dvadeset godina uzdigao se iz pepela i postao svjedokom američkoga čuda, optimizma i stvaralačkoga duha. Izložba je bila dokaz da se u slobodnoj Americi „sve može”; da su pred Chicagom i Amerikom neograničeni potencijali.
Nažalost, iste godine (1893.) otpočela je u Americi ekonomska kriza koja je trajala oko četiri godine. To je označilo početak kraja američkoga tzv. „Pozlaćenoga doba” (Gilded Age). Ali ipak je to bio samo zastoj na putu rasta Amerike u novu svjetsku velesilu.
Mnogobrojne detalje o izložbi Chicago Expo danas je lako pronaći na raznim portalima i u enciklopedijama, ali se tamo ne mogu naći podatci da su i Hrvati sudjelovali na tom svjetskom čudu pa ćemo upozoriti na činjenice koje smo pronašli u različitim izvorima.
Hrvati u Chicagu krajem XIX. stoljeća
Koliko je (do sada) bilo moguće istražiti, prvi Hrvati stigli su u Chicago tijekom 1860-ih. Već desetak godina poslije dvojica od tamošnjih hrvatskih pionira (Josip i Jure Randić iz okolice Bakra) bili su vlasnici restorana u središtu grada. Izvori iz 1920-ih nam svjedoče da su prije ekonomskoga kraha 1893. godine Hrvati bili vlasnici čak 15 „saloona” i restorana u užem centru grada. U ta vremena bio je nagli porast dolazaka Hrvata u Chicago i početak njihova udruživanja. Godine 1882. utemeljena je prva hrvatska organizacija, ali ne pod vlastitim imenom nego se zvala „Slavenska sloga”.
Među sve većim brojem novodošlih bio je i mali broj školovanih hrvatski domoljuba. Oni su 29. siječnja 1892. utemeljili klub „Strossmayer“ koji je ubrzo postao Hrvatsko Dobrotvorno Družtvo „Strossmayer“. To je bila prva udruga u Americi koja je nosila hrvatsko ime. Također godine 1892. utemeljeno je društvo Crveni križ, kojemu je poslije dano puno ime Hrvatsko radničko dobrotvorno potporno društvo Crveni križ. Prvi broj novina Hrvatska zora objelodanjen je 4. kolovoza 1892. Izdavač i vlasnik bio je starčevićanac Janko Kovačić. Ugledni nekadašnji saborski zastupnik Nikola Polić (također starčevićanac), počeo je (22. listopada 1892.) izdavati novinu Chicago, a nekoliko mjeseci poslije toga i list Sloboda. Godine 1893. objavljena je i prva hrvatska knjiga u Americi, Narodni amerikanski koledar za godinu 1893, koji je priredio Polićev suradnik i prijatelj Zdravko Mužina.
Polić, Kovačić, Mužina i još jedan broj sposobnijih i požrtvovnih domoljuba otpočeli su mukotrpan, ali uspješan rad koji je imao višestruko značenje. Ukratko, oni su okupljali u tuđini rasute pojedince i obitelji; nacionalno su osvješćivali one kojima je regionalni identitet bio primaran i otpočeli su homogenizaciju hrvatske zajednice u Americi; osnivali su potporna, kulturna, obrazovna i športska društva; potpomagali utemeljenje katoličkih župa; motivirali su mlađe da se školuju; otpočeli su sudjelovati u američkim političkim procesima, uključujući i pripreme za sudjelovanje na predsjedničkim izborima u 1892.
Ne manje važno, nastojali su pokazati svojim američkim sugrađanima da postoji zemlja Hrvatska i hrvatski narod, sa svojom tisućugodišnjom državnošću i poviješću, ponosom, jezikom, kulturnom i vjerskom baštinom. Trajna poruka hrvatski domoljuba u iseljeništvu je bila: Iako nije priznata kao samostalna država, Hrvatska i Hrvati postoje i postojat će. Slična nastojanja i procesi događali su se i u drugim hrvatskim naseobinama u Americi. Hrvati tog vremena bili su u snažnom uzletu afirmacije svoje nazočnosti u Chicagu i drugim većih naseobinama diljem Amerike.
Upravo Svjetska izložba u Chicago bila je velika pozornica na kojoj se moglo drugima predočiti barem djelić hrvatske kulturne baštine i upozoriti posjetitelje izložbe da „još Hrvatska ni propala” i da su i njezini iseljenici živi dio Chicaga i Amerike.
Generalna proba
Kao neka vrsta zagrijavanja za nastupe na izložbi, dva mjeseca prije toga održana je velika hrvatska manifestacija ulicama Chicaga. Naime, 19. ožujka 1893., u čast rođendana biskupa Josipa Jurja Strossmayera (iako je on rođen u veljači), u svečanom mimohodu išlo se od naselja gdje je obitavao oveći broj Hrvata (23. ulica i Avenija Wentworth) do najbliže češke katoličke crkve (hrvatske nije u Chicagu još bilo). Povorku s hrvatskim barjacima, trobojnicama, glazbom, kočijama… predvodila su dvojica „maršala”, Nikola Polić, predsjednik društva „Strossmayer” i M. Gerovich, predsjednik Slavenskog političkog kluba u Chicagu. Misno slavlje predvodio je vlč. B. Boubek. Nakon sv. mise, narod se u mimohodu vratio na polazno mjesto, gdje je bilo svečano slavlje i domoljubni govori. Među govornicima bili su Nikola Polić i Zdravko Mužina. Novine Chicago Daily Tribune sljedećega su dana izvijestile i pozitivno opisale tu hrvatsku manifestaciju.
Hrvatska prisutnost na svjetskoj izložbi 1893. u Chicagu
Dana 19., svibnja 1893. na Svjetskoj izložbi prodefilirali su i Hrvati sa svojim barjacima i u narodnim nošnjama. Nikola Polić predvodio je članove triju hrvatskih društava: „Strossmayera”, Crvenoga križa i „Slavenske sloge”, i druge koji su im se pridružili. Na izložbi su bili izloženi ručni radovi iz Hercegovine, a o njima je na engleskom održao predavanje prof. Vid Vuletić-Vukasović iz Dubrovnika. (Usput, Vid je bio jedan od malobrojnih sljedbenika ideje „Srba katolika”! Kako se tu našao, nije nam poznato.)
Tom prigodom svirao je i tamburaški zbor „Vila” iz Alleghenyja (Pennsylvania). Vjerojatno je tako brojna američka publika prvi put čula hrvatsku tamburašku glazbu. Tamburaši u narodnim nošnjama bili su Ivan Hofer, njegove dvije kćeri i Math Badovinac. U jednom izvoru spominje se V. Zima kao ravnatelj orkestra. Instrumente je izradio Ivan Hofer.
Nadalje, tijekom izložbe su razne države imale „svoj dan”. „Dan Austrije” bio je 18. kolovoza 1893., u čast rođendana cara Franje Josipa. U svečanom mimohodu, koji je krenuo iz grada, osim kočija, „floata”, konjanika…, bilo je više od tisuću ljudi. Velik broj Hrvata i Slovenaca, u narodnim nošnjama, s natpisom svojega imena i pod svojim trobojnicama, krenuli su od Narodnoga doma, 18. ulica i Avenija Racine, u mimohodu prešli dalek put do Svjetske izložbe i tamo se pridružili svečanostima toga dana.
Još jedan nastup Hrvata na Svjetskoj izložbi bio je u okviru dana koji je bio posvećen gradu Chicagu, “Chicago Day”, 9. listopada 1893. Na sastancima za organiziranje svečanosti “Chicago Day”, Hrvate je predstavljao Nikola Polić. Naravno, on ih je i predvodio na svečanom mimohodu, gdje su se vijorili hrvatski barjaci, blistale lijepe boje narodnih nošnja i preko njih crveno-bijelo-plave vrpce. Izložbu je toga dana (9. listopada) posjetilo 751 026 osoba, što je bio svjetski rekord posjećenosti nekom događanju na otvorenom.
Umjetnik Rašković
Na izložbi je sudjelovao malo poznati hrvatski umjetnik Robert Rašković (Roberto B. Rascovich). Rođen je u Splitu 1857., a umjetnost je studirao u Beču,Veneciji, Parizu i Rimu. U Ameriku je stigao 1893. i već te godine dobio nagradu za svoje slike na Svjetskoj izložbi. Umro je od moždane kapi u Chicagu 1905.
„Adriatic figs“ / Jadranske smokve
Osim mimohoda, nošnja i tamburica, na ovoj izložbi sudjelovao je i Stjepan N. Mitrović, Hrvat iz Fresna, Kalifornija, koji je bio prvi uzgajivač naveliko i prodavač smokava u Americi. Mitrović je za svoju izložbu „Adriatic figs“ / Jadranske smokve bio nagrađen Zlatnom medaljom („AA premium Gold Medal”).
Nikola Tesla ― zvijezda izložbe u Chicagu
Posebnu pozornost na izložbi privlačio je paviljon tvrtke Westinghouse u kojoj su bili predstavljeni izumi Nikole Tesle, sina domovine Hrvatske. Bili su tu električni uređaji, motori, generatori, rotirajuće magnetsko polje koje je pokretalo motore… Tesla je bio na izložbi tjedan dana te je nazočio Međunarodnomu elektrotehničkomu kongresu (koji je održan tijekom izložbe) i demonstrirao neke od svojih izuma, uključujući i bežični sustav rasvjete.
Prije te izložbe u Chicagu vodio se svojevrsni rat između Westinghousea i Edisona za unosan ugovor o napajanju rasvjete i električnih sustava na izložbe. Zahvaljujući Tesli, pobijedio je Westinghouse jer je Teslina izmjenična struja (AC) bila učinkovitija i jeftinija nego istosmjerna struja (DC) General Electrica, odnosno Thomasa Edisona. Zahvaljujući Tesli i svojevrsnomu „ratu struja” tijekom priprema za Svjetsku izložbu u Chicagu, izmjenična struja odnijela je konačnu pobjedu, a bez nje bi bilo teško i zamisliti ovaj naš moderni svijet.
Usputni dodatak
Chicago – Svjetska izložba (1933. – 1934.)
Godine 1933. – 1934. u Chicagu je održana Međunarodna izložba naslovljena „Stoljeće napretka” / Century of Progress. I na ovoj izložbi sudjelovali su neki chicaški i američki Hrvati. Ali ovoga put sve je bilo pod jugoslavenskim imenom! Dana 29. srpnja 1934. bio je tzv. „Yugoslav Day at the Century of Progress”. Izbor nadnevka bio je u spomendan austrijskoga bombardiranja Beograda 1914.!
Od 1893. do 1934. mnogo se toga promijenilo, ne samo svjetski poredak, nego i odnosi između Hrvata i Srba, pa čak i među Hrvatima u Americi. Naime, procesi nacionalne homogenizacije hrvatskih doseljenika u Ameriku koji su otpočeli ranih 1890-ih i za kratko vrijeme postigli zavidne uspjehe, crv jugoslavenske ideologije i duh „Riječke rezolucije” (1905.) rastakali su slogu Hrvata u Americi i drugdje sve do propasti (1991.) nametnute im zajedničke države. Taj (zlo)duh je među Hrvatima u iseljeništvu rastjerao obrambeni Domovinski rat, ali po Hrvatskoj još lunja kao prazna vukodlačja mješina i ne želi otići gdje mu je suđeno, u vječnu propast.
